Putovanje na krilima svojih misli u grad po svom izboru…po samo svoju životnu analizu! Napunite baterije tamo negdje daleko gdje se ode kad zaklopite oči…i otiđite često tamo po obrambeni osmijeh i oklop u kojem ćete jedino bez ožiljaka preživjeti u ovom brutalnom svijetu
Pričat ću vam danas nešto, nadam se da ispričat ću također nešto, a to nešto i ono veliko svašta..sad znam može preživjeti i nadživjeti i tom svašta se oduprijeti samo žena.Znam, dosta je u ovo novije moderno vrijeme hrabro progovorenih tema, dosta je stihova poteklo o ljubavi, lijepih i domišljatih fraza o ženi i njenom životu ne nedostaje, a ja ja bi baš o onom manje lijepom… o onom o čemu uopće nije moderno, ni oportuno pričati…a manje je lijepo, manje je stihično, a puno je životno
Ne, neću o uvredama, neću o etiketama, neću o nepravdi, ne neću ni o trpljenju…o čemu ću? Možda o jednoj surovoj borbi za opstanak, opstanak i egzistenciju bez opravdavanja, bez suza, bez padova i … Ima li toga uopće….može li se uopće uspeti do vrhunaca, bez da se padne? Može li se uspjeti, bez da uz to ide „oko i uho javnosti”, ono uho koje čuje i oko koje vidi ono što ih zabavlja, neovisno jel to stvarno ili tek plod neljudske režije …
Pričali su mi da se vremenom navikneš na takvu borbu za opstanak, poslažeš sebe i svoje postupke baš onako kako ti nalažu regule i to bez onog ali…hm…a ja..ja bi baš čepšrkala po tom ali…jer čemu posloženost, čemu tjeskobna udovoljenost narodnoj piramidi, kad s druge strane ta ista piramida i taj isti privid ubija i guši upravo tebe ženo…
Malo je revolucionara, a ako ih i ima vrijednosno se preklapaju s terminom budala…
Mašta je danas kriterij kojeg pozitivno vrednuju tek zaljubljenici u stih, ludi ne baš svoji pjesnici, nema tome mjesta u realnom životu u kojem žena toliko često oblači hlače i lakta se za pravdu…
A kako bi bilo lijepo biti princeza na zrnu od graška, s loknicama i trepavicama (ne moraju biti sad moderno guste i nadopunjene), s nježnim neispucalim rukama, u svijetlo rozoj haljini i staklenim cipelicama. Ok..neću dalje jer kao i vi znam da je to uistinu nemoguće i u vremenu kad želimo jednaka prava s drugim nejačim spolom (oprostite mi vi jači, al moja riječ na strani je žene), potpuno suluda teorija. Ali lijepo je otploviti u taj nježni svijet princeza ponekad, ma zar nije lijepo biti kraljicom u svijetu rozih boja, zaboraviti malo na probleme i otisnuti se negdje gdje si ženo baš ti u glavnoj ulozi, plešeš i radiš ono što ti čini osmijeh na licu…Uh..kako daleko bi boginjo trebala otići da pobjegneš i budeš dovoljno daleko da zaboraviš na sve ono što pritišće tvoja leđa, ruke i rosi suzom tvoje vjeđe…možeš li uopće otići tako daleko, dopustiš li si tolik put, smiješ li ostaviti sve one koje voliš, daš li i njima dio tog tereta ili te sretnom čini kad sama ti poneseš te probleme i iznalaziš rješenja za iste…
Znam…..tko li može bolje riješiti sinov, kćerkin problem…tko li bolje od tebe plovi u svakodnevnim brigama obitelji…da..razumijem te…samo ti! No..jednom me davno onako usput pokušaše naučiti o jednom psihološkom terminu konstruktivni egoizam se zve, a otprilike u prijevodu na naški značilo bi to ako koji put ne otploviš u taj neki svoj sviojet bez briga..nećeš uspješno ni ponijeti sve one tmurne svakodnevne terete… nećeš kažu biti dobra ni sebi, ni tima koje voliš i čije živote puniš toplinom…
Ne košta puno, ne treba vam turistički vodič niti vam treba karta znamenitosti u tom gradu…treba vam tek dobra volja i nešto vremena. Otplovite, vinite se u nebeske visine, vlakom pozitivnih misli kupite kartu i iskrcajte se na peronu željenog…peronu sreće i samo vaših sanja… i budite tamo, razmišljajte, zamišljajte i odmorite se…
Iz tog grada, ja barem često ponesem suvenir… ponekad suvenir hrabrosti, ponekad suvenir u obliku moćnog osmijeha koji u ovom svijetu u ovom gradu i na ovoj planeti poput moćnog pudera prekriva gotovo sve ožiljke… Sigurna sam da ćete na tom svom putovanju u tom svom gradu pronaći tu parfumeriju iz koje ćete ponijeti baš taj osmijeh visoke prekrivne moći, nešto kao bb krema…
Pričat ću vam..s jednog putovanja ponijela sam, rekoše mi da se tako zove, a moćnog je učinka, eliksir strpljivosti, bočica pakiranje 50 ml…u taj grad se često vraćam jer mi brzo ponestane te moćne tekućinice..no da znate samo kako djeluje…onog trena kad u situaciji kad vam svakodnevica donese situaciju u kojoj pucaš ii nekom bi najradije..znate šta…hm…eliksir proradi i zadrži vas u pristoji…
No, s putovanja, koja su se uistinu pokazala kao naj punjenje životnih baterija, najmoćnije što sam pronašla jest snaga da se oduprem zlu, ljubomori, podapinjanju, zlobi…svemu onom što te najviše umara i mori..ono za što bi vikala svaki dan, vikala i plakala s riječima na usnama: ali ne znate, niste u toj koži, odakle vam pravo…
