Čovjek je i materijalno i duhovno biće. Ono materijalno treba toplinu, kruh, sigurnost i bezbrižnost, a ono duhovno traži ljepotu, umjetnost. Samo ljudi praznog srca, kada zadovolje ono materijalno, traže još materijalnog i postaju nesretni jer to njihovo “još” nema granice. Žive imitaciju života i gaze sve pred sobom.
Pjesnik i kada gazi, skine čizmu, njegova je noga bosa, spremna uzmaknuti i promašiti.
Tako i Aljoša Đugum, diplomirani inženjer elektrotehnike, brodogradnje i strojarstva, rođen s pogledom na more, živi i stvara u Zagrebu, analitičkim umom promatra svijet, oplemenjuje ga poezijom čija je duboka istina tako jasna da se čini kako je iskopana iz neke mračne rupe podsvjesnog, obasjana značenjem i prezentirana jednostavnim poetskim jezikom koji se odmah prima onim finim nevidljivim prijamnikom koji postoji između pjesnika i čitatelja.
I dok živi svoj dati život okružen dragim ljudima, Aljoša Đugum, osjeća kako svijetu i svojim bližnjima može podariti i djelić čarolije.
Možda
Možda je obećana u bajci lako
ali nama treba djelić čarolije
srebrni pehar se naginje polako
pa iznebuha mjesečinu prolije.
“Refleksije” su njegova prva zbirka pjesama, rezultat dugogodišnjeg stvaranja u čijem predgovoru možemo pročitati:
Duša čovjekova žudi ljepotu. Opterećena genetskim kodom zaborava o vlastitom identitetu, zarobljena u fizičkom tijelu, nejasno se sjeća svoje prave naravi, nepotpuna, izlomljena između jave i sna.
Zrcali se u njoj, osjetilima upijena stvarnost, a ona, utisnuta u mrak, reflektira svjetlost.
Dvije strane zrcala. Uzajamne refleksije lica i naličja života.
Aljoša Đugum je tragač. Proklet i blagoslovljen dušom pjesnika, on traga za ljepotom. Zbirka pjesama „Refleksije“ je traženje stvarnosti koja se nalazi iza stvarnosti. Ili iza sna. U zrcalnoj galeriji uma.
Ali, čitatelj se ne treba plašiti. Iako su autorove misli duboke i zrele, njegove refleksije su jednostavne, jasne. Lako i neprimjetno uvuku nas u svijet koji intuitivno poznajemo, a koji se odjednom otvara pred nama jasan, lijep, privlačan; svijet iza zrcala.
I taj svijet je također život. Potpuni život u kojemu vlada sila ljubavi prema svemu što jest i što nosi obilježje estetskog. A to estetsko je ujedno i duboko etično.
Aljoša Đugum je pjesnik zatvorene forme, sklada i ravnoteže. Njegov stih nije puka dekoracija, on je tako divno jednostavan, vizualno dojmljiv, njegova je melodija namijenjena finom uhu koje osjeća vibracije akcenatsko- silabičkog sustava versifikacije.
Bijele pčele
Zuji snijeg – bijele pčele bodu
pa se na licu pretvore u vodu.
Zimska tuga sama bi se smrznula
da se tvoja ruka nije drznula…
Pisati danas takvu poeziju u poplavi glasnoga poetskog šunda, kada se poetično iz poezije istjeruje, meni šalje poruku da postoje pjesnici koje nazivam “vitezovima poezije” koji na vrhu svog pera prenose čast lijepe dame – Poezije.
Pjesmo moja
Čekam te, rekli su mi da si mrtva
da je uzaludna žrtva
ali ja te sanjam u bojama živim.
Trebam te, neke su noći jesenje
maglom skriveno kestenje
a moja soba pepeljarama sivim.
Čekamo tako na raskrižjima svijeta i letimo tako kad uteg smo i vjetar, pjesmo moja.
Pjesma je pjesnički testament, ostavština koja se daje srodnim ljudima, onima koji će znati zahvatiti u vrelo ljepote takve posebne ostavštine. I tako dobra pjesma putuje vremenom i prostorom, ulazi u srodna srca, ne podčinjavajući se ni vremenu ni prostoru.
Zbirku poezije “Refleksije” treba u svojoj biblioteci imati svaki ljubitelj lijepe riječi, ne samo na svoju radost, nego i na radost svoje djece i unuka. Svi će oni iz zbirke baštiniti prave vrijednosti života.
Marija Juračić, prof.
Zbirka se može nabaviti na adresi: http://www.ocaravanje.com/aljosa-dugum-refleksije/#content
