Ostalo

ANTE ERAK Povjesno-kulturna baština: Plina

Gospodin Ante Erak, u interesu razvoja pločanskog ruralnog turizma, istražuje i prenosi povjesno-kulturnu baštinu koja se nalazi u zapuštenim i napuštenim naseljima pločanskog zaleđa. U novom tekstu piše o spomeničkoj baštini Pline.

JEZERA LUKE

U Vrgorsko-neretvanskom jezeru, na području KO Plina,  isticala su se manja jezera koja su veći dio godine plavila i tako tvorila jedinstveno i veliko Vrgorsko-neretvansko jezero površine cca 15 x 3 km. Danas su to kraška polja koja osim Krotuše više ne plave. Ostala su samo imena jezera: Krtinovac, Ponorac, Kamenice, Crni Vir, Baćenica, Krotuša i drugi.


Uz obalu tih jezera nalazile su se luke kojima su se koristili stanovnici. One su vremenom izgubile lučki značaj te su ostala samo njihova imena koja nas podsjećaju da su tamo nekada uplovljavale lađe i trupe. Tako, npr. u Krtinovcu i danas imamo Erakovu i Karamatića Luku i Lučicu. U Ponorcu imamo Granicu i Lozovac. U Krotuši Radaljčevu Luku,  Ostojića Luku, Tarište, Kežića staninu itd.

NASELJA

Na prostoru MO Plina postoji više naselja koja su danas napuštena. O nekima sam već pisao kao o naseljima koji predstavljaju pločansku kulturnu baštinu. Danas ću govoriti o naseljima koja se nalaze sa jugozapadne strane jezera Krotuša.

KROTUŠA

Bez obzira na izvršene meliroativne radove, probijanja i proširenja  tunela, prokop neumske matice i dovođenja vode na sama vrata tunela Marićevac, Krotuša je jedno od plinjanskih jezera koje i danas plavi.

Tunel Marićevac  ne može  odjednom primiti svu jezersku vodu koja  Velikom, odnosno Neumskom maticom ide do vrata tunela. Voda se nekoliko dana zadržava u području jezera. Time je oko 70 ha površine Krotuše žrtvovano u korist cjelokupnog jezerskog zemljišta. Naknada za potopljeno zemljište Plinjanima nije nikada izvršena što nije u skladu sa stavovima Fra Ante Gnječa i Vodne zadruge odnodno problema isušivanja Vrgorsko-neretvanskog jezera. (prema knjizi tiskanoj u Mostaru 1922.).

Danas, 80 godina nakon prokopa tunela Marićevac, postavlja se pitanje probijanja novog tunela iz Krotuše prema jezeru Birini koja bih svu jezersku vodu kanalom odvela do mora u samom području Ploča.

Osim tunela Marićevac, vrlo značajni meliorativni objekat je kanjon Prigon koji je iskopan davne 1956., a koji služi za brzi protok jezerske vode kroz Krotušu i dalje tunelom do Baćinskih jezera.

Kamenice (kamene obzide u Krotuši ) bile su glavno lovište za izlov ribe plotice koja se lovila u vršve postavljene u kamenim jazovima. Kroz njih  je nekada oticala voda iz Krotuše ili u Krotušu što je zavisilo od nivoa vodostaja u pojedinim jezerima. Danas je na tim jazovima podignut visoki bedem koji onemogućava prelijevanje  vode iz jezera Krotuša u druga jezera  koja se nalaze niže Neuma. Ovdje treba spomenuti i brdo Spilu koje je do 2.svj. rata bilo pošumljeno borovinom, a koja je posječena za pokrivanje spaljenih kuća i drugih gospodarskih objekata stradalih za vrijeme 2. svj. rata.

Sa jugozapadne strane,  iznad Krotuše, na samoj cesti između Radaljaca i Gnječa smještena je Crnoća u kojoj su do 1733. živjeli stanovnici sela Briste i Pline. Navedene godine došlo je do osamostaljenja Župne crkve na Obličevcu i područne crkve na Zavali. To je bio razlog da se izvrši razgraničenje između župa Pline i Pasičine te da se obitelji opredjele svatko prema svojoj Crkvi i župi.

