Ostalo

Ante Erak: RESNA KOSA – ZAVIČAJ KRSTIČEVIĆA

U prijevodu, RESNA znači lijepa ili divna, a kosa podsjeća na brdsku kosinu na kojoj je naselje nastalo. Tamo su živjeli isključivo Krstičevići. Međutim,Krstičevići su staro neretvansko pleme koje živi ili je živjelo u mnogim neretvanskim mjestima:  Metkoviću, Krvavcu, Borovcima, Umčanima, Pločama, Peračkom Blatu, Resnoj Kosi u Plini Zapadnoj i drugdje.

Nije poznato kada i odakle su došli plinjanski Krstičevići, ali se prepostavlja da su vezani za one iz Borovaca koji su se kretali prema jugu i Neretvi.

Bilo kako bilo, u Resnoj ih je Kosi 1910.god. bilo 75 u 7 obitelji, a 1948.god. popisano ih je 41 u 12 obitelji. Za 100-tinjak godina umjesto rasta, imali smo nagli  pad stanovništva ovog plemena što je, svakako, uvjetovao Drugi svjetski rat, ali i razne migracije, posebno one prema Peračkom Blatu.


Zaselak Resna Kosa smješten je s lijeve strane pješačkog puta koji vodi sjeverno od Peračkog Blata (iznad izlaznih vrata tunela Marićevac), ide preko Murvaca do Radaljaca i dalje prema Krotuši i drugim jezerskin područjima. S desne su strane ovog puta zaselci Gradci i Peračka Zavala, preko koje su Krstičevići odlazili u crkvu Sv.Ivana, Župni ured Kod Kule i ostala plinjanska naselja razbacana po kamenjaru.

Stanovnici župe Plina obrađivali su jezersku zemlju. Sijali su  kukuruz, sirak, proso i druge žitarice. Udruživali su se u tzv. ortakluke, tj.dva ili tri seljaka udruživala su zemlju,stoku i radnu snagu, a ljetinu su među sobom dijelili na jednake dijelove.

Prilikom podjele jezerske zemlje 1865.god. pleme Krstičevića imalo je svog stalnog BRUŠKETARA- čovjeka koji je sudjelovao u podjeli zastupajući svoju i još 5 kuća. Otud se i danas kaže- KUĆA ZEMLJE U JEZERU. Bio je to Krstičević Mijo Antin 1844. – 1905.god. Imao je samo 21. godinu kada je stupio na dužnost brušketara. Pripadao je obitelji Cotića koji su dobili ovaj nadimak po njegovu sinu Anti – Coti.

U početku su se zvali KRŠĆEVIĆI,ali s vremenom je prevladalo  prezime Krstičević. Pleme se je raspoznavalo po nadimcima pa i danas imamo: Cotiće (Cotine), Gluviće, Kesiće, Loriće, Lučiće, Pivčeve i dr.

Resna Kosa je napuštena i zapuštena,a lijepe kamene kuće već dugo vremena propadaju. Ni danas nemamo kolskog puta, mada se ovo naselje nalazi u neposrednoj blizini Peračkog Blata.

Krstičevići i Ostojići prvi su doseljenici u Peračko Blato. Zatim su došli  Ćulumi, Gradci, Radići, Družijanići, Radaljci i ostali.  Izgradili su svoje mjesto koje danas ima sva obilježja naselja gradskog karaktera. Od 1974. imaju i svoje groblje. Bave se poljodjelstvom, uglavnom smokarstvom i maslinarstvom, ali u zadnje vrijeme sve više prevladava turizam i turistička djelatnost.

II.SVJETSKI RAT

Uglavnom, Krstičevići su se opredijelili za antifašizam. Štoviše, bili su vrlo aktivni u organizaciji i podizanju antifašističkog ustanka. Dovoljno je spomenuti da su samo na Neretvi svoj život izgubila trojica partizana Krstičevića, a nedužno civilno stanovništvo, njih 20 osoba od čega troje djece, ubijano je na kućnom pragu u Peračkom Blatu,Velikoj Bari u Baćini, Pločama, Rogotinu i Opuzenu. Mnogi su odvedeni u logore u zemlji ili van zemlje, a samo su se neki spasili odlaskom u Ell Shatt u Africi. Kuće su im opljačkane i spaljene.

