Gorski kotar
Snježnik 1.506 m
Risnjak 1.528 m
20.-23.7.2017.
Vozimo se auto-putom, Karolinom i Lujzijanom do Platka u zaleđu Rijeke. Želja nam je upoznati Gorski kotar, krašku ravan između Hrvatskog primorja i pokupsko-karlovačkog panonskog ruba čija širina je 35 km, a visina prosječno oko 800 m. Najšumovitiji je prostor Hrvatske, čak 60 % njegove površine obraslo je šumom.
Krajolikom zapadnog dijela Gorskog kotara dominiraju dva planinska masiva sličnih visina: Risnjak (1.528 m) i Snježnik (1.506 m). Risnjak zauzima dominantni položaj, a njegov vrh gosp. Željko Horvat naziva hrvatski Triglav.
Hrvatski sabor je 1953. godine donio odluku da se zaštiti površina od 3600 ha koja obuhvaća najvrjedniji i najsačuvaniji dio risnjačkog masiva. Nacionalni park je bio zamišljen kao područje izuzeto od svake čovjekove aktivnosti. Priroda je potpuno prepuštena sama sebi. Granice parka su povećane 1997.godine pa su uključeni planinski niz Snježnik-Planina te izvorišno područje rijeke Kupe.
Poslje dugo godina sastala se stara ekipa: Ljerka, Tiho, Merica i ja. Želimo uživati u predivnim krajolicima i u tišini šuma. U Skradu smo napustili auto put i uskom i oštećenom asfaltnom cestom spustili se do Zelenog vira i Vražjeg prolaza. Vražiji prolaz je kanjon kojim protječe potok Jasle, a visina litica je na mjestima do sto metara. Širina kanjona je dva do tri metra. Ljudske ruke su napravile stazu koja prati tok potoka, prelazi mostićima s jedne na drugu stranu. Konzolama i platformama nadvila se staza nad potokom. Okolo raste šuma bukve, jele i crnog graba. Staza završava s pećinom Muževa hiža koja je služila kao sklonište pred Osmanlijama. Sve je bilo lijepo osim što je nedostajao zvuk vode. Potok je presušio. Slap na Zelenom viru tanka je vodena zavjesa. Ulaz u ovaj zaštićeni geomorfološki rezervat iznosi 20,00 kn. U dubokoj hladovini odmaramo i degustiramo crno „barik“ vino nakon obilnog ručka.
Predvečer smo stigli u Velik dom Platak (1.111 m) i smjestili se u dvije dvokrevetne sobe. U sobama je umivaonik s toplom i hladnom vodom, a na katu je zajedničko kupatilo kao i odvojeni muški i ženski zahod. U prizemlju je obnovljeni restoran, a ispred velika terasa. Zapravo, dom nije smješten na Platku nego na Prebeništu, ponikve obrasle travom i najveći je planinarski objekt u Hrvatskoj. Cijena spavanje iznosi 100,00 kn, a za nas planinare uz predočenje ovjerene planinarske iskaznice 80,00 kn.
Čim je sunce zašlo iza gore, postaje svježije i dugi rukav je neophodan. Krdo konja plijeni našu pažnju. Reklo bi se prava idila. Sjedimo i uživamo na terasi dogovarajući se za sutrašnji odlazak na Snježnik.
Dom nudi mogućnost doručka, ali tek od osam sati što je kasno jer želimo izbjeći planinarenje po suncu. Staza kreće od doma. Imamo pratitelja, pridružio nam se bernandinac po imenu Điđi. Kroz šumu, kroz koju se probijaju samo pojedine zrake sunca, vodi široki put odlično markiran. Čitam da je to rimska cesta pa je red odati priznanje graditeljima kad se cesta održala do današnjih dana. Pred sami vrh izlazimo iz šume te nam vrh postaje vidljiv. Ispod vrha uz stijenu je sagrađen Planinarki dom Snježnik, prelijepi objekt, ali, nažalost, u ruševnom stanju. Bilo nam je drago čuti da će se uskoro obnoviti. Ne treba posebno napominjati da je naš vjerni pratitelj pas Điđi prvi stigao na vrh. Na moju veliku žalost sumaglica je sakrivala vrhove. Uspio sam prepoznati slovenski Snežnik, Učku i Risnjak, otok Krk i Cres. Znam da je to najljepši vidikovac i da sam mogao vidjeti Triglav. Zajedno smo ručali pas i mi. Poseban je gušt piti crni „barik“ na visini 1.506 m. Vratili smo se drugim putem, malo više izloženom suncu, ali smo bili i nagađeni jer smo prvi put u prirodi naišli na runolist. Điđi se spustio s drugim planinarom na Platak očito iznerviram našim dugotrajnim pauzama.
Po povratku na Platak sjeli smo u auto i otišli na kupanje na Lokvarsko jezero, nekad se zvalo Omladinsko. To je umjetno jezero nastalo izgradnjom brane kojom je zaustavljena rijeka Lokvarka, a građen je za potrebe Hidroenergetskog sustava Vinodol. Lokve i Neretvansku krajinu povezuje žaba, koja je, kako nam je rekla vodička iz Špilje, gotovo nestala iz jezera. Nema ih dovoljno niti za takmičenje u žabljim skokovima, tradicijom ovoga kraja. Imali smo vremena obići i špilju Lokvarku uređenu i osvjetljenu uz ugodnog vodiča, mladu Andrijanu. Temperatura iznosi 8 ºC, na što smo bili pripremni. Obilazak traje 45 minuta, a spustili smo se na 75 m dubine. Dan smo začinili pekrasnom večerom u Domu i omamljeni pivom krenuli na spavanje. Sutra nas čeka izlet na Risnjak. Poseban je ugođaj spavati usred ljeta pokriven jorganima.
