S bloga Vinske priče, našeg Željka Garmaza, prenosimo tekst o braći Borisu i Dariju Gašpar iz Umčana i njihovu vinsku priču…
Nevjerojatno je s koliko strasti, ushićenja i ljubavi braća Boris i Dario Gašpar iz Umčana nedaleko Vrgorca pričaju o svojoj vrlo svježoj vinskoj priči. Kao što je fascinantan ponos koji iz njih izbija kad spomenu uspjehe koje su postigli u transformaciji plavke iz bezličnog drloga, kako je u počecima prije nekoliko godina javnost percipirala tu prilično zastupljenu sortu u vinogradima Dalmatinske Zagore, u vrhunsko vino. O zlatarici, pak, nisu u stanju ništa ni reći, samo im oči zasuze, jer, eto, ona se svojom kvalitetom pokazala kao ključan argument njihovih tvrdnji da vinogorje Jezero, između Ploča i Vrgorca, postaje “hrvatsko vinogorje budućosti” koje će, ako i drugi budu slijedili njihov primjer u pristupu proizvodnji vina, sa svojih gotovo 15 milijuna loza biti nezaobilazna postaja svim vinoljupcima u vinskim hodočašćima po najboljim hrvatskim vinarijama.
Za vinogorje Jezero, koje omeđuju Umčani, Staševica, Draževitići, Kobiljača, Otrići Seoci i Dusina, uistinu tek rijetki znaju da je najveće u Hrvatskoj. Vinogorje Jezero je donedavno dobivalo medijski publicitet tek kad bi naišle velike vode i od golemog polja napravile – jezero. Baš pravo jezero! Tada bi se mediji raspisali o teškoj sudbini hrvatske poljoprivrede, zakukalo bi se o propasti uroda, zazvala bi se pomoć središnje vlasti u saniranju štete i – pojeo vuk magare! I tako iz godine u godinu. Ne pamtim da je iz tog golemog vinogorja ikada proizvedeno neko barem osrednje vino. Nije bilo ni ambicija. Ljudi su masovno imali dobre poslove u obližnjim Pločama, a prodajom grožđa bi se malo pojačao kućni proračun. Onako simbolično, nešto bi se vina napravilo za druženja s prijateljima u dugim zimskim noćima.
I onda se braća Gašpar ustaše i odlučiše napraviti vino po kojem će se Jezero prepoznavati. Svemu je kumovala fantastična berba prije nekih desetak godina, njihova inkriminirana plavka je imala veće sladore od plavca malog na najboljim pelješkim i hvarskim položajima. Kažu, “te godine se nijedan plavac mali nije napravio bez pritajenog kupažiranja s njihovom plavkom”!!!
Naše grožđe, kao naš primarni proizvod, dugi niz godina smo prodavali vrhunskim hvarskim i pelješkim vinarijama. Moj dida je kopao, mog dide dida je kopao, otac je kopao, dakle u mojoj obitelji cijeli život svi kopaju, a ništa nisu napravili. Znate onu židovsku: Zašto kopaš šest dana, ako sedmi dan to nećeš prodati!? Kad se obitelj skupljala i stavljala novac na gomilu, ispadalo bi da se radilo samo da zemlja nije u ledini, ništa drugo. To jednostavno ekonomski nije bilo isplativo. Onda smo jedne godine imali veće sladore nego Hvar, samo plavka je imala 20 sladora po Babou, što je istovjetno koncentraciji sladora od 28 kod plavca malog. I te godine su na Hvaru svi napravili samo vrhunska vina u kombinaciji s našom plavkom. Tada smo se zarekli da ćemo i mi nastaviti tradiciju kopanja u našoj obitelji, žuljevi na našim rukama bit će naša trajna prepoznatljivost, ali – sad barem znamo zašto kopamo, objašnjavaju Dario i Boris “klik” koji ih je motivirao na pokretanje vlastite vinske priče.
Dario je svršeni stomatolog koji nikada nikome nije ni zub izvadio. Kaže, nikada nije volio taj posao, a nije mogao odbiti oca koji ga je na studij stomatologije “natjerao” želeći da njegov sin bude ugledni liječnik, poput strica koji je zubarska institucija u dolini Neretve.
