TRIGLAV 2.864 m
Aljažev dom (1.015 m)- Kredarica (2.515 m) via Tominškova pot
11.8.2017,
Udaljenost: sedam sati
Kredarica (2.515 m) –Triglav (2.864 m)
12.8.2017
Udaljenost: četiri i po sata u oba smjera
Kredarica (2.515 m) – Aljažev dom (1.015 m) via Čez Prag
Udaljenost: pet sati
„Šta si ti junačiš, tebi je šezdeset “ pokušava me ovi riječima Vedran odgovoriti od nauma odlaska naTriglav. Zna on da je Triglav najveći vrh Julijskih Alpa visok 2864 m i da Slovenci nisu bez razloga Triglavom obilježili grb i državnu zastavu. Simbol je visine i snage.
Zna i Azinović kakva je to avantura pa smo morali ići na provjeru sposobnosti na feratu u Omišu. Prvi put koristim pojas, kacigu i karabinere. Ferate su kombinacija klinova i sajli koji služe da se savladaju naizgled nepremostive prepreke. Autor ferate u Omišu gosp. Marin Glušević je postavio tako da sam sigurno prošao visinsku razliku od 303 m po grebenu pa sam lakonski zaključio da sam položio ispit za Triglav.
Vremenska prognoza nam nije bila naklonjena pa smo pomjerili odlazak za jedan dan. Čak se razmišljalo o odustajanju ali je naš Veliki vođa odlučio da idemo i nakon što je glavni vodič otkazao.
Puni strepnja i straha krenuli smo nas trinaest u petak 11.8.2018. Iz Vrgorca vozi Nikola, a mi ostali krenuli smo kombijem. U Dugopolju pojačavamo se s troje iskusnih planinara iz Splita i Kaštela.
Vozimo se auto putem i prije Karlovca pratimo izlaz za Novo Mesto . Schengensku granicu prelazimo u Jurovskom Brodu i nakon kratke kontrole ulazimo u Metliku gdje na prvoj benzinskoj kupujemo vinjetu. U Novom Mestu uključujemo se na auto put i pratimo oznake Ljubljana, Kranj, Jesenice i dalje nastavljamo do Mojstrane odakle kroz ledenjačku dolinu Vrata, koju prati potok Triglavska bistrica, vozimo još desetak kilometara cestom do Šlajmerjeva doma gdje noćimo. Ukupno 630 km.
Ključ od soba smo dobili nakon što smo svi predali osobne i planinarske iskaznice i platili noćenje € 13,00. Smjestili smo se u dvije sobe i pojačali se za još dvojicu planinara, jedan iz Daruvara a drugi iz Andrijevaca. Svi gledaju gdje je Azinović stavio ruksak da bismo izabrali drugu sobu. Svi strahuju od njegovog glasnog spavanja.
Dom je uredan i prostran, ima vodu, struju i zahod. Trošimo prve zalihe hrane da bismo olakšali ruksake za sutrašnji uspon. Pet minuta hoda od nas je poznatiji Aljažev dom (1.015 m) pa uz pivo dijelimo naše strahove o ferati koja nas čeka. Ljubazno osoblje strpljivo odgovara na naše upite i sve sa smiješkom na licu. Uredno dobivamo račun za svaku narudžbu i čitam da je pivo € 2,90. Možda bismo još sjedili da dom ne zatvara u deset sati.
Kad sam se probudio gledam u nebo. Izgleda da neće kiša. Doručkujemo i pripremamo se za uspon na Kredaricu (2.515 m). Navlačim pojas, prikopčavam karabinere i nekako izgledam smiješan sam sebi. Izgledam kao pravi . Gledam prema sjevernoj strani Triglava i čini mi se kao nemoguća misija doći na vrh. Iz ruksaka sam još izbacio stvari koje sam ostavio u kombiju.
Krećemo. Nakon pet minuta hoda stižemo do partizanskog spomenika u obliku karabinera odakle se naša staza odvaja lijevo. Azinović je izabrao uspon poznat kao Tominškova pot koji se odmah strmo penje. Na mjestima su napravljene stepenici i sva je sreća da pravimo česte pauze. Svi čekamo kad će naići sajle. I nismo dugo čekali. „Mogu ja to“ sve se hrabrim. Kad smo prošli prvu sve je bilo lakše. Prošao je strah i gotovo da mi je bilo žao kad smo prošli devetu koliko ih ukupno ima. Provalije ispod nas nisam uopće primjećivao i bio sam koncentriran samo na prikapčanje i otkapčanje karabinera.
Odmaramo na raskrižju putova . Tu se spaja naša staza i put koji od Aljaževa doma vodi preko Praga i dalje vodi prema Domu Valentina Stanića i Kredarici. Sad nam slijedi uspon po siparu. Svi su se složili da je zahtjevnije penjati se po siparu nego po sajlama. Kad smo se popeli na greben nastavljamo po kamenjaru. Još smo pri kraju savladali malo žešći uspon po sajlama kad nam se ukazao Triglavski dom na Kredarici koji više liči na hotel. Ukupno s pauzama hodali smo sedam sati i savladali visinsku razliku od 1.500 m.