Prva fašistička žrtva bio je Krstičević Stipan (pok. Jure) Kesić 1891. – 1942. Njegov  sin nije htio služiti vojsku NDH pa je otac bio zatočen u talijanskom zatvoru u Rogotinu. Na rogotinskom groblju streljali su ga Talijani 17. listopada 1942., a pokopali kolege zatvorenici. Očevici, koji su nazočili streljanju, kazivali su: „ 51.-godišnji Stjepan, nakon ispaljenog plotuna, nije pao, već je učinio nekoliko koraka prema streljačkom stroju. Talijanski vojnici u čudu i strahu odbacili su oružje i dali se u bijeg. Ubrzo su se vratili kad je osuđenik, sav u krvi, pao na tlo“.

Krstičević Ante Antin Gluvić, rođ.1923. god. u Resnoj Kosi, prvoborac 1941., napredovao je od komandira čete do komandanta II. bataljona Neretvanskog partizanskog odreda i zamjenika komandanta NOP-a.

Kao aktivni visoki oficir JNA živio je s obitelji u Beogradu gdje je sa činom pukovnika umirovljen. Tamo je umro, a sahranjen je na groblju u Peračkom Blatu.

ŠKOLSTVO

U kući Jure Krstičevića, pok. Stipana, godine 1929. u Resnoj Kosi otvorena je šestorazredna pučka škola. Već prve godine upisano je 48 učenika koji su živjeli u Resnoj Kosi i koji su dolazili s područja okolnih zaselaka: Crnoća, Družijanića, Radaljaca, Radića, Gradaca i Ostojića. Škola nije radila za vrijeme II. svjetskog rata (1941. – 1945.). Nakon završetka II. svjetskog rata 1945., u školu je upisano 76 učenika i učenica. Škola u Resnoj Kosi prestala je s radom 1951. Iste godine prestale su raditi Osnovna škola Karamatići i Osnovna škola Radoši. Formirana je Osmogodišnja škola sa sjedištem kod Kule u kući Frane Zmijarevića. Ova je škola 1958. god. preselila u novosagrađenu školsku zgradu Kod Kule. Zbog raseljavanja i migracija, prema Pločama i Neretvi, i ova je škola 70-ih prestala s radom.

ŠKOLOVANI I POZNATIJI LJUDI

Cotići su najbrojniji i najbogatiji Krstičevići, kako u Resnoj Kosi, tako i u Peračkom Blatu. U Peračkom su Blatu imali svoju vodenicu u kojoj su mljeli žito za stanovništvo Pline i Baćine. Bio je to unosan posao koji je dugo trajao, još od vremena Austro–ugarske monarhije, do 70-ih god. XX.stoljeća.

Krstičević Ante, Mihin, Coto rođ.1869., a njegova žena Iva Karamatić rođena 1858. Imali su sinove: Dragutina rođ. 1887., Srećka rođ.1893., Aleksandra – Lešu rođ. 1900 .,Mihu rođ. 1891. i Matu rođ. 1897.godine.

Početkom XX. stoljeća sin Mate bio je najškolovaniji čovjek na području Pline. Završio je medicinu. Radio je u Varešu Sarajevu, ali i u Pločama.Bilo je to pedesetih godina prošlog stoljeća u vrijeme kada su Ploče dobile prvu civilnu zdravstvenu ustanovu. Dr.Mate je imao dva sina. Sin Tomislav bio je direktor nekih sarajvskih tvrtki i surađivao je s pločanskim poduzećima.

Aleksandar Lešo imao je sinove Antu rođ. 1928. (dugogodišnji komandant ŠTO u Pločama), Matu rođ.1930. (jedan od prvih srednjoškolaca poslije II. svjetskog rata ) i Nedijeljka rođ.1938.

Antin sin Lenko poznat kao dugogodišnji prvotimac pločanskog NK Jadran i sin Drago dugogodišnji djelatnik i ravnatelj Narodnog Sveučilišta u Pločama. Neko je vrijeme obnašao i visoke političke dužnosti.

