Datum 30.4.2023.
Udaljenost: 4 sata
„Meni je jako zanimljiv vrh“ kaže Sonja i nastavlja „ ali sam pročitala da se treba pripaziti bikova, a ja se i krava bojim pa ne mogu ići“.
Nisam je pokušao razuvjeriti iako je Mordžin rekao da je on bio dva puta na Motki i da bikove vidio nije.
Gledam norveženina i strepim za vrijeme jer sam izlet već jednom odgodio zbog jake kiše. Čekam i prijave, ali je očito da nisam Frane niti Matea, jer kad oni vode javi se pun autobus ljudi.
Vodim na planinu Bjelasnicu koja se smjestila između Ljubinja i Trebinja uz rijeku Trebišnjicu. Najveći vrh je Motka i visok je 1.395 m. Treba je razlikovati od Gatačke Bjelašnice visoke 1.867 m.
Vozimo se do Stoca i uživam u krajoliku, u zelenilu, i zamišljam Mehu, fiktivnog lika autora Almina Kaplana, kako sadi paprike i freza oko bresaka.
Iz Stoca pratimo tablu Ljubinje i Trebinje i za otprilike dva sata vožnje stižemo u Žakovo, selo iz kojeg je početak uspona.
Parkiram kraj groblja i krećemo. Nije da je gužva, jedino smo mi na parkingu.
Prvi dio staze je dosta zahtjevan, strm je, a pod nogama je sipar. Tako je sve dok ne dođemo do građenog puta koji se zmijoliko penje prema vrhu. Sunce prži, na nebu nema oblaka i često pijem vodu. Norvežanin je najavio kišu u poslijepodnevnim satima, pa se pitam gdje on vidi kišu.
Na raskrižju treba krenuti lijevo, gotovo horizontalno , jer desno vodi put prema Zagori, tako se zove selo u zaleđu. Cijelo vrijemo nam je pogled na Popovo polje i gledamo Trebišnjicu i pitamo se zašto je polje ispod nas neobrađeno.
Penjemo se polako i pravimo male pauze i tako nakon nekog vremena prebacujemo se na sjevernu stranu gdje su nam se ukazala dva lijepa doca s ljetnim stanovima. Isto sam gledao okolo da možda ne pasu bikovi. Uz jednu kuću je čatrnja i kanta za vodu.
Završni dio uspona je po grebenu, ne pretjerano strmom. Lagano se penjemo uživajuću u pogledu. Vrh Motke me podsjeća na guvno. Na vrhu je u kutija s upisnom knjigom. Gledamo Leotar, Snježnicu, Orijen, Prokletije, Maglić, Durmitor, Velež, Crvanj, Žabu i u daljini naslućujemo more. Da nije sumaglice vidjeli bi Biokovo, Prenj i još puno toga.
Izgleda da će norvežanin biti u pravu. Navukli su se oblaci i osjećamo pokoju kap kiše. Uskoro su nam se pridružila četiri planinarke iz Sarajeva, vrlo druželjubive, komunikativne i iskusne jer su nam točno pokazale gdje se koja planina nalazi.
Nakon ugodnog razgovora krenuli smo nizbrdo. Norvežanin je ipak bio u pravu- zadnjih dvadesetak minuta silaska pratila nas je lagana kišica.
Preporuka je da se nađe vremena i obiđe ovaj prelijepi vrh.
U špilju Vjetrenicu smo zakasnili, zadnja tura je u četiri sata, pa smo samo gasili žeđ u gostionici Zavala u vrlo pristojno obnovljenoj željezničkoj stanici na ćirinoj trasi prema Dubrovniku, a zatim se spustili na Slano i dalje preko Pelješca došli u Ploče.
