Kolumne Pitomi bunt rozih cipelica Pitomi bunt rozih cipelica

Pitomi bunt rozih cipelica vol.1

Studije, istraživanja, statistike, jutarnji, večernji, popodnevni, www. ovaj, www. onaj,.. svaki od ovih izvora informacija na svoj način mijenja naše raspoloženje, krijepi uvijek gladnu riznicu znanja, kleše stavove, stvara predrasude za koje ni sami nismo znali da uopće postoje u nama.
Ovaj rozo-realan kutak donosi aktualne i one malo manje aktualne al vrijedne spomena, ženske, ali i macho teme , no s jednog lako probavljivog aspekta..iz rozih cipelica. U navali loših ekonomsko-gospodarskih vijesti, vala afera glavnih aktera političke scene, ali ponajviše teške gospodarske krize, dižemo svoj glas protiv medijskog nasilja i zatiranja optimizma.
Ne možete i ne smatrate mogućim promatrati svijet kroz ružičaste naočale u ovo teško vrijeme;ok..tu je naš kutak putem kojeg pričamo o svemu i svačemu tražeći istinu, način i rješenje nekim aktualnim pitanjima, događanjima, mišljenjima i nametnutim regulama. Jedini uvjet je da uskočite s nama u jedne, male, slatke, s ne odveć visokom potpeticom, roze cipelice i zajedno zagazimo poljima svakodnevnog života. Pričajmo otvoreno o ulozi mame, supruge,kućanice,  kćerke,sestre, prijateljice, radne kolegice..
Za pozdravnu uvodnu temu građu sam iskopala iz časopisa i tekstova,a  otputovala sam putem istih čak u 1960-e godine. Šok i nevjerica na mom licu,šta bi da sam se rodila u tom vremenu kad su neka promišljanja bila zabranjivana, neke, danas uobičajene navike, sasvim neprihvatljive. Pitam se..kako bi bilo da se upravo takva shvaćanja vrate danas i nametnu ženi kakva je danas.. Na mom licu osmijeh, nezamislivo je. Kako bi shvatili o čemu pričam, pođimo na putovanje, kratko doduše, ali sve će vam biti jasno..
Ponavljam, nije bilo lako koprcat se u okovima ženskih funkcija; imale su „pravo“ biti mame i supruge, skuhat, oprat, a po završetku dana udovoljit svom mužjaku i veži ga tu!!
Godinama su se lomila koplja, padale ženske glave, one koje su glasnije progovorile u obranu žene, ili ne daj Bože, tražile neko pravo, bilo koje, makar ono najosnovnije. Mislite da pretjerujem..ne, nisam, tako je bilo tada. Kako bih potkrijepila rečeno, citiram vam člank iz Playboya iz 1966. u kojem je opis sretnog braka sljedeći:“odnos između muža i ženejednak je odnosu između prostitutke i klijenta. Oženjeni muškarac podmićuje svoju ženu poklonima, a one im zauzvrat pružaju usluge. Žena je jednostavno prostitutka koja se plaća smještajem i hranom za usluge koje pruža.“
Godinama radile su naše heroine na slabljenju tradicionalnih sutoriteta, kidanju nekih oblika društvenog morala, s obzirom na ortodoksnost istih. Počela se rađati želja za pravom na jednakost, no još uvijek u povojima. Ravnopravnost je tada još uvijek nedopušten termin, ali čuči u svakoj ženi tog doba.
Probijanje strogog patrijarhata zaista je bio spor proces pun promjena, ali ne i naglih odluka i pokreta. Sve je išlo nekako sporo i oprezno. Sedamdesete su donijele također sazrijevanje nekih stavova, crveni ruž smjestio na usne iste one koja je do sada opremala djecu za školu, bila uz štednjak, a navečer pravdala smještaj i hranu.
He, progovara se o homoseksualnosti i to više ne kategorično kao o bolesti. Ta tabu tema otvara se javnosti. O tome se priča, mišljenja više nisu tako uska, mišljenje više nije jedno. E, mislim se sad kako bi na to baba iz Zagore sjedeć na trijemu svoje kuće zavapila:e, čeljadi moja, ode počinje smak svita..
Još me nešto zadržalo na sedamdesetima. Modni je to stil, koji bi se mogao gotovo kopirati na najnoviju modnu scenu današnjice. Profinjenost, romantičnost i lepršave note lete na krilima cvjetnih uzoraka, zanimljivim kombinezonima i trapez hlačama širokih nogavica.
Na vratima osamdesetih godina dočekuje me kultna serija „Dinastija“ i baba iz Zagore opet zapomaže , ovaj put zbog onog vidljivog i transparentnog, tj. novih modnih trendova koji se očituju kroz uske tajice, lagane bluzice koje sve više otkrivaju.
Vau, šiške iliti ga „po splitski“ franzeti, uz natapirane pramenove, IN su frizure s kraja sedamdesetih i početkom osamdesetih. Preko bare opet, kao i danas, nekoliko su godina naprijed pa nalazimo proparani jeans, nepravilne oblike frizura, jarke fluorescentne boje.
Političke turbulencije i socijalni nemiri čine svoje i u shvaćanju ženskog „prava na pravo“ .
Žene, čini mi se s obzirom na dosadašnji oprez, u ovom vremenu nekako naglo preuzimaju uloge muškarca, „oblače hlače“(i doslovno), te rade na izjednačavanju intezivnim tempom. Pokazuju to kroz modu,glazbu, a organiziraju se brojni skupovi, udruženja i zajednice koje glasno pričaju o preprekama koje koče žene u ostvarivanju, tako bezazlenih ciljeva.
UN-ovo „Desetljeće žena“  koje je završilo  1985. godine, potaknulo je integriranje žena u nove koncepcije razvoja te međusobno povezivanje diljem svijeta. Prava i zdravlje žena postavlja se u samo središte programa održivog razvoja. Napokon shvaćaju da održivog razvoja nema ni na kojem polju, gdje se ne upletu ženski prsti.
Ma nekako me lutajući ovim godinama posebice  dira i boli ženama ograničen pristup obrazovnim mogućnostima, o političkim funkcijama da ni ne govorim.
Društva postkomunističke Europe ženama nude, istina neke nove i šire mogućnosti zapošljavanja, no ne pokrivaju i punu socijalnu sigurnost. To mi se čini nekako kao princip evo vam radite, ali ne pitajte sad dalje ni više, snalazite se i da slučajno niste bile bolesne!! Uh..

