Ostalo

ANTE ERAK Povijesno kulturna baština: PARMAĆI

U interesu razvoja pločanskog ruralnog turizma, Ante Erak pokušava istražiti i Vama prenijeti povjesno-kulturnu baštinu koja se nalazi u zapuštenim i napuštenim naseljima pločanskog zaleđa:

PARMAĆI

Prema tvrdnji Fra Vjeke Vrčića, Parmaći su iz Hercegovine doselili u Prapotnice kraj Vrgorca. Iz Prapotnica su stigli u Plinu Istočnu i naselili se u Podrujnici – Drinska Greda gdje danas više nitko ne živi. S navedenog područja pleme Parmaća se raselilo do Opuzena, Metkovića, Komina, Ploča te Pline Istočne – Šarić Struge, Ošca, Bučine i Banje. Neki su odselili do Zagreba, Rijeke ili nekog drugog hrvatskog grada kao i u inozemstvu.


Popisom stanovništva iz 1948. objavljeno je da je navedene godine u Metkoviću živjelo 10 članova u dvije obitelji, u Opuzenu sedam članova u 3 obitelji, u Kominu 23 člana u 6 obitelji i u Plini Istočnoj 31 član u 7 obitelji.

U zaselak Parmaće nije se moglo doći autom prije 2014. godine. Tada je završena brza cesta od Karamatića do Čeveljuše, odnosno, tada su dovršene prateće i spojne ceste. Tako su se Parmaći dobili ulaz na rečenu spojnu cestu, ali s obzirom na loš put i dalje se preporuča korištenje terenskih vozila.

Obitelji Parmać na prostoru Pline Istočne

1. U krugu obitelji Parmać uoči 2. svjetskog rata dogodila se obiteljska tragedija. Parmać Josip zvani „Laputina“ osumnjičen je za krađu zlata iz Crkve V. Gospe na Obličevcu. Istragu je vodila nadležna žandarmerija iz Novih Sela. Uhitili su nesretnika i na sve moguće načine mučili, kako bih priznao nedjelo. Vodali su ga po selima Pline Istočne i tjerali da bosonog gazi po naviljku tek usječene drače. Nakon mučenja u velikim mukama je umro, a ubrzo nakon njegove smrti utvrđeno je da Laputina nije bio počinitelj pljačke. Postupak je obustavljen pa za pljačku kao i smrt čovjeka nije nitko odgovarao. Tako je bilo u vrijeme Kraljevine SHS.

Iza smrti „Laputine“ ostala je njegova udovica Jela i kći Nevenka rođena 1934. godine, žena Ante Malete. Njihov unuk Nino Maleta danas je standarni prvotimac pločanskog NK Jadran. Kao treći član ove obitelji bio je udovac Parmać Ivan „Ćolina“ koji nije imao djece.

2. Obitelj Petra Parmaća stradala je 18. listopada 1943. u drugoj po redu njemačkoj akciji na plinjanska sela koja su redovito paljena i pljačkana, a goloruko stanovništvo ubijano, zastrašivano i transportirano u logore i ustaške zatvore.

Petar Parmać imao je sina Srećka koji se nalazio u domobranstvu tzv. NDH. Pokazao je Nijemcima sinovu sliku i pismo, međutim, Nijemci to nisu uvažili kao što je to uvažavala talijanska vojska. Istog momenta na licu mjesta, ispred kuće, izvršili su masakr nad cijelom obitelji kao i na prethodno uhićenim Srećkom Erakom i Petrom Popovcem.

Članovi stradale obitelji su: Petar Parmać,njegova žena Tuna, kćeri: Kata, Tomica, Nika i sin Nedo. Kći Kata imala je 20, a sin Nedjo samo 10 godina života.

Seljaci okolnih sela izvršili su pokop u vrtu ispred kuće svih osmoro strijeljanih. Tako je nastala masovna grobnica u Parmaćima koja je zarasla u korov i šikaru jer je i nakon 75 godina nitko ne posjećuje i ne održava.

Nakon tragedije sin Srećko je prešao partizanima, a po završetku rata zaposlio se u Pločama. Oženio se i dobio 3 sina. Dvojica starijih su završili vojne škole i bili raspoređeni u Niš, a drugi u Novi Sad. Najmlađi sin Jure radio je u Pločama, a 1991. god. postao je Hrvatski dragovoljac i pripadnik 3. pločanske bojne. Živi na Šarić Strugi.

3. Obitelj Nikole Parmaća preselila je na Bučinu na dodiru Smrdelja i Lokvenice gdje se voda prelijevala iz jednog u drugo jezero i tako pravila buk za vrijeme većih vodostaja. Po tom buku Bučina je dobila ime, Nikola nije imao muških potomaka.

4. Parmać Mile pok. Jakova rođ. 1924. Njegova šira obitelj naselila se u Ošcu. Iz Ošca je svakodnevno putovao do vlaka na Rastoki s kojim je stizao u Ploče. Radio je na održavanju čistoće i zelenila u pločanskom poduzeću Vodovod odnosno u poduzeću Izvor. Njegovi nasljednici preselili su na Banju.

5. Na Banji je živjela i Iva Paramać ud. Stipana koji je poginuo na izgradnji uskotračne pruge u Kominu. Udovica je podigla sinove. Sin Jure sa obitelji preselio je u Metković, a Zvonko i Krešo su sa obiteljima ostali su na Banji. Unuka udovice Ive postala je prva ovlaštena policajka pločanske policijske postaje.

