Iz drugog ugla

Tko sve potkrada i uništava malog poljoprivrednika?

Koliko je poljoprivrednika u Doline Neretve koji godinama čekaju novac od tvrtki kojima su prodali svoje poljoprivredne proizvode i hoće li taj novac ikada dobiti?

U modernoj i demokratskoj zemlji koja teži pravdi i pravednosti porazno je da vlasnik tvrtke za otkup poljoprivrednih proizvoda ispred svoje trokatnice ima parkirana dva automobila u vrijednosti od po 250 tisuća kuna, na facebook profilu objavljuje svoje fotografije sa skijališta iz Francuske i Italije, a već godinu i pol dana nije platio preuzete mandarine od desetak poljoprivrednika iz Doline Neretve. Uzeti robu i ne platiti, obrazac je ponašanja koje postaje pravilo velikog broja vlasnika tvrtki koje se bave otkupom poljoprivrednih proizvoda u Republici Hrvatskoj. Imajmo na umu, da su sva carstva trgovaca i veletrgovaca nastala na beskamatnim i dugoročnim kreditima u poljoprivrednim proizvodima, koje je proizvođač dao trgovcu s odgodom plaćanja i povjerenjem. Proizvođač je ne rijetko za proizvodnju podigao kredit, plaćao kamatu banci i bio pod paskom ovrhe, a trgovac je prodajom njegove robe uprihodio sredstva, bez kamatno i bez roka njegovim novcem kreditirao svoju tvrtku, vlastito vozilo, službena putovanja i sve ostalo. Trgovci i veletrgovci danas žive u palačama i dvorcima, a mali poljoprivredni proizvođači, baza od koje žive trgovci jedva preživljavaju.

Imamo običaj uspoređivati se s drugim zemljama, ne rijetko pričamo o skandinavskom ili islandskom modelu i često se pitamo kako se u Švedskoj ili Danskoj takvo nešto ne može dogoditi. U tim zemljama pravna država nije samo skup zakona na papiru, pravna država funkcionira. Državne službe i ministarstva rade svoj posao. Sve je ugrađeno u sustav i funkcionira po difoltu; Uzeli ste od nekoga robu, niste je platili u dogovorenom roku, to je isto kao da ste ušli u samoposlugu, napunili košaru i prošli pored blagajne a niste ostavili novac. U takvim zemljama to se i ne događa, jer da se dogodi odmah bi vam na vrata stigle službe i krenuo bi postupak naplate, ovrhe i kazne. U takvim državama postoji briga o građanima, poreznim obveznicima, jer građani plaćaju državu, ona je njihova i služi njima. Može li se takvo nešto dogoditi kod nas, možemo li i mi imati takvu državu?


Kod nas sustav funkcionira drugačije. Ako ste nekome dali svoje proizvode, a on vam nije platio i zbog toga zatražite pomoć bilo koje gradske, županijske ili državne službe svi će vas uputiti na privatnu tužbu. Obratite li se ministarstvu poljoprivrede i oni će vas jednako od-kantati, jer to nisu njihova posla. I na kraju oštećeni poljoprivrednik, već dekintiran i opljačkan odustaje jer nema financijske snage za platiti odvjetnika i ući u proceduru sudske tužbe. Mali poljoprivredni proizvođač nije zaštićen i u nemilosti je tvrtke koja je uzela u otkup njegove proizvode.

Može li poljoprivredniku pomoći ministarstvo poljoprivrede?

