U moru prometnih znakova ove zadnje današnjice koju nam je iznjedrio konzumerizam, populizam i carstvo medija, došlo je do potrebe jednog novog znaka,onog koji kaže: pazi…žena!
I uistinu, pripazi ti koji ju ujutro odmjeriš sveod glave pa do pete od 12cm,misleć ograničeno da ta cijelu noć vikla kosu i lakira nokte.
Pripazi i ti što ti se ljubazno javi, a ti joj uzmeš cijelu ruku njenog strpljenja pa opleteš po svojim brigama i problemima misleć uskogrudno da ta koka, sranja u životu nema.
Ne bi škodilo da pripaziš i ti koji kušajuć’ njenu ljubaznost,kroz pozdrav podvališ i kakvu jeftinu podbadajuću spiku, računajuć da ta ne konta stvari jer samo misli jel joj bura pomakla razdjeljak na glavi.
Skloni se i ti što si pun predrasuda i svoje mišljenje kuješ materijalom konstrukcija.
Uspori pred ovim znakom i ti čiji pogled na nju govori o njoj kao o “samo” domaćici i onoj u suknji, čija je “jedina” zadaća pripremiti ručak i mužjaku osigurati sretan dan trepereći oko njega.
Naposljetku, upozorenje pred ovim znakom šalje se i na adresu žena i to svih onih koji se vode u evidenciji pripadnica ljepšeg i pametnijeg spola, a koje još uvijek nisu shvatile da se treba držat zajedno,povezat kose u jedan rep,suze u isti vrč,od osmijeha napraviti dugu kako bi ispod nje prošli svi iz naše okoline.
Živimo u svijetu kojem nešto fali. Kronično. Ne znam jel to prirodnost,ne znam je li to skromnost ili pak jednostavno intimnost života. Ukradoše nam, heroine moje, privatnost. Iz ruka su nam oteli konce i nad najintimnijim dijelovima dana. Sve svima na pladnju ponuđeno, selfijem odrađeno! To više nismo mi,lijepe prirodne s manama i osjećajima,greškama i istinskim uspjesima. Ne živimo mi, već PR!
Facebook nam nametnuo obvezu konstantnog pojavljivanja i izgradnje mosta prema u prosjeku 300,400 prijatelja (wtf??? zar se baš tako isprostituirao termin prijatelja, ah sami smo si krivi). Ooo da se bar gradio dugo kao Pelješki. A ne,most prema ljudima, fb gradi jednim statusom i čini mi se nekako čitajući statuse i gledajući slike da smo svi dobro,veseli i dobrog raspoloženja. Svi putuju, osjećaju se voljeno, uzbuđeno, ponosno… Ponekad pronađeš i tužno lice al opet iz fore, baze, đira i hira.. Ma svi su hrabri, svi nešto poručuju, a riječi su im tako prijeteće da izgleda kao da svako ono slovo drži vile i osti u rukama.
I neka, možda je upravo taj fb svemir ugostio sve nas izvanzemaljce i pije s nama kavu svaki dan. Još u prošloj kolumni vrištala sam protiv medija njihovih mogućnosti,moći, a napose uputila sam i kitiku samom Facebooku. Očito sam bila prepitoma, a moj bunt nedovoljno glasan i jak. Sama ne mogu, a ne kanim ni dizat revolucije, jer ova protiv fb unaprijed je ugušena. Jer.. tko li ce radije svoju tugu šapnuti na stvarno uho i obrisati suzu prijatelja sa stvarnog lica? Zar bi NETKO radije ženi u lice rekao i priznao:divna si? Zašto i bi kad može jednostavno u udobnosti svoje fotelje stisnuti Like?! To je ta “olakšana današnjica” i u nju se niti neću dirati, bar ne ovom prilikom.
Doći će, uvjerena sam vrijeme kad će nam se svima nametnuti potreba za stvarnim i opipljivim, iskrenim i čovječnim. Onda ćemo masovno gasiti požare onoga što će nam dotad, pretpostavljam u ogromnom obujmu, potpiriti novinari i oni što upravljaju našim raspoloženjem..carevi oglašavanja(jako sam ljuta na PR ovce pa očekujte uskoro opširniji osvrt na istu temu).
No, danas je kažu ženin dan,međunarodni,priznati…meni vam ovo zvuči kao da nam kažu: ajmo veselite se figurice,vrtite se oko svoje osi,zabavljajte mase, prilijepite flastere na usne (ostavite ipak na njima dovoljno prostora da se vidi to debelo napućeno meso). Mirišite, hodajte u visokim potpeticama kao po jajima, razbijajte ljuske muških osjećanja,dižite muškost i u tom uživajte…
Jer danas je vaš dan,a vi ste žene naprosto divna lijepa stvorenja koja su za opisano stvorena.
E ne bi to bio bed da nije skupine koja upravo taj opis poslova i ispunja, ne buneći se i pristajući upravo na sve te (ne)uvjete.
