Na današnji dan, u utorak 1. listopada 1991. godine, započeo je opći napad na dubrovačko područje.
Ujutro u 6 sati iz smjera Prevlake, Dubravke i Konavoskih brda gađan je istočni dio općine iz svih vrsta artiljerijskog oružja. Sva su sela u Konavlima više ili manje stradala. U 6.10 sati na meti su se našli Župa dubrovačka i Rijeka dubrovačka.
Minobacačima iz smjera Ivanice bombardirana je trafostanica u Komolcu, pa su bez struje ostala područja Konavala, Župe dubrovačke, Rijeke dubrovačke, Dubrovačko primorje sve do Slanoga kao i sam grad. Nastojeći uspostaviti potpunu informativnu blokadu Dubrovnika agresor je zrakoplovima raketirao zgradu Centra za obavješćivanje te repetitor i relej na Srđu. U drugom pokušaju, dva zrakoplova su raketirala repetitor i relej na Srđu, čime su prekinute sve radio, televizijske i telefonske veze Dubrovnika sa svijetom. (telefonskih veza, a radijske veze s ostalim dijelovima Hrvatske i svijeta su znatno lošije). Ni otok Lokrum nije ostao pošteđen. S topovnjača gađalo se Slano iz kojeg nije mogao isploviti putnički brod »Perast«.
Tog, 1. listopada 1991. godine, pripadnici satnije Zbora narodne garde nanijeli su težak poraz neprijateljskim snagama kod Čepikuća i time barem privremeno zaustavili odsijecanje dubrovačkog područja. Toga dana stradale su župne crkve: Sv. Vlaha u Pridvorju s franjevačkim samostanom, Presvetog Trojstva u Grudi, Sv. Marije Magdalene u Mandaljeni, Sv. Ana na Brgatu, crkvica Navještenja na izvoru Rijeke dubrovačke, župna crkva Sv. Jurja na Osojniku. Kao civilna žrtva u Domovinskom ratu na dubrovačkom području, 1.listopada 1991. godine, poginula je Jele Ferlan, iz Kupara, rođena 1949.
Od 1. listopada 1991. g. Dubrovnik je u potpunoj blokadi, bez struje, vode i telefonskih veza. Amaterske radio-stanice postaju jedina veza sa svijetom. Uveden je policijski sat u vremenu od 21 do 5 sati ujutro. Nastava u školama je prekinuta.
1. listopada 1991. godine, u 7:14 i 7:23, predsjednik, Željko Šikić, mogao je poručiti predsjedniku Republičkoga kriznog štaba, Franji Greguriću, i zapovjedniku Glavnog stožera Hrvatske vojske (GSHV), Antonu Tusu: »Napadnuti smo gotovo na svim frontovima. Mine padaju neposredno u blizini starog grada. Molim Vas da organizirate pomoć«.
Šef promatračke misije EZ-a Martin Berthould izjavio je: »Šokirani smo ovim što smo danas doživjeli. Tim više što smo jučer razgovarali s predstavnicima federalne armije i u tome razgovoru nismo stekli nikakav dojam da Dubrovniku prijeti opasnost.«
Tog, 1. listopada 1991. godine, neprijatelj je otpočeo dugo planiranu i pripremanu agresiju na krajnