VEDRAN SRŠEN: Umro je Slavko Goldstein

Umro je Slavko Goldstein, hrvatski i jugoslavenski intelektualac, čovjek neiscrpne energije i širokog spektra zanimanja. Dao je značajan doprinos u nakladništvu i publicistici, osnivač je redakcije i urednik Vjesnika u srijedu, s kojim se hrvatsko novinarstvo i danas ponosi. Urednik je na Radio Zagrebu, filmski scenarist, te glavni urednik izdavačke kuće Stvarnost i časopisa Erasmus. On je povjesničar, političar i pisac, a za knjigu „1941. godina koja se vraća“, dobio je 2007. godine publicističku nagradu godine – Kiklop.

Ostati će zapisano da je dao značajan doprinos razvoju demokracije i pluralizma kao jedan od osnivača prve političke stranke u Hrvatskoj HSLS-a koja je osnovana 20.svibnja 1989. godine, a obnašao je i dužnost predsjednika te stranke sve do veljače 1990. godine.

Slavko Goldstein je bio i predsjednik židovske općine te židovske vjerske zajednice Beth Israel.

Rođen je u Sarajevu 22.8.1928. godine u židovskoj obitelji. Djetinjstvo provodi u Karlovcu gdje mu obitelj preuzima knjižaru od očevog ujaka, te mu otac postaje cijenjeni knjižničar. To nesumljivo ostavlja dubok trag na mladom Slavku, a „knjiga“ ga obilježava i prati cijelim životnim putem. Tako je za života uredio više od 150 knjiga, davši neprocjenjivi doprinos našem izdavaštvu. I sam je to najviše cijenio govoreći „moj izdavački posao je najvažniji u mom životu“, držeći se devize – ono što je zapisano, ostaje zauvijek.

Slavka se siječamo po riječima da on na žalost spada među one koji „točno mogu odrediti dan kada je prestalo moje djetinjstvo“. To je bilo u proljeće 1941. godine, trinaesti travnja, kada je Slavko trinaestogodišnjak čijeg oca kao Židova odvode u koncentracijski logor. Samo zato jer je Židov. „Tog je trenutka kada su meni trinaestogodišnjem dječaku odveli oca u logor, prestalo moje djetinjstvo“.



Otac im je iz zatvora pisao pisma poručujući obitelji da ne brine, jer „znade biti vremena kada je veća čast biti u zatvoru nego izvan zatvora“. Mladom Slavku otac je čuvši da plaće za njim napisao i poručio da ne treba plakati, jer je „bolje podnositi nepravdu nego činiti nepravdu“. Iako su ta pisma do njega dugo putovala, te poruke iz očevih pisama su nekom nadnaravnom moći postale ono što je ovog čovjeka obilježilo u cijelom njegovom životu, ono što je najviše njegovao i pokazivao primjerom svoga života kao nešto što mu je otac udijelio kao životni kredo. I sam sam osjetio tu njegovu toplinu i dobrotu kada me, budući smo bili članovi iste saborske komisije, jednom prgodom ljudski i očinski savjetovao – ovdje za nas dvojicu nema mjesta.

Slavkov otac Ivo život je završio u ustaškom koncentracijskom logoru Jadovno u ljeto 1941. godine, a brojni članovi njegove šire obitelji u koncentracijskim logorima Jasenovac i Auschwitz.
Od proljeća 1942. godine Slavko, njegova majka Lea i brat Danko odlaze u partizane koji su bili jedina organizirana snaga koja je Židove uzela u zaštitu, naravno uz pojedinačne slučajeve hrabrosti onih koji su bili spremni činiti dobro drugima, prvenstveno Židovima, i po cijenu ugrožavanja vlastitog života. Završetak II. svjetskog rata Slavko je dočekao u činu poručnika. Nakon uspostave države Izrael 1949. godine sa bratom je emigrirao u Izrael, ali se uskoro vraća i nastanjuje u Zagrebu gdje ostvaruje zavidnu i bogatu karijeru.

Slavko je marljivo pisao, radio i stvarao, te time ne samo obogatio naše znanje, već nam pomogao RAZUMJETI. Tako smo i sami postajali tolerantniji i bolji ljudi.

Slavko se ženi sa Verom Goldstein i 1958. godine rađa se sin koji dobija ime po Slavkovom ocu – Ivo. A kako svako dobro stablo rađa dobrim plodovima, tako i stablo našeg Slavka neće njegovim odlaskom prestati davat plodove, niti prestati prenositi i širiti znanje, te otvarati vidike i shvaćanja. Život je Slavka naučio da bude zadovoljan i malim, da je kako se kaže „davati božanski a primati ljudski“. A tijekom cijelog svog života naš je Slavko davao.

Volio je povijest jer je ljubio istinu, pa je ono što nam je Slavko pisanjem ostavio istinsko svjedočanstvo vremena u kojem je ovaj nezaboravni čovjek pisanjem urezao svoj neizbrisivi trag u hrvatskoj kulturi i publicistici, izdavaštvu i povijesti, uvijek poručujući ono najbolje što je od oca usvojio „BOLJE PODNOSITI NEPRAVDU NEGO ČINITI NEPRAVDU“.

U Pločama, 13.9.2017.
Vedran Sršen
Foto: Wikipedia

(mišljenja iznesena u kolumni su mišljenja potpisnika i ne odražavaju nužno i mišljenje administratora portala)