Iz drugog ugla Kolumne

Iz drugog ugla: Koncesija, rasprodaja ili racionalno upravljanje

Treba li Hrvatske Auto Ceste (HAC) dati u koncesiju na nekoliko desetljeća, rasprodati ili trebamo svojom imovinom racionalno upravljati?

Koncesija HAC-a
Prema onome što smo mogli iščitati između redaka u domaćim “neovisnim” medijima, država bi za šaku svježeg novca nekome dala na dugoročno upravljanje oko 1000 km auto cesta. Poznata je minimalna cijena ispod koje država navodno ne pristaje, sve ostalo, velika je nepoznanica. Navodno, država bi zagarantirala zaradu, na način da se nekoliko uplaćenih lipa po litri kupljenog goriva na domaćim cestama ustupi koncesionaru. To je samo jedan ustupak, a vjerojatno ih ima još, jer vladarima ove države hitno treba svježi novac za krpanje rupetine u proračunu i u tu svrhu mogli bi biti širokogrudni u davanju ustupaka. Da bi netko otkupio koncesiju prije svega mora u cijelom projektu vidjeti dobru zaradu, zbog čega bi se inače upustio u ovaj posao ako to nije: profit, profit, profit….. i samo profit.

Rasprodaja HAC-a
Rasprodaja HAC-a u ovom trenutku nije opcija koja se nudi, ali bi hipoteka na državnom imovinom (prometnice) mogla biti garancija korisniku koncesije za eventualno nepoštivanje dogovorenoga, a dogovorena će svakako biti obavezna godišnja zarada koju će država zagarantirati koncesionaru i pomoći mu da je ostvariti kroz dogovorene ustupke i pogodnosti, jer navodno, koncesionar neće moći samovoljno određivati cijenu cestarine.


Racionalno upravljanje HAC-om
Racionalno upravljanje HAC-om može se ostvariti uvođenjem ”vinjeta” za sve prometnice. Domaća populacija vinjete bi plaćala kroz obaveznu cestarinu pri obaveznom godišnjem tehničkom pregledu vozila. Obavezna cestarina višestruko bi poskupjela, ali bi dala mogućnost neograničenog korištenja svih državnih prometnica. Bio bi to novi udar na standard građana koji se sve više i više odriču svega i svačega, ali najmanje limenih ljubimaca, za to se uvijek nađe nekakav novac. Stranci bi kupovali vinjete pri ulasku u Lijepu našu. Postojeći skupi objekti na graničnim prijelazima prema EU uskoro odlaze u povijest i mogli bi se iskoristiti za prodaju vinjeta. Vinjete za strane korisnike također bi se kupovale na benzinskim postajama, kioscima, internetom; kao u Sloveniji, Austriji, Mađarskoj…. Uvođenjem vinjeta nestale bi naplatne kućice, ENC uređaji i rampe na auto cesti. Nestale bi gužve na Lučkome u špici sezone vikendima pri smjenama gostiju. Uvođenjem vinjeta znatno bi se smanjili troškovi poslovanja HAC-a. Osim uštede na troškovima potrošnje električne energije koja nije zanemariva (24 satno grijanje/hlađenje naplatnih kućica), HAC ne bi više imao potrebe za stotinama radnika, a to je najveći problem svake vlasti u državnim tvrtkama; “Radna mjesta”.

Nijedna vlast nema hrabrosti otpustiti toliko radnika, jer su oni, zajedno sa svojim obiteljima potrebni glasovi na sljedećim izborima. Zato će vlast posegnuti za drugom famoznom opcijom: “dugoročnom koncesijom”. Koncesionar ima pravo otpustiti radnike, jer to je privatnik kojeg zanima samo profit, a u dogovoru s državom i sindikatima novac za otpremnine otpuštenima namiriti će država iz proračuna, jer; “vlast brine o svakom svom građaninu” (slučaj splitskog brodogradilišta) . Koncesionar bi u pregovorima s državom mogao dogovoriti uvođenje vinjeta jer to je ustupak koji jedino donosi profit koncesionaru, a i država dobiva dio. Uvođenjem vinjeta na sve prometnice država zadržava cjelokupnu kontrolu svih financija nad HAC-om odnosno koncesionarom, što je svako, državi u interesu.

Iz svega navedenog da se zaključiti sljedeće:
Davanje HAC-a u koncesiju sa zagarantiranom i obvezujućom zaradom koncesionara, nije ništa drugo nego najskuplji i najnepovoljniji kredit kojeg išće Hrvatska države za popunu rupe u državnom proračunu. Vlada nije sposobna i nema hrabrosti povući konkretne poteze i ne zna racionalno upravljati HAC-om i ostalom državnom imovinom i zato će radije napraviti veliku štetu nego priznati vlastitu nesposobnost. Za razradu ideje “koncesija HAC-a”, vlada je na konzalting tvrtke spiskala 50 miliona kuna iz državnog proračuna, za nešto što je manje-više jasno i očito. Jedino je nejasno za koga skupi bjelosvjetski konzultanti lobiraju.

Ako podvučemo crtu ispod svega što smo napravili u posljednja dva desetljeća, slobodno možemo reći da su Hrvatske moderne prometnice jedino dobro što smo napravili od ostvarenja neovisnosti. Sve ostalo u Lijepoj našoj nepovratno smo uništili.
Jeli na pomolu još jedan Hrvatski apsurd?

Nenad Medak Medo