Ne, od tog putovanja niti vičem, niti zbog onih koji to ne zaslužuju plačem ..samo u sebi premotam ono što su me poučili o samoj meni..da..s vremena na vrijeme otiđite i u onaj kutak u kojem vam serviraju što ste i tko ste zapravo…ali ne serviraju to konobari ovoga svijeta, dežurne zle babe koje srećete u ovom svijetu…već oni koji vas znaju al ono pravo…vjerujete li u to da zapravo kad ste daleko od sviju, na jednom tih svojih putovanja, najbolju ocjenu možete dati sami sebi..jeste pokušale heroine moje sabrati dobro učinjeno i ono malo manje dobro kojim ste se vodili u svakodnevnim situacijama…da…nakon dužeg stavljanja na papir svega, uistinu same sebi možete dati analizu ali i smjernice… I nikada nikada ne dopusti analizu ili neke korjenite smjernice nekom od koga niste osjetili iskrenu ruku kad vas je podizao, niti onom tko vam nije pomogao obrisati suzu…Ne, od onih glasnih što stvaraju narodno općeprihvatljivu piramidu po njima vrijednm karakteristika, takvima recite u sebi ili naglas ako ste dovoljno hrabri, da vas kalupi ne zanimaju i da je svaka žena vrijedna, svaka duša satkana od pozitivnog i negativnog, svatko od nas svoje postupke možda pravda nekom drugom žrtvom, svatko od nas živi svoju borbu i nikada ali nikada neće moći u potpunosti shvatiti niti biti u problemu onog drugog, suočiti se s problemima koji su svakodnevica onog do nas! Niti će ista haljina isto stajati meni i njoj, niti se vaš život može preslikati na bilo čiji drugi! S tom mišlju ulazeći u razmatranje neke tamo ili nekog tamo…o kojem se priča… s tom mišlju iz vas neće zlo.. Ne znaju to dežurni kritičari, niti mogu doživjeti blagoslov ljudskog suosjećanja, a njihovo najveće razočaranje je…vaša sreća…zamislite onda kakvi se to ljudi kreću oko nas…ali razmislite i bez takvih ne bi bio savršen ovaj svijet. Vi budite dio onih koji griješe ali imaju dušu, ma neka vas i preveslaju koji put, pa šta…rekli bi stari njima na dušu…
Naučili su me da je čovjek sastavljen od duše i tijela i ne vjerujem, barem još nisam dotakla toliku razinu negative da bi vjerovala u to da postoji netko tko u tom dijelu duše ne posjeduje barem zrno pozitivnog praha..ili čekajte jesam…ma iskreno, nekako ne mogu s vama neiskreno… možda i jesam i možda stvarno i postoje takvi, možda su i vama jednom ili dvaput umetnuli suzu u oči, učinili da padnete pod jarmom njihovog podapinjanja i zlobe…no znate što…zamislite kako je takvima..uh..žalim ih..Takvi u onaj svijet gdje se otplovi s vlastitim mislima ne mogu… ma kakvi takvi mogu smao živjeti u ovom svijetu i činiti zlo i zamislite zbog tog biti sretni..ajme jadni..baš ih žalim, njih i njihovu zloću, jer nema tog pudera niti te haljine koja ih može učiniti ljepšima…vide se i znaju i ružni su..meni i nekako smrde na kilometar ih osjetim, ali to mi je baš fora….
Fora je ali moram vas upozoriti, ovo s forom možete doživljavati tako, samo nakon teškog suočavanja s istim, borbom za udovoljit istima i naposljetku jakog udarca o zid iz kojeg izvučete pouku da udovoljiti treba tek onom malenom što za sve viče mama, mama…no ne zaboraviti onaj konstruktivni egoizam s početka priče i veselilo bi me kad bi…s obzirom da je subota, nakon ove stvarnoživotno ženske kolumne da se večeras barem nakratko otisnite na ono putovanje o kojem sam drobila danas…Ma ako ništa ne pazarite, vratit ćete se barem malo zadovoljnije, ma kreativnije za nacrt sutrašnjeg dana sigurno! Jesu vam ikad rekli da sve kreće od glave…stanite malo…zar i nije tako!
Pa drage moje, u ovoj pitomobuntovnoj kolumnici progovorih malo više o činjenici da je malo egoizma sasvim ok…progovorih o tom kako putovanje na krilima razmišljanja donese niz zaštitnih oklopa koji odbijaju metke zloga… progovorih i o tome da svatko u svojoj haljini pleše i da svatko svoj rubac u koji suzno biserje sakupljaju ima.. znale ste to i prije i nisam nimalo pametnija što sam to ponovila, no vrijedi na to podsjetiti i prijateljicu i sestru i svaku poznanicu, svaku ženu
Placebo efekt ili ne…jeftino je i rješenje je unutar nas samih za kojim možemo posegnuti uvijek…nije na uputnicu ili iziskuje neki velik novac… Ne shvati onu „uživaj u malim stvarima” kao klišej, već pokušaj, usudi se, lijepo je posložiti se koristeći raspoložive pozitivne stvari, stvarno je..
Drage moje ljepotice, hrabre ratnice..do iduće kolumne od srca vam šaljem jedan rozi, ali iskreni pitomobuntovni pozdrav..i molim vas da na krilima svojih misli otplovite tamo negdje, bar nakratko, jer računi, problemi, osude i etikete će vas čekati i nigdje neće otići dok se vi same ne odlučite posložiti sve ovo na način koji samo vi znate….
Neka vam je sretan i ovaj Dan žena…pravi je dan i pravo vrijeme za pokazati što sve žena može!