A ja bio mlad i zelen i nisam mogao odbiti ćaćinu želju i reći: Ja to neću! Odradio sam i završio fakultet i nikad neću reći da je to bilo uzalud potrošenih pet godina, jer sam u tom razdoblju dobio jedno drugo bogatstvo koje ne bih nikada dobio da sam ostao u Umčanima, priča Dario.
S druge strane, Boris je cijeli svoj radni vijek, kao većina mještana Umčana, proveo u Luci Ploče upravljajući dizalicama, viličarima, utovarivačima i ostalim čudesima “lake mehanizacije”. Uostalom, i na dogovoreni razgovor ispod prekrasne sjenice u “predvorju” Umčana znanom kao Luka došao je gotovo izravno iz – treće smjene. Boris je, dakle, cijelu noć radio bez prestanka u Luci Ploče i po dolasku u obiteljsku kuću samo se presvukao i odmah produžio u vinograd!!!
Ma, po ovim nesnosnim vrućinama, kakve su cijeli kolovoz, nekako mi otići raditi na dizalicu dođe kao neka vrsta osvježenja. Sve vam ja radim u Luci, sve osim fizičkog posla! Međutim, premda se nimalo ne žalim na uvjete rada, nekako u posljednje vrijeme sve više osjećam da tamo samo gubim vrijeme… Zbog ovoga što brat i ja radimo u revitalizaciji zlatarice i plavke osjećam da na leđima nosimo veliko breme! Veliki teret smo sebi natovarili na leđa! I sve više prijatelja, ali i kolega iz Luke te poslodavaca, nakon što su saznali koliko smo povukli vinsku priču, počinje nas pitati što uopće radim u Luci. Kako da im objasnim da je vinograd dobar u vrijeme sezone, ali i da treba zimu preživjeti, priča Boris Gašpar.
Braća Gašpar u nijednom trenutku neće reći da su pogriješili što su se “okrenuli vinarstvu”. Štoviše, mantrički ponavljaju da im je ugodno i da uživaju.
Kad idemo spavati, u glavi nemamo nikakvih premišljanja ili mučnih razmišljanja, stisnemo oči i iste sekunde zaspemo! Nema novca na ovom svijetu kojim se može platiti takvo zadovoljstvo užitka i čista obraza, pričaju braća Gašpar.
Kad su Boris i Dario krenuli 2010. godine u berbu iz koje će proizvesti svoje prvo vino, nisu ispred sebe postavili neke nedostižne ciljeve. Uostalom, javna slika o vinogorju Jezero je bila takva da se braća nisu ni pokušali zanositi proizvodnjom vrhunskih vina.
Prva berba nije bila ništa posebno, ali nije bila ni katastrofalna. Bili smo zadovoljni, uspjeli smo napraviti više nego korektno vino u uvjetima koji su daleko od idealnih. Onda smo si rekli da bi se mogli i trebali malo više posvetiti plavki. Tako smo i napravili i iznenadili i sebe i cijelu javnost. Jer, pokazali smo da se i od te okorjele sorte može napraviti vrhunsko vino. A što smo napravili? Odlučili smo da nećemo inzistirati na količini, što je bio, i još uvijek je, imperativ svima koji uzgajaju plavku. Smanjili smo prinos na nešto više od kilograma po trsu i – to je to! I isto smo napravili sa zlataricom, kao i drugim sortama koje imamo. Vrlo brzo smo došli u situaciju da je svako vino koje smo proizveli dobilo status vrhunskog! Naša cijela paleta vina je vrhunska, a to je nešto čime se rijetko koji vinar može podičiti. Naša plavka je tako postala prvo vrhunsko vino od te sorte uopće! Očekujemo isti rezultat postići s našim četvrtim vinom, trnakom, kojeg smo tek nedavno zasadili.
