Ekologija

PD GRABOVICA: Uspon na Troglav (1931m) iz pera i oka Miše Glavinića

Troglav (1913 m)
Vrijeme uspona: četiri sata
Datum:28.4.2019.

Najviši hrvatski vrh je Dinara (1831 m), a najviši dinarski vrh je Troglav (1931m) i nalazi se u Bosni i Hercegovini. Vrh je posvećen praslavenskom bogu s tri glave koji kontrolira tri svijeta: nebeski zemaljski i podzemni.

Kad sam već ispeo slovenski Triglav red je popeti se na nama bliži Troglav.


Sedlo Vaganj, preko kojeg vodi put od Sinja prema Livnu, ga dijeli od planine Kamešnice, a Uništa odvaja od Dinare.

Prostrano zeleno i neobrađeno Livanjske polje je s jedne je strane, a s druge su Peruča i Sinjsko polje.

Popunili smo autobus i do Livna stižemo preko graničnog prijelaza Aržano . Nema gužve, prvi smo na redu za carinsku i policijsku kontrolu pa smo se nadali da će kratko trajati. Krivo smo se nadali, temeljito su nas pregledavali pa smo na obje granice potrošili 50-tak minuta.

U Livnu su nam se pridružili domaćini da nam pomognu u vođenju grupe koja je narasla na 43 jer su nam se pridružile i kolege iz Splita pored već standardnih Ljubušaka. Dubrovčanke bi se naljutile kad njih ne bih spomenuo , a planinarsko društvo iz Vrgorca je suorganizator izleta.

Iz Livna se vozimo prema Bosanskom Grahovu i pokušavam zamisliti vrijeme kad je Livanjsko polje bilo obrađeno. Obrađene dijelovi djeluju kao rane, kao izuzetak. Skrećemo prema Sajkovićima u podnožju Troglava i vozimo se po odličnom makadamskom putu. Autobusom smo nastavili i došli blizu Okretišta i tako skratili put.

Očekivali smo, tako je bilo u prognozama, hladnoću , a ne sunce koje nas je natjeralo u kratke rukave. Baš lijepo što meteorolozi griješe.

Umjesto cestom, krećemo širokom strmom prečicom pa teško dolazimo do zraka. Na Okretištu pravimo dužu pauzu.

Duje i ja pratimo vegetaciju, grab je prolistao, kao i bukva. Otpalo lišće vlažno od kiše čini stazu skliskom pa Duje hvali biokovski kamen.

Dolazimo do mjesta gdje se staza račva na desnu, težu (staza Mery) i lijevu lakšu. Vodič je izabrao da se penjemo težom, a spuštamo lakšom.

Popeli smo se na oko 1400 metara visine i nas dva botaničara, Duje i ja, primjećujemo da se pojavljuje sve više crnogorice i da su grane graba i bukve gole, nemaju listova. Staza je sve strmija i sve skliskija. Okruženi smo visokim stijenama od kojih se odlama kamenja i stvara sipar.

Snijega je sve više po stazi koja je odlično markirana. Na ovom dijelu je i zimska marka. Idem zadnji pa gazim po već utabanim stopama. Na jednom dijelu pomažemo se i konopom.

Sunca je nestalo. Čini mi da pada snijeg ali mislim da ga nanosi vjetar. Šutim tako neko vrijeme pa pitam druge je li pada snijeg. „ Da, to je snijeg“ bio je odgovor.

Temperatura se dobro snizila, ruke i uši zebu. Stvarno griješe meteorolozi, predvidjeli su kišu a ne snijeg. Da nisam na 1700–1800 metara visine i da nisam na usponu, možda bi se radovao snijegu u ova doba godine.

Penjemo se vrlo oprezno i tako sve do vrhu, kad se promijenilo vrijeme kao zastor u kazalištu. Potpuno drugačija slika. Na vrhu nas dočekalo sunce.

Vrh je zaobljen na kojem se nalazi betonski geodetski stup. Gledam prema Biokovu, Kamešnici, Livanjskom polju. Oblaci kao da se igraju skrivača , čas otkrivaju okolne vrhove, čas sakrivaju.

Povratak lakšom stazom nije bio tako zahtjevan. Je da je bilo sklisko i da rijetki nisu pali. Mala iz Hrvaca usput je brala medvjeđi luk.

U Livnu smo se oprostili od domaćina i zadržali se na piću. Ponoć je prošla kad smo ugledali Ploče.

Tekst i foto: Mišo Glavinić