Ma dajte žene, zaokružimo u tu ljepotu i svaku našu sposobnost,potencijal i svaku aktivnost koju je pokrenula moždana vijuga. Ne dopustimo flastere na usnama i osi oko kojih se trebamo vrtiti, zadajmo si same visinu potpetice i kategoriju u koju ćemo svojom voljom ući,porušimo predrasude,a poštujući principe tradicije i moralnih načela pokušajmo biti svoje. One koje će ujutro i nakon neprospavane noći biti lijepe,nakon suza nasmijane,jer u svakoj postoji neka snaga i neki adapter koji puni taj dio koji se zove “moram jer žena sam”.
Zadovoljit svačije potrebe nikako ne smije biti cilj,no misliti opet samo na sebe,složit će te se i nije nam prirodno, znamo da isključivo to nije ono čemu bi trebale stremiti. Požrtvovnost i obzir nekako je uvijek tu uz ženu,pa se ne bojim da će te pretjerait u ovom gore opisanom i savjetovanom.
Sve mi imamo neki limit i rigoroznije smo od banaka, valute su nebitne, hoću reći znat ćemo se već kaznit kad kiksamo i odemo u minus, bilo financijski, bilo životni.
Jer… Pojma nemate koliko ste zapravo snažne i oštroumne. Koliko možete, koliko otrpite, koliko podnesete i još uvijek stojite na nogama u istim onim potpeticama…
Pokušavajući ući u trag tom prvom krivcu koji je ženi ljepotu stavio kao primarnu djelatnost,vrlinu i zaštitni znak,dolazim do spoznaje da su zapravo pjesnici,svi redom već tada,stoljećima prije ovog sada,shvatili da će se upravo to “najbolje prodavati”. I istina,grabila se ta tema ženske ljepote i sklada tijela,s polica i nije bilo potrebe da uopće taj proizvod padne na štap neke gratis akcije. Razgrabiše, opjevaše, al i pogriješiše.
Volim reći za ovo “naše danas” da je zadnja današnjica jer tako i je. Neki novi klinci iz potomstva našeg klanjat ce se i pisati o nekoj njihovoj svakodnevici današnjice i ulozi žene u istoj. Razmišljam i o toj priči,hoće li biti na gumbiće lišena emocije prema uputstvima robotizirane nacije. Šteta ako se moje sumnje obistine,jer tko može platit onaj osmijeh žene nakon bujica suza, ono zadovoljstvo nakon izgovorenih riječi koje su nakon dugo vremena isplivale iz dubina tih zapravo krhkih i nježnih duša.
Tko zna kakvo će nam mjesto pripraviti ta današnjica koja je ispred, ali s onom iza i ovom upravo sada imat ce zajednički temelj: jedinstvenu i prekrasnu, snažnu i lomljivu, tihu i glasnu, lijepu i oštroumnu, sazdanu od emocije, učvršćenu svakodnevnim bitkama, boginju i ratnicu-ŽENU u njenoj punini i značenju.
Svake godine na ovaj dan ista priča,slična ohrabrenja, bezbroj čestitki,još više cvijeća i bespotrebnog konzumerizma na račun žena. Nek’ im bude,junakinje moje,pitome buntovnice.
Mi znamo da žena živi, diše, bori se, plače i smije se, upravlja svoje dijete, ohrabruje okolinu, robinja je svoga stana i popeglane robe, prijateljica kuhače i lonca, oribanog poda, sestra je svojoj sestri, bratu, kćeri, majci, supruga mužu, rame prijateljici…SVAKI DAN!
Neka vam je ljepotice moje pametne i snažne sretan ovaj dan,ohrabrite se,ne posustajte u svojim borbama i htijenjima, ne opravdajte nasilje bilo koje vrste, jer nijedna to ne mora i ne daj Bože “zaslužuje”!
Kad je najteže nabacite osmijeh,uživajte u onom što volite i što vas čini sretnima. Samo zadovoljne i sretne imate onaj čudesan osmijeh satkan od niza emocija,osmijeh čiju posebnost još nitko nije uspio objasniti.
Svaka je od vas jedna i jedinstvena na svoj način i baš zbog toga lijepa i posebno značajna. Svaka je vrijedna i nezamjenjiva zbog svake svoje karakteristike. Pa ne zapisa bezveze jednom prilikom sam Andrić:” Žena stoji kao kapija, na izlazu kao i na ulazu ovoga svijeta.”
Danas nam želim da nam između tih kapija za sreću malo treba,a za hrabrost i samopouzdanje one druge do nas pobrinimo se već danas. Lanac sreće možemo napraviti i same,bez obećanja i ispunjenja nekih želja,budimo tu za svaku ženu.
Tako ojačane lakše ćemo proći kroz život i orkansku buru i zajedno pričekat jugo. Tada je lakse,tada su ionako svakako ludi svi i jednako svakoga glava boli.
Od srca, ovog pitomog i ženskog,buntovnog kad treba, neka vam je sa srećom danas i svih 365 dana kroz godinu.. Poklanjam vam danas ovaj znak,postavite ga svugdje i kad god vam zatreba,i bez prethodne suglasnosti ikoga… Neka znaju
PAZI…..ŽENA!