Zakon o ustrojstvu Ministarstava Republike Hrvatske u članku 16. objašnjava što Ministarstvo poljoprivrede obavlja. U tom članku navedene su sve moguće radnje i zaštite ovog ministarstva kao na primjer zaštita poljoprivrednih površina, šuma, voda, zaštita sjemena i sadnica, zaštita riblje mlađi i mnogo čega, ali nigdje nema zaštite poljoprivrednika, proizvođača. Poljoprivredni proizvođač ne pripada ovom ministarstvu, osim u dijelu koji obuhvaća poticaje u proizvodnji, što je također upitno. Podsjetimo se poticaja za otkup mandarina prijašnjih godina kojeg je trebao dobiti proizvođač, a dobivao ga je trgovac. Postojala je zagarantirana otkupna cijena mandarine. U praksi trgovac bi na svu količinu mandarina koju bi ste mu dovezli, odredio onako od oka postotak prve klase vaših mandarina, po njihovoj procijeni taj odnos nikad nije bio veći do 30%. Za tu količinu bi ste dobili garantiranu cijenu, za sve ostalo, kako tko i koliko. Mnogi će se složiti da je i tada bilo mutnih poslova u ipak donekle sigurnom otkupu sa zagarantiranom isplatom. Gledalo se čije su mandarine, iz kojeg je mjesta vlasnik, neki su imali prednost i privilegije, a neki nikad nisu ni mogli prodati svoje proizvode već su se snalazili na druge načine i onda upadali u probleme sa sumnjivim veletrgovcima.

Kuda ide hrvatska poljoprivreda?

Iako Hrvatska ima resurse za pokrivanje vlastitih prehrambenih potreba pa čak i za izvoz, trend svih dosadašnjih vlada u zadnjih 20 godina bio je uvoz. Zašto uvoz? Uvozom država odmah naplaćuje PDV, nema troškova poticaja za poljoprivrednike, brzo se puni proračun, državni aparat i sva sila državnih uhljeba dobivaju odmah novac za svoj opstanak. Međutim, dugoročni efekt pretjeranog uvoza dovodi do sustavne devastacije poljoprivredne proizvodnje u kojoj najprije stradaju mala obiteljska imanja. Republika Hrvatska nema strategiju vlastite proizvodnje hrane, uz najčešće opravdanje o nemogućnosti provođenja nužne komasacije. Komasacija je donekle potrebna za jeftiniju proizvodnju žitarica i nekih ratarskih kultura, ali pojedine kulture, voćarstvo, kao i proizvodnja u staklenicima i plastenicima može biti isplativa i bez komasacije na manjim obiteljskim gospodarstvima.
Zanimljivo je da se zemlje jakih i stabilnijih ekonomija uglavnom oslanjaju na vlastitu proizvodnju hrane. Hrvatska je i turistička zemlja s udjelom skoro petine BDP-a od turizma. Žalosno je i da pored resursa koje imamo, turistima na Jadran uglavnom nudimo i prodajemo hranu iz uvoza. Od svih dosadašnjih vlada naslušali smo se o zeleno modroj poveznici na relaciji Slavonija – Jadran, ideja nikad nije zaživjela. Lošom agrarnom politikom Hrvatska je svoju poljoprivrednu proizvodnju kastrirala. Obiteljska gospodarstva su na koljenima, a dokrajčuju ih trgovci i veletrgovci dugoročnim ne plaćanjem i besramnom otimačinom. Slavonija je već opustošena, obiteljska imanja su zapuštena ili se prodaju u bescjenje. Vrijedni Slavonci napuštaju plodnu ravnicu u potrazi za boljim životom.

Najavljene reforme

Krađa je kazneno djelo koje po članku 228. Kaznenog zakona (Nar. nov, br. 125/11 i 144/12) čini onaj tko oduzme tuđu pokretnu i nepokretnu imovinu s ciljem da je protupravno prisvoji.

Uzeti nečije poljoprivredne proizvode s nakanom da ih ne plati, također se zove se KRAĐA.

Iako je nova vlast najavila mnoge reforme posebno u Ministarstvu poljoprivrede, reforma svih reforma biti će ako se za sve vrste krađa uvede pravna sankcija, počinitelje i odgovorne pravično kazneni i zakonski ih prisili da obeštete oštećene. Poljoprivredni proizvođač trebao bi biti pod izravnom zaštitom Ministarstva poljoprivrede, jer čemu ministarstvo koje zakonom štiti sjeme i sadnice, a ne štiti one koji siju i sade.

Nenad Medak Medo