Kako smo pomjerili odlazak jedan dan izgubili smo rezervaciju u Domu pa smo trebali čekati do sedam sati dokad recepcija registrira dolazak planinara. Udobno smo se smjestili u blagovaonici i čekali. Okrijepili smo se hranom, netko iz ruksaka, a netko jelom iz doma. Pivo je € 4,00, grah bez mesa € 6,00, a tko hoće meso plaća € 7,70. Dok smo mi odmarali Azinović se vratio nazad pomoći kolegi Frani koji je imao nezahvalnu dužnost zadnjeg planinara, ili u žargonu “metle“ pa mora pratiti najsporije. Azinović je zaostalom kolegi nosio ruksak pa su svi stigli malo prije sedam sati.
Dok smo iščekivali hoće li biti soba za nas u tišini sam gledao planinare koji su se vraćali s vrha Triglava. Gledajući ih kao sitne točke na grebenu visokog Triglava upitao sam se jesam li sposoban doseći najveći slovenski vrh. „ Ma, kad je mogao Milanović, zašto ne bih i ja“ tako sam se tješio. Gledajući vrh sa terase doma izgledao mi je neosvojiv. „ I sljepci se penju“ dodatno sam se ohrabrivao.
Smještaj smo dobili u kućici kraj doma (€ 14,60/po osobi) i nije nam smetalo što nije bilo zahoda. Iako sam se uvukao u vreću i pokrio s dvije deke osjećao sam hladnoću. Cijelu noć je puhao jaki vjetar.
Nije nas ujutro trebalo buditi. Svi smo već u šest bili na nogama. Doručkovali smo, navukli pojaseve, zakačili karabinere i stavili kacige na glave. I krenili. Prvo malo nizbrdo pa onda uzbrdo do oznake Zavarovana plezalne pot, slovenski naziv za feratu. „Tko misli da nije sposoban popet se, sad je vrijeme za odustajanje“ bile su riječi Dragog vođe. Jutro je bilo predivno, malo prohladno s vjetrom, ali sunčano. Vidljivost je odlična. Nema odustajanja, idem.
U početku kačim se za svaku sajlu i napredujem. Šutimo i penjemo se polako i oprezno. Sustižu nas drugi, brži planinari, a s vrha se već vraćaju pa se mimoilazimo na uskom prostoru. Kamenje je od silnih planinara uglancano i sreća je da nema kiše. Gledam Slovence kako bez straha prelaze s druge strane sajle. Nestalo je početne treme i straha i malo po malo stigosmo na Mali Triglav i još je trebalo preći preko grebena i na vrhu smo za dva sata.
Na vrhu je gužva kao na Stradunu kad stignu kruzeri. Poljaci, Česi, Bugari, Mađari, Srbi, Nizozemci, Talijani i naravno Slovenci i mi, Hrvati. Sve vrvi i hvatamo red kako bismo se slikali kraj Aljaževa stupa. Gledam u dolinu odakle smo krenuli, prepoznajem Učku i Risnjak i okolne vrhove Julijskih Alpi. Mi smo na vrhu Triglava na visini od 2.864 m.
Nakon sat odmora vraćamo se još opreznije nego kad smo se penjali. Ukupno nam je trebalo tri sata i trideset minuta. Zahvaljujući sajlama i klinovima bez kojih se sigurno ne bih popeo odajem priznanje planinarima koji su ih postavili.
Nakon odmora krećemo nazad u Dolinu, ali sad idemo preko Praga. Kad smo počeli silaziti po siparu brzo smo se zaželjeli sajli. Hodati nizbrdo po siparu je vrlo naporno, mora se paziti na svaki korak. U početku smo savladali silazak niz liticu uz pomoć klinova. Na jednom mjestu savladali smo po sajli zahtjevnu vertikalu i opet nastavili po siparu. Kad smo se spustili do Triglavske Bistrice nisam bio jedini koji je izuo gojze i točao umorne i natekle noge.
Nakon pet sati silaska častim se pivom u Aljaževom domu . Dugo sam čekao na red za tuširanje nakon čega se osjećaš kao preporođen. Umoran sam zaspao tvrdim snom.
Na povratku doma prošetali smo Bledom i probali bledsku krempitu i uputili se našim kućama. Kako sam samo hvalio ljepote Baćinskih jezera kad sam vidio od čega su Slovenci napravili brand.
Za naša mala društva HPD Adrion iz Gradca, HPD Vrgorac iz Vrgorca i HPD Grabovica iz Ploča ovo je veliki uspjeh. Moramo spomenuti da nismo prvi Pločani na vrhu Triglava, to su prije nas davne 1.985. učinili pok. Sonja Krželj i Milka Krstičević. Prije mjesec dana na Triglavu je bila i Matea Pirjevac.
Zahvaljujem cijeloj ekipi na ugodno provedenom druženju, a naročito sam zahvalan Katji Milišić i Ivici Perkoviću na pomoći koju su nam pružili.
Tekst i fotografije: Mišo Glavinić