6. Parmać Ivan, kovač i bačvar. Imao je sina Ivana, Danku i Stanku. Sin Ivan je živio na Šarić Struge. Bio je dugogodišnji pločanski poštar koji je sa poštanskom torbom i trubom godinama pješačio, raznoseći poštanske pošiljke po selima Pline Istočne i Zapadne. Nije imao muških potomaka. Braća Parmać Danko i Stanko preselili su u Zagreb.

7. Obitelj Parmać Mate „Matiše“ do 1970.-tih živjela je u Parmaćima. Sin Petar rođ 1928. i sin Ante rođ. 1933. Su kao vrlo mladi otišli raditi u Ploče. Svakodnevno su pješačili do Ploča i natrag. 1970-tih sin Petar se naselio na Šarić Strugi gdje mu potomci i danas žive. Ante je sa ženom otišao na privremeni rad u Njemačku. Po povratku su kupili stanove za sebe i svoju obitelj. Sin Zoran je poznati pločanski pjevač. Stopama oca krenule su i dvije kćeri kao i sin Tomislav. Brat Drago rođ. 1937 i Stipe „Stipica“ rođ. 1940 god. žive u Zagrebu odnosno u Rijeci.

Prije stotinjak godina braća od Matiše Ivan „Iće“ i Jure „Juriša“ došli su u Metković radi zaposlenja. Ostali su zauvijek živjeti u Metkoviću. Njihovi potomci su završili škole, sagradili kuće i nastavili živjeti u Metkoviću.

Opuzenski Parmaći su još ranije doselili u Opuzen što nije teško zaključiti po admiralu Stanku Parmaću koji je rođen u Opuzenu 1913.godine od oca Ante. Nisam uspio utvrditi da li opuzenski Parmaći pripadaju plinjanskim Parmaćima ili su u Opuzen doselili iz nekog drugog područja.

Što reći o admiralu Stanku Parmaću nakon Domovinskog rata u Hrvatskoj 1991 – 1995. I osamostaljenja RH?

Stara poslovica kaže „Nema grane koja nema mane“. Dakle, griješio je. Međutim Stanko je bio jedini neretvanin koji je u ono vrijeme mogao i htio započeti i završti melioraciju u Neretvi, donijeti mandarinu i druge agrume, zaposliti veliki broj radnika i velike količine voća i povrća izvoziti na zapadno tržište. To su nepobitne činjenice.

Što su radili stari Parmaći u zavičaju

Bavili su se stočarstvom i poljodjelstvom. Uzgajali su ovce i koze. Pomoću maškljina i motike obrađivali su brdske njive na Velikom Taležu i Drinu te u samom selu okolo kuća. Obrađivali su i jezersku zemlju, kao i ostali plinjani, pomoću pluga i konjske zaprege. Korišteni su makadamski putevi za pješačenje. Preko Karamatića do jezera, preko Otunja do Granice i raskršća puteva prema Banji i Šarić Strugi. Sličan put je vodio do Velikog Taleža i izvorišta pitke vode koja se koristila za ljude i stoku. Od Velikog Taleža planinski put produžava preko Djevojačke gomile i spušta se u borovačko naselje Solarevinu.

Ipak najznačajniji putni pravac bio je onaj kojeg su koristili Plinjani, Brišćani i Pasičani za pješačenje do Metkovića. Put je vodio preko Parmaća do desanskog naselja Šišina, Vrh Desana, Bagalovića, Kule Norinske i Jerkovca do Metkovića.

Što nam je ostalo od zavičaja plemena Parmać

Ostala nam je neistražena i neočuvana tradicija. Ostao je Veliki Talež gdje su nekad rasli vinogradi i orasi. Ostala nam je masovna grobnica. Ostali su urušeni stabeni i gospodarski objekti zatim kovačka radnja u Ošcu koja je poslije 2. rata dugo radila. Među stambenim objektima ističe se velika i lijepa kamena kuća koja još uvijek prkosi zubu vremena mada je građena prije stotinu, možda i više godina (vidi sliku). Ispred kuće se uočava gomila složenog kresanog kamena koji nije ugrađen i govori da su stari Parmaći napustili svoj zavičaj.

Današnja generacija plemena Parmać do sada nije pokazala interes za obnovom i revitalizacijom svog zavičaja kao što to čine naraštaji mnogih napuštenih sela. Primjer plemena Vekić iz Borovaca je za svaku pohvalu. Ne baš davno Vekići iz Metkovića, ali i oni koji ne žive u Metkoviću složno su izgradili 12,5 m visoki križ na brdu iznad svog naselja Čilopeka. Predhodno su izgradili prilaznu cestu i doveli elektriku kako bi podignuti križ osvjetlili i tako ga prostim okom mogli gledati iz Metkovića.

Drinska greda – naselje Parmaća u Plini Istočnoj smještena je na visoravni ispod Velikog Taleža, odnosno brda Rujnice koje ga štiti sa sjevero–istočne strane. To je više planinski kraj u čijoj se blizini sa južne strane nalazi delta i ušće Neretve koji imaju blagi klimatski utjecaj na ovo područje. Dakle, područje o kojem je riječ je vrlo povoljno za uzgoj stoke sitnog zuba što je svojevremeno i dokazano. Međutim, područje kao čista prirodna oaza može poslužiti za razvoj raznih turističkih grana privređivanja npr. kao planinsko izletište i planinarenje, organizirani lovni turizam, turističko naselje za turiste koji vole prirodu, mir i tišinu. Istovremeno blizina Ploča i Neretve omogućava uživanje u kupanju u slanim i slatkim vodama.

  1. rujna 2018.

Ante Erak