Zabrazdila ja u ozbiljne vode, a ne bi mi namjera, stoga se kratko osvrćem još na devedesete godine i novitade koje nam donose u sazrijevanju ženskih stavova i moralnih aspekata.

Profesorica Key Velings smatra da su promjene u ponašanju žena u prethodnih dvadeset godina bile izuzetne: “Najveće promjene počele su u prošlom stoljeću s poboljšanjem ženske uloge u društvu, većom mogućnošću obrazovanja i kontroliranja svoje plodnosti.”
Žene uglavnom dolaze na svoje, polako,ali sigurno, zauzimaju zaslužena mjesta, postaju sve glasnije, u pravima na pravo napreduju i njihov glas se čuje i uvažava. Moram priznat da sam se umorila tragajuć za ovom činjenicom, lutajući godinama u kojima su uloge žena bile tek „fizičke“ naravi. He, počeh od 1960. i dođe ja do 2000-ih. Sad su neka druga vremena, prava i borbe za prava..koliko hoćeš. Uglavnom, nekad tabu teme sad su tema prvih kava, predjelo nedjeljnog ručka i desert na prijateljskim večerama.
Kako god, žene drage vi ste stupovi društva, nada u održivi razvoj(koječega), „ono lijepo“ ovoga ružnog, nerijetko tužnog vremena.
„Slabosti, ime ti je žena“, kaže William Shakespeare. I jesmo, slabosti pune snage. Zbog nas su se ratovi vodili, zbog nas su se zemlje i teritoriji osvajali; zbog nas i za nas! Mi, tjeskobe bez granica, mi putevi neodlučni, mi tamna korita rijeka  gdje vječita žeđ ostaje,gdje ostaje umor i bol beskrajna, kako nas opisuje Pablo Neruda. I mogli bi tako do unedogled, s obzirom da je svaki dijelić žene opjevan, ali tribali bi poći…kuvat štogod. 


Do sljedeć druženja uz neku gorljivu temu, razradu nekih uvriježenih načela ili pak jednostavno toka mojih misli, ili možda koji proban recept…ženski,iskreni i rozi pozdrav od vaše pitome buntovnice.

Kiss