Boris i Dario tvrde da se treba naučiti proizvoditi vino te da oni, sedam godina poslije prve berbe, tek sada shvaćaju da o proizvodnji vina – ne znaju ništa!!! Ali, tu je Davor Mitrović, enolog na kojeg su se oslonili i čije savjete i smjernice upijaju kao spužva. Znali su što hoće i prepustili se u potpunosti u ruke stručnjaku u kojeg bezrezervno vjeruju. Stoga su oni mirno i bez panike, po savjetu Davora Mitrovića, bili krenuli u zelenu berbu i odbacivanjem viška grozdova desetkovali prinos po trsu. S jedne strane su pratili reakciju oca koji, kad ih je vidio što rade, nikada više nogom nije kročio u vinograd, s druge strane je rezultat bio nevjerojatan. Toliko nevjerojatan da najveći vinski autoriteti Agronomskog fakulteta predvođeni profesorom Edijem Maletićem nisu mogli vjerovati da je vino koje su bili proizveli – plavka. Braća pričaju da su profesori bili uvjereni da je sirovina za njihovo vino bila trnjak ili plavac mali, plavka im nije bila ni u primisli.
Ruku na srce, ni merlot ni cabernet sauvignon ne bi bile sorte od kojih se rade vrhunska vina da ih se pušta da rode po pet kilograma grožđa po trsu! E, takva je bila situacija s plavkom i zato nam nitko nije vjerovao, jer nitko ranije nije ni pokušao od plavke napraviti vrhunsko vino. Znate koju smo mi paučinu prisiljeni skidati sa svega ovoga, jer, gdje god se pojavimo, moramo svakome reći da prestane zamišljati da je to Vrgorac i neka se samo fokusira na vino. A onda, kad kušaju, pitaju nas u nevjerici gdje smo kupili to grožđe ne vjerujući da je to naše. Da se mi kojim slučajem prezivamo Tomić ili Plenković i da jedini od neke sorte imamo vrhunsko vino, gdje bi nam bio kraj?!
Boris i Dario tvrde da čak i lošija kvaliteta grožđa iz Jezera nikada nije bila smetnja nakupcima koji su iz “svih krajeva Hrvatske dolazili i kupovali – nijedan grozd poslije berba nikada nije ostajao u polju, sve bi se uvijek do zadnjeg zrna prodalo!”
U Jezeru je grožđe uvijek bilo prilično jeftino, a po omjeru cijene i kvalitete ovo je nešto najbolje što se može naći u Hrvatskoj. To nas je u stvari i nagnalo da se okrenemo vinarstvu. Potencijal Jezera je strašan! Kako se klima mijenja, ovakvi krajevi poput Jezera će preuzeti primat u proizvodnji. Jer, zbog ovakvih suša, kakva je ove godine, a bit će ih sve više i bit će sve gore, mnoga hrvatska vinogorja će otpasti. S druge strane, nama su ovakvi uvjeti idealni! Cijelo Jezero je premreženo podzemnim vodama, gdje god zabušite, naći ćete vodu na 10-15 metara dubine, pa i manje. Gdje god! Dobro, postoji i krajnost, kad padnu velike kiše i počnu bujice u vrijeme berbe, onda je ovdje vrlo zafrkano. Eto, tako je bilo 2014. godine, sladori su bili nikakvi, nisam htio raditi svoje vino, a grožđe smo opet bez problema prodali na Pelješac i Hvar. Znate, mi smo previše mali i u kući hoćemo raditi samo najbolje, kolika god da je proizvodnja.
Silno ponosni na plavku, u iščekivanju trnjaka, uživajući u Vergolasu, kupaži merlota i caberneta sauvignona iz svojih vinograda, braća Gašpar u prvi plan svoje vinarije ipak stavljaju – zlataricu, sortu koja je skoro bila i izumrla, a danas se u cijelom Jezeru pobere i od nje u konačnici proizvede 10.000-15.000 litara.
