PRENJ
8.7.-9.7.2017.
Rujište (1.050 m) – Bijele vode (1.450 m)
Udaljenost: 2:30
Bijele vode (1.450 m) – Zelena glava (2.155 m) – Otiš (2.098 m) – Jezerce (1.650 m) – Bijele vode (1.450 m) – Rujište (1.050 m)
Udaljenost: 10 sati
Ljetne vrućine, znojenje i nesanicu, ovaj vikend sam odlučio zamijeniti svježinom planine i to osobito lijepe planine Prenj nama iz Ploča na dohvat ruke. Vozimo se prema Mostaru i nastavljano do Potoka odakle se odvaja put za Rujište (25 km udaljeno od Mostara), gdje parkiramo vozila. Rujište je nakupina raznoraznih vikendica razbacanih na sve strane, koje se u zimskim mjesecima pretvara u skijališni centar. Ugodno pričam s Hebom, voditeljem Izviđačkog doma, pa sam saznao da je prijatelj s pionirom pločanskog planinarstva Milkom Krstičević i bračnim parom Batoš. Gasim žeđ hladnom pivom slušajući ugodno i šuštanje kiše. Da, pada kiša, meni iznenađene jer kad sam odlazio iz Ploča na nebu nije bilo oblačka, a gosp. Vakula je najavljivao toplotni udar ovaj vikend. „Tako je svako poslijepodne“, veli meni Hebo, „ali ne brini brzo će prestat.“
Organizator i vodič ove ture, uvaženi kolega Nikola Jurić iz HPD Vrgorac, planirao je spavanje na Bijelim vodama udaljene dva i po sata hoda. Priključili su nam se i tri velika pasa koji su očito našli način kako se prehraniti. Bili su nam vjerni pratitelji i sutradan, a s nama su se vratili čekajući neku drugu grupu. Prolazimo kroz šumu bora munike koju kasnije mijenjaju visoka stabla bukve. Staza je odlično markirana i dijelom je široki put.
Planinarski dom „Adnan Krilić“ (1.450 m) na Bijelim vodama lijepa je građevina kojom gospodari PSD Prenj iz Mostara. Sagrađen je 2009. godine na mjestu stare planinarke kuće. Opskrbljen je strujom preko solarnih panela, a nedaleko je izvor s pitkom vodom. U prizemlju je kuhinja i blagovaonica, a na katu su sobe. Dopala nas je velika soba s krevetima na kat, a dogovor je bio: ženske gore, muški dole. Pored nas u Domu je bila grupa planinara iz ravne Slavonije, koji su spavali u manjim sobama. Spavanje s večerom smo platili 15 KM. Piva je 4 KM.
Spavao sam čvrstim snom i odmoran sam dočekao buđenje u pet sati. Biranim riječima Antonija je kazala kako je čula moje hrkanje i dodala da to njoj nije smetalo. Još sat vremena smo utrošili na doručak i spremanje za odlazak na vrh Zelena glava (2.155 m) i Otiš (2.098 m). Usput smo na izvoru napunili boce vodom. Vodiča smo otkazali uzdajući se u pse kojima ovo nije prva grupa koju vode. Nismo pogriješili, nigdje nismo zalutali, a to treba zahvaliti i dobroj markaciji kao i činjenici da je Azi već prošao ovu dionicu.
Prva polovica puta je lagana šetnja u hladu koji čini sjena od Sivadije i Osobca. Ne mogu a da se ne divim vrhovima Prenja. Izgledaju surovo i gordo, a opet nekako privlačni i lijepi. Krećemo se udolinom lagano se penjući. Upijam tu magičnu ljepotu prirode. Davne 1983. godine kad sam prolazio ovom stazom još su pastiri čuvali krave i sjećam se okusa sira i debelog skorupa na mlijeku koji smo kupili. Njihov katun sada se koristi kao sklonište planinara u nevolji.
Izašli smo iz sjene i sad slijedi teži, izazovniji dio puta. Po suncu trebamo savladati visinsku razliku od 700 m. Tempo je usporio. Ubrzano dišem jer mi nedostaje daha, ali se ne žalim. Polako napredujemo preko velike strmine. Češće i odmaramo i trošimo zalihe vode. Zelena glava i Otiš stoje jedan nasuprot drugog, a dijeli ih uski prijevoj. Kako je vrh Zelena glava dobila ime ostaje mi nejasno jer je markantna kamena gromada u čijim pukotinama raste pokoji cvjetić, a uz stijene se čvrsto prislonila medvjetka od koje se dobiva uvin čaj.
Od prijevoja započinje najteži dio uspona djelomično osiguran sajlama. Kamenje klizi ispod nogu pa se penjemo s puno opreza. Nakon četiri sata uspona iz Bijelih voda stigli smo na vrh obilježen metalnim stupom na kojem je zastava BiH koja se okreće ovisno koji vjetar puše.
Gledam vrh Lupoglav i dalje planine Čvrsnicu, Čabulju i Vran. Prepoznajem Velež, Crvanj, Bjelolasicu i Zelengoru. Divim se sivilu Prenja prošaranom krpicama zelenila. Sat vremena koliko smo ostali na vrhu bilo je malo za uživanje.
Nakon što smo ispenjali Otiš (2.098 m) odlučili smo se na povratak preko Jezerca (1.650 m) udaljeno sat i po do novosagrađene planinarske kuće Jezerce (otvorena 09.07.2016.) ispod vrha Taraš, koja je dobila ime po omanjem jezeru uz koje se nalazi izvor pitke vode.
Hladna voda melem je za naša umorna tijela. Nakon stanke krećemo prema Bijelim vodama preko Prijevorca (1.673 m). Hodamo dolinom uz jednu bitnu napomenu, a to je da se moramo spustiti u udolinu pa onda penjati. Ubrzo su se navukli oblaci i počela je kiša što je normalo za Prenj. Kiša nije potjerala vrućinu pa sam više mokar od znoja pod kabanicom nego što bih bio od kiše. Uspon na Prijevorac mi je teško pao. Nakon dva sata hoda stižemo na Bijele vode. Pozdravljamo se s našim domaćinima, koji su puni posla jer stigla im grupa mladosti iz Belgije koji su u pratnji doveli, kao i mi, tri nova pasa.
Snagu i moć Prenja opjevao je i Vladimir Nazor pa vas molim da pjesmu pročitate:
PRENJ
Prenj planina nije,
Visok grad je vila,
Sijelo je bogova
Drevnih bogumila:
Još vrijeme brazde
Po čelu mu ore;
U njem se žestoko
Dobro i zlo bore.
Prenj planina nije,
Divova je kuća,
Kojom bitka bjesni
Sve veća i ljuća:
Rat naših vrlina
S našim porocima,
Borba u još divljim
Barbarskim grudima.
I Prenj stoji.
Sav je
Od jednog komada;
Krvav je kad sunce
U maglu zapada;
U jesenje dane
Kao žuć se žuti,
Grozan kad prozbori,
Strašan kada šuti.
Prenj planina nije
Žrtvovani je kamen
Što čeka da sveti
Očisti ga plamen.
I Bijeli Svećenik
K njemu jednom stigne,
Put k zvijezdama i
Suncu Sebe i nas digne.
Vladimir Nazor,
(Iz zbirke “Pjesme partizanke”, svibanj 1943)
Tekst i fotografije: Mišo Glavinić