Matini sinovi Bobo i Mišo poznati su pločanski nogometaši. Mišo je bio prvotimac Hajduka i reprezentacije. Još uvijek je aktivni nogometni trener. Mišin je sin doktor Mišo Krstičević, današnji pločanski gradonačelnik.

Krstičević Petar pok. Jure rođ.1905. imao je sina Juru rođ.1933. koji je bio zaposlen pri Općini Ploče,kao građevinski tehničar. Petar je s drugom ženom imao još sinove Mladena i Željka.

Krstičević Marko, pok. Jure, rođen je 1907.godine.

Anegdota o Coti

Predaja,kažeda je Coto imao sluškinju,koja je ostala u drugom stanju,ali se nije znalo tko je otac.

Nagađalo se pa je Cotina žena svom mužu rekla: „Znaš li ti, Ante, da je sluškinja noseća?“ „ To je njena stvar.“ „Kažu da si ga ti napravio?“ „ To je moja stvar.“ „ Ali, ja ću je potjerati.“ „To je tvoja stvar“. Nije utvrđeno koliko je anegdota bila šala, a koliko je istina, ali za ono vrijeme bila je vrlo zanimljiva i poučna, a i danas se često prepričava.

GLUVIĆI

Predstavnik Gluvića je Krstičević Joze, pok. Jure, rođ. 1844.god. koji je imao sinove: Miju rođ. 1885.god., Antuna rođ. 1888.god. i Juru. rođ. 1891. god.

Antonovi sinovi su: Joze rođ. 1920.god.,odselio u Australiju i nikad se nije vraćao, Ante rođ.1923.god., Mate rođ. 1925.god. i Stanko rođ. 1931. god.

Mate je vrlo poznat starijim Pločanima. Obnašao je mnoge radne i politčke dužnosti. 1958. god. osnovao je poduzeće Novost sa pretežno ženskom radnom snagom koja je ubrzo promijenila ime u Kartonplast. Mate je biran za predsjednika SO Ploče. Prilikom potresa 1962. bio je domaćin predsjedniku Josipu Brozu, kada je ovaj posjetio Neretvu. Radio je i u Azbestu. S obitelji je preselio u Split, gdje je i umro, a sahranjen na groblju Lovrinac. Nije imao muškog potomka.

Treći brat iz obitelji Gluvića je Stanko rođ. 1931. U prvoj poslijeratnoj generaciji Stanko je među prvim Plinjanima stekao VSS. Postao je dipl. građevinski ing. Jedno je vrijeme radio u Pločama, a zatim je prešao u Split gdje je s obitelji živo i gdje je umro. Sahranjen je u Peračkom Blatu.

LUČIĆI

Obitelj je teško stradala u II.svjetskom ratu. Ostala su djeca braća Mate i Rato. Mate je radio u Sloveniji, gdje se je i oženio, a 80-tih se vratio  u Ploče, gdje je postavljen na čelo tadašnje pločanske trgovine.

LORIĆI

Nasljednici obitelji Lorić su Ivica rođ. 1934. koji je vrlo rano umro i Rade rođ. 1936.

Dragi čitatelji,

u interesu razvoja pločanskog ruralnog turizma, nastojim identificirati ruralna naselja i domcilno stanovništvo, koje je nekada živjelo u tim naseljima, a njihovi potomci danas žive u gradovima i gradskim naseljima. Obiman je to posao pa je moguće i griješiti. Zato Vas molim da ne zamjerite, već da budete dobronamjerni i popravite eventualne pogreške.

Literatura:

Ante Erak Raseljena Plina Ploče 1995.

Ante Kovačević Počeci školstva 1992.

Drago Pipinić  Ratni kotar Metković  1986.

Fra Vjeko Vrčić Neretvanske župe Metković 1974.

Župni ured Stablina Stanje duša 1900. – 1941.

Lišta o podjeli jezera u KO Plina

Narodna predaja

U Pločama 23.srpnja 2018.

Ante Erak