Zlatarica možda nije naše najbolje vino, ali po ekskluzivnosti, raritetu, nečemu što druge vinarije nemaju, sigurno je naš broj jedan!Sva zlatarica iz ovoga vinogorja je doslovno u vinu! Do prije dvije godine ljudima smo morali objašnjavati što je zlatarica, kakva je to sorta, dok već ove godine ljudi nas zovu “za onu zlataricu” koju su kod nas bili kušali. Ove godine, u koji god splitski restoran smo unijeli to vino, svi su sa zlataricom oduševljeni. Ljudi ne mogu vjerovati da Dalmacija ima takvo bijelo vino! I još nešto da pojasnimo… Ni slučajno nemojte brkati vrgorsku i blatsku zlataricu! Te dvije zlatarice nemaju nikave genske veze, potpuno su različite sorte. S druge strane, neki koji proizvode zlataricu u priči je vežu s pošipom, jer je pošip ipak najpoznatija bijela sorta u Dalmaciji za koju se zna da su joj “roditelji” bratkovina i zlatarica. Ali ne naša, vrgorska zlatarica! Blatska zlatarica je jedan od roditelja pošipa, vrgorska zlatarica je nešto potpuno drugo i na to možemo svi mi skupa biti samo ponosni. Ovo što se sada radi sa zlataricom vrgorskom i plavkom pokazuje da su sve sorte u Hrvatskoj naše bogatstvo, nema loše sorte, samo treba znati raditi s njima. Nema loše sorte!
Boris i Dario se hvale da su sve napravili bez kune kredita, a u sedam godina su podigli oko 9.000 novih loza. Od starih loza ostavili su samo plavku kojoj su trsovi stari od 30 do 65 godina. Mladi trnak je na 2.200 loza, a mlade zlatarice oko 4.500 trsova. Međutim, od tih nešto više od 15.000 loza Boris i Dario za potrebe svoje vinarije beru oko 10.000, dok ostatak prodaju kao grožđe. Time, tvrde, sebi osiguravaju neku gotovinu za tekuće poslovanje u vinogradu i vinariji.
Očekujemo konačno sljedeće godine izgraditi vinariju koja bi bila kapaciteta 25.000 litara vina. Ne treba nam više! No, dok se papirologija rješava, sve više razmišljamo kako je zapravo sve ovo čudo što smo u smislu kvalitete napravili s našim vinima. Mi uvjete za bijela vina uopće nemamo, zlataricu uslužno proizvodimo u Vinariji Pilač u Vrgorcu, u kojoj koristimo njihovu tehnologiju, a crna vina proizvodimo praktički – u izbi, u kojoj nema ništa, tek nekoliko bačvica od slavonskog hrasta. U prijevodu, mi JEDINO imamo dobru sirovinu i ljubav, a u kombinaciji to dvoje dobijamo vrhunska vina. Što onda možemo očekivati kad tek stvorimo prave tehnološke uvjete u novoj vinariji?
U bliskoj budućnosti braća Gašpar kane čak 90 posto svoje proizvodnje prodavati na kućnom pragu, a vinarija će biti kamen zamašnjak cijelog turističkog kompleksa. Uvjereni su da će njihova vina sama moći pričati njihovu vinsku priču, a oni će tu biti tek moderatori koji će gostima vinoljupcima pojasniti da njihov vinograd u Luci, “predvorju Umčana”, jedini je na bijeloj zemlji u Dalmatinskoj Zagori! Njihova zadaća će biti gostima pojasniti da su Umčani selo u kojem nema kuće koja nema barem jedan čamac, a Boris i Dario ih imaju čak tri, kao i vrše, mreže, osti, feral. I za sebe kažu da su najveći ribari u Dalmatinskoj Zagori. Kao i da su im specijaliteti jegulje, žabe, plotice i – gobice!
Najviše nas se prepoznaje baš po toj gobici, endemskoj ribi koja živi samo na izvoru rijeke Matice, gdje voda ne prelazi temperaturu od 6-7 stupnjeva. Kad je gradelamo, moramo je zamotati u foliju, ali puno je bolja i ukusnija kad je frigamo. Ona vam izgleda kao mala pastrva, ne prelazi šest centimetara. Nedavno nam je bio Stevo Karapandža i nije se mogao načuditi tim našim gobicama, obećao je ponovo doći, ali sa cijelom svitom svojih kuhara prijatelja kojima hoće pokazati taj naš “tajni” gastro adut s izvora Matice, pričaju Boris i Dario.
U Umčanima, tvrde, jegulja nije ista kao i u Neretvi, a upravo zbog te razlike – “kraća je, masnija i time pogodnija za pečenje, tamnija, meso je življe i ljepše”, zovu je ugorić.