Prema popisu obitelji župe Pasičina, danas Staševica, iz 1736. godine obuhvaćen je i dio stanovništva koji pripada župi Plina:

  1. Nikola i Ivan Ćulum
  2. Jure Glamuzina
  3. Marko Gradac
  4. Grgo Krstičević
  5. Vid Bidić
  6. Ivan Radaljac i drugi.

Navedena plinjanska plemena napustila su Crnoću te su se raselili na plinjanskom  području.

  1. ZANATSTVO I OBRTNIŠTVO U CRNOĆI  (Radaljci, Družijanići, Radići)

Južna obala Krotuše je strma. Nije pristupačna, osim dijela Radaljčeve Luke,  iz koje vodi put prema zaselcima Radaljci, Družijanići i opet Radaljci. To je put kojim se stanovništvo triju navedenih zaselaka služilo, ali i onih koji su dolazili preko Peračke Zavale odnosno preko Murvaca  (Gradci, Krstičevići i Ostojići). Radaljci i Družijanići, ali i ostali novopridošli  Antunović, Barbir i Radić nastavili su svoj seljački život u ovom području.

Prema popisu stanovništva iz 1948. godine u navedena tri zaselka živjelo je ukupno 133 stanovnika u 22 obitelji. Od toga smo imali:

– obitelji Antunović – 4 člana u jednoj

– pleme Barbir – 8 članova u dvijeobitelji

– pleme Družijanić – 40 članova u 6 obitelji

– pleme Radaljac – 69 članova u 11 obitelji

– pleme Radić – 12 članova u 3 obitelji

Prosjek je bio nešto više od 6 članova po obitelji.

Rijetko gdje je kao u ovim obiteljima bilo razvijeno zanatstvo i obrtništvo. Za obitelji Družijanića i Radaljaca moglo bi se reći da je kroz 19.  i 20.  stoljeće svaka imala svoj hobi. U stvari,  taj hobi je nastao iz potrebe. Obitelji su imale svoje meštre koji su radili za vlastite potrebe, a vremenom su radili usluge susjedima kao i obiteljima na na širem području.

To samoinicijativno, hvale vrijedno poduzetništvo i danas ima veliko značenje u razvijanju ruralnog turizma na području iseljene dalmatinske Zagore pa tako i na području pločanskog zaleđa.

Navodim imena nekih ljudi, njihove zanate i obrte kojima su se bavili kroz skoro cijelo 20. stoljeće.

  1. Družijanić Ante pok. Mate „Tonko“ rođ. 1903 u Plini Zapadnoj. Tonko je bio svestrani samouki meštar. Bavio se zidarstvom, pokrivanjem kuća, izradom vinskog posuđa, stolarijom, kovačijom itd. Treba istaći da je iza smrti Ante Tonka Družijanića ostalo veliko naslijeđe, ne samo kuća i suhozid u Radaljcima već i drveno kuhinjsko posuđa, vinsko posuđa, raznovrsni alati za sve zanate kojima se je Tonko bavio. Jednom rječju, moglo bih se reći da njegova kuća danas predstavlja pravi muzejski prostor kojeg je vrijedno sačuvati i održavati za buduće naraštaje.

Tonkini sinovi:

– Mate rođ.1930. kvalificirani zidar

– Srećko rođ.1931.  trgovački radnik

– Rajko rođ.1933. kvalificirani stolar

– Žarko, zaposlenik u Luci Ploče.

  1. Družijanić Srećko, Tonkin brat. Prvi plinjanin koji je napustio Plinu i sa obitelji se nastanio se u talijanskom bunkeru u Stablini. Prvi je od novopridošlih sagradio obiteljsku kuću, a bunker predao svom sinovcu Mati Družijaniću koji se tamo oženio i 60-tih nastavio graditi svoju kuću.
  2. Družijanić Mate zvani „Joja“ i njegova žena Marta u vremenu između 1929. i 1950. su odgojili devetero djece, od čega je bilo 5 sinova.

– Veljko rođ.1930. bio je kvalificirani zidar

– Joze rođ. 1934.bio je kvalificirani tesar

– Ivica – trgovac

– Petar – trgovac

– Nikica, najmlađi od braće je završio medicinu i postao kirurg. Radi u splitskoj bolnici.

