U Dubrovačko-neretvanskoj županiji postoje čak 43 udruge proistekle iz Domovinskog rata! U tu se brojku ubraja Centar za prikupljanje arhivske građe iz Domovinskog rata, jedna udruga civilnih žrtava i pet udruženja obitelji poginulih, a ostalo su braniteljske organizacije. Podaci su to Registra udruga Republike Hrvatske.
PODIJELI, PA VLADAJ
Sve udruge, pa tako i braniteljske, dužne su se registrirati u županijskom uredu prema svom sjedištu. Registar udruga Republike Hrvatske u nadležnosti je Ministarstva pravosuđa i uprave. Ima slučajeva gdje ista osoba vodi dvije udruge, a dio njih nije unio izmjene o održanim skupštinama još od 1997. godine.
Upitani jesu li podaci iz ovog registra vjerodostojni, tko ih provjerava i ažuriraju li udruge promjene, iz Ministarstva odgovaraju kako se izmjene obavljaju temeljem rješenja, a ažuriraju li udruge podatke sukladno zakonu te jesu li ispunjeni uvjeti za prestanak djelovanja, utvrđuje se u postupku nadzora nad radom udruga koji obavljaju ovlašteni službenici nadležnog upravnog tijela.
Osoba ovlaštena za zastupanje udruge je ta koja županijskom upravnom tijelu podnosi zahtjev za upis promjena u registar.
– U početku je čitava stvar bila dobro zamišljena i posve dobro je funkcioniralo. Imali smo stradalničke udruge obitelji poginulih, HVIDR-u i udrugu veterana. Sve postrojbe, Topničko-raketna bojna, 163. brigada, HRM, MUP i ostali su bili u veteranima, ali je to s vremenom kopnjelo zbog zadnjeg predsjednika koji više nije imao interesa, nije sazivao sastanke i pomalo se to ugasilo. Pojedinci su počeli osnivati udruge, pa dvojica ne komuniciraju, posvađaju se, odmah se osnuje treća, a možda je i politika učinila svoje, po principu ‘podijeli, pa vladaj’. Zbog tog mnoštva udruga, izgubili smo jedinstvo koje smo imali u ratu – kaže za Dubrovački vjesnik Vitomir Bajac, dugogodišnji predsjednik Zajednice udruga i članova hrvatskih vojnih invalida Domovinskog rata HVIDR-a Dubrovačko-neretvanske županije.
Uvjeren je kako dio udruga upisanih u Registar zapravo više ne postoji. Dio organizacija koje aktivno rade i danas surađuju, okupljaju se u ovim danima sjećanja napada na Dubrovnik i odavanja počasti stradalim suborcima, hodočaste u Vukovar. Međutim, razjedinjenost među udrugama je očita, kao što je jasno da se dio braniteljske populacije drži daleko od takvih udruženja ili 30 godina nakon napada na dubrovačko područje osnivaju svoja udruženja.
JESU LI DOKAZALE SVOJU SVRHU?
– HVIDR-a je osnovana kako bi pomogla članovima u liječenju, rehabilitaciji i psihosocijalnoj podršci. Mnogi se nakon rata nisu snašli u društvu. Mislim da smo dosta odradili, pa i što se tiče stambenog zbrinjavanja. Bilo je tu mnogo borbe, a i danas je ima. Sramota je za državu i ovo društvo što ni 30 godina od početka rata nismo stambeno zbrinuli stradalnike Domovinskog rata. Kad se donose zakoni, uvijek se govori o prednosti koju imaju branitelji, a čini se sve da se zakoni izbjegnu. Znate kako to ide, prednost zapošljavanja na javnim natječajima ima nezaposleni hrvatski branitelj, a oni stave ciljane uvjete da bi nekoga zaposlili, a ne branitelja, bez ikakvih kazni. E, tu smo mi uskakali – kaže Bajac.
Djeca roditelja invalida Domovinskog rata imaju izravan upis u dječje vrtiće Dubrovnik, a djeca branitelja i danas pri upisu imaju prednost sa 70 dodanih bodova.
– Meni se to čini kao mazanje očiju javnosti. Najmlađi branitelj danas može imati najmanje pedesetak godina. To je da se zadovolji forma, kao da misle na nas – komentira Bajac.
Posljednja braniteljska organizacija osnovana ove godine, 30 godina od početka rata, je Udruga hrvatskih ratnih veterana Korčula.
SVAKO SELO SVOJU UDRUGU
– Žalosno je da imamo toliko puno udruga, ispada da svako selo imaju svoju. Udruge su vezane uz lokalne zajednice i radi financiranja iz gradskog ili općinskog proračuna. Završetkom Domovinskog rata došlo je do razdora. Uspjeli su podijeliti braniteljsku populaciju na stranke i stranačja, pa su se krenule osnivati udruge veterana, heroja, vitezova, dragovoljaca, pa dragovoljaca branitelja, pa više niste znali tko ste ni kome pripadate – komentira Tomislav Katić, predsjednik novoosnovane korčulanske udruge, kapetan bojnog broda i ratni zapovjednik Postrojbi obrane Korčula.
Nedugo nakon rata, na Korčuli je osnovana Udruga dragovoljaca Domovinskog rata koja se desetak godina kasnije ugasila, kad su shvatili da ne mogu dovoljno učiniti za svoje članove, nisu se mogli suprotstavljati vjetrenjačama, propasti Inkobroda, prepričava sugovornik.
– Kad je počeo rat imao sam 33 godine. Ostarjeli smo, bolesti su tu, djeca su na školovanju, ljudi imaju svoje probleme, i to nas je potaklo na okupljanje. Dosad smo posredovali u pomoći trojici branitelja i pomogli obiteljima preminulih. Korčula u svom proračunu ima 300 tisuća kuna za braniteljsku populaciju – kaže Katić. Smije se kad priča kako su se pokrenuli u prosincu prošle, u ožujku ove godine dobili potvrdu da su registrirani i osim predsjednika već su morali prijaviti likvidatora, a još nisu ni startali. Kaže i to da bismo uskoro mogli dostići i brojku od 50 udruga u županiji, jer su i u drugim korčulanskim općinama potaknuli udruživanje branitelja kojima je zajednička tema nedostatak posla izvan turističke sezone i poljoprivrede na otoku na kojem su nekada poslovala tri brodogradilišta i dvije brodarske kuće, piše Dubrovački vjesnik.