U sedam sati kad krećemo na Risnjak čeka nas Điđi. Maše on repom misleći da će s nama. Jako se ljutio kad smo se ukrcali u auto i otišli u Vilje (1.168 m) odakle smo se penjali na Risnjak. S Platka skrećemo lijevo i prolazimo kraj Planinarskog doma Sušak i nastavljamo uskom asfaltiranom cestom prema Gornjem Jelenju. Nakon osam kilometara odvaja se lijevo cesta prema Vilju, koja nije asfaltirana osim zadnjeg kilometra. Parkiramo auto i krećemo uzbrdo širokim putem i tako do kamenitih Medveđih vrata (1.280 m), važnog križanja. Mi krećemo lijevo uzbrdo. Posljenih 30 minuta prolazimo kroz grmoliki bor do male čistine gdje je smještem planinarski dom. Schloserov dom (1.418 m) sagradilo je Hrvatsko planinarsko društvo 1932.godine i nazvalo ga po prvom predsjedniku, liječniku i botaničaru, dr.Josipu Sclosseru (1808.-1882.).
Nismo žurili na vrh. Ugodno smo pričali s domarkom Vesnom i ekipom koja je organizirala seminar makrobiotike (ma šta to bilo) na Risnjaku. Razumio sam da se hrane samo žitaricama, da po cijeli dan hodaju i da to nazivaju čišćenje organizma. Upozali smo jednog gospodina koji se „čistio“, da bi mogao u nedjelju na dogovoreni ručak na Čeveljušu.
Uspon od doma na vrh traje 15 minuta. Vodi kroz stazu prosječenu kroz grmoliki bor da bi na samom kraju vodila strmom stijenom osiguranom na dva mjesta sajlama.Pogled je sličan kao i sa Snježnika. Mladi bračni par iz Kranja smo zamolili za fotografiranje. Ubrzo smo morali natrag jer se stvorila gužva.
Zadnje zalihe hrane iz ruksaka smo potrošili. U domu je bila samo makrobiotika. Odmarali smo na livadi i promatrali svijet koji dolazi: roditelje s malom djecom, starije i mladost. Tu smo platili i ulaz u Nacionalni park u iznosu od 25,00 kn. Karte smo sačuvali jer vrijede za izvor Kupe gdje smo se uputili nakon silaska.
Ovi moderni telefoni nisu tako loša stvar. Koristimo satelitsku navigaciju koja nas je dovela do Razloge odakle vodi pješačka staza na izvor. Dobro je da nismo izgubili karte za ulaz u Nacionalni park jer su tražili da ih pokažemo.
Staza se strmo spušta, a pri kraju povremenim stepenicama vodi do dna kanjona. Tu skrećemo desno i po koritu bujičnog potoka stižemo na izvor Kupe za tridesetak minuta. Izvor izgleda kao okruglo jezerce okruženo šumom. Čitam s informativne table da voda izvire na dubini od 80 m. Temperatura vode je 7 stupnjeva. Nismo puno uživali u ljepoti izvora jer nas je mučilo kako ćemo se vratiti jer nas u povratku čeka uzbrdica. I nismo u toj brizi bili usamljeni. Sreli smo ekipu s Krka i iz Pule, izmučeni dugotrajnim hodanjem tražeći drugi pristup izvoru, i sad smo se zajedno uputili uzbrdo u Razloge. Već na početku uspona koji počinje iz kanjona jedna njihova članica je onemoćala i na trenutak ostala bez svijesti. Duševni Tiho odmah je dao izvorsku kupsku vodu kako bi našu supatnicu vratili u život. Kada smo se uvjerili da će sve biti u redu, krenuli smo dalje i iznenađujuće lako za 45 minuta stigli do parkiranih auta. Nakon petnaestak minuta stigla je krčka i pulska ekipa.
Kad već nismo jeli grah na Risnjaku, učinili smo to u Domu na Platku. Bila je to nagrada za naporni dan. Terasa Doma je puna, ali dojam je da je najmanje planinara. Puno je djece s roditeljima. Javili smo se Điđiju koji je zalegao u svojoj kućici iza Doma. Samo je lijeno otvorio oči ne dižući glavu.
U toku noći probudio me zvuk kiše. Pokušavam se sjetiti kad je zadnji put u Pločama kišilo.
Već u sedam sati smo spremi za odlazak u Ploče. Naravno da nas čeka Điđi. Maše repom i raduje se što nas vidi. Ostaje lajući za nama ponovo razočaran što smo ga ostavili.
Spuštamo se na Gornje Jelenje pa onda Lujzijanom u Vrbovsko. Lujzijana spaja Karlovac s Rijekom. Duga je 141 km, građena od 1803.do 1811., a nazvana je po Mariji Lujzi kćeri cara Franje II. i Napoleonovoj ženi.
U Delnicama su kuće živih boja, trgovi uredni i i puni cvijeća. Tu smo popili kavu i produžili prema Ravnoj Gori Karolinom građenoj 1726.godine. Nazvana je po hrvatsko-ugarskom kralju Karlu III.
U Vrbovskom smo obišli stazu u društvu Maje, Mira, Ene i Mihe uz Kamačnik, desni pritok rijeke Dobre. Staza je pitomija od staze u Vražijem prolazu i Kamačnik nije presušio. Pratio nas je cijelom stazom žubor vode. Nakon ručka smo se rastali, mi za Ploče, a oni za Zagreb.
Mišo Glavinić
Literatura:
Poljak, Željko.1981. Planine Hrvatske planinarsko-turistički vodič. Planinarski savez Hrvatske. Zagreb.
Bralić, Ivo. 2005. Hrvatski nacionalni parkovi. Školska knjiga. Zagreb.
https://hr.wikipedia.org/