  1. Družijanić Ante zvani „Lacko“. Imao je tri sina.

– Grgo – učesnk je NOR-a kao mladi skojevac i partizan

– Slavko, partizanski kurir u XI.dalmatinskoj brigadi. Nakon rata  Slavko je sa svojim  komandatom  M.Rakom  izdao knjigu  „XI. Dalmatinska (Biokovska) brigda“, Institut Split 1987.

Isto tako, Slavko je izdao brošuru  o kratkoj povjesti plemena Družijanići.

  1. Družijanić Stipe rođ. 1932. – brat Mijo rođ.1935. Rano su ostali bez roditelja.
  2. Radaljac Petar „Šanjić“ rođ. 1904., a vjenčan 1920. sa Radaljac Antunijom Tunom, 8 godina starijom djevojkom. Imali su dva sina i 3 kćeri. Starija kći Maša poginula je na Sutjesci kao partizanka.

Petar je bio stravstveni ribolovac, posebno na jezerske ugore, koje je lovio u vršama, ali je bio i vrlo stručan u zidarstvu, prilikom izgradnje kuća, čatrnja klačina i drugih građevina od tvrdog materijala.

Unuk Petrov, Radaljac Pero sa obitelji danas živi u djedovoj, odnosno očevoj kući u Radaljčevoj lucu.

  1. Radaljac Nikola „Crn Nikola“ također je oženio stariju ženu sa kojom je imao troje djece. Nikola je bio izuzetno poznat po škopljenju krmača, ne samo u Plini već  i na širem prostoru Neretvansko-vrgorske krajine. Nikola je za ovaj posao imao odobrenje od Veterinarske službe.

Nikolin unuk vratio se živjeti u Crnoću, u staru djedovu kuću.

  1. Radaljac Ante zvani „Šendo“ bio je poznat u Plini, a i šire kao kuhar dalmatinskih jela – specijaliteta. Često je pozivan da priprema svečane  ručkove za svatove i ostale uzvanike na pirovima. Za vrijeme 2.s vj. rata, a i poraća njegova kći Jaka bila je velika partizanska aktivistica i dužnosnica AFŽ-
  2. Radaljac Mijo „Škobo“ imao je sina Ivana kvalificiranog kovača koji je radio u Pločama, a sagradio obiteljsku kuću na Mostini. Nije imao muških potomaka.
  3. Radaljac Mate „Škobo“ imao je 4 kćeri i sina Marina. Marin je je godinama izrađivao konjske samare i komađa. Bio je jedan od rijetkih meštara koji se bavio tim zanatom na području Vrgorsko-neretvsnskog polja. Na svojoj singerici šivao je muška i ženska odijela te muške kape sa škrlakom koje su nekada bile u modi. Nakon 2. svj.rata napustio je selo Radaljce i sa obitelji preselio na Prigon gdje je sagradio lijepu kamenu kuću koju danas povremeno koristi njegov unuk Mario.
  4. Radaljac Grgo „Mutić“. Sinovi Nedjeljko, Stanislav i Jure sa obiteljima su vrlo rano su preselili na područje Stabline.
  5. Radaljac Mijo zvani „Miš“.

– sin Ivan bio je stolar

– sin Jure šuster (postalar). Dugo je radio  u Postolarskoj zadruzi Šestanovac,  pogon Ploče.

– Dragan je bio zaposlen u pločanskom Kartoplastu u svojstvu kvalificiranog krojača.

  1. Ostali Radaljci su „Škarići“. Među njima ističe se pok. Jozo Radaljac, dugogodišnji pločanski krojač koji je radio u vojnoj firmi „Odjeća“ te je radio i privatno.
  2.  Radaljac Ivan „Škarić“ preselio je na Prigon gdje je sagradio novu kuću, ali ju je napustio i sa obitelji preselio je u Ploče.

Od plemena Radić,ostale su dvije obitelji

– Mirko Radić pok. Ante vratio se u Crnoću gdje živi sa suprugom, na očevom imanju

– Jurica Radić pok. Jure koji živi u Peračkom Blatu.

Pok.  Jure Radić je bio aktivni partizanski borac. Demobilizirao se odmah nakon završetka II.svj.rata sa činom višeg oficira JNA.  Njegov sin Jurica i unuci ostale djece danas žive u Peračkom Blatu.

U Pločama, ožujak 2019.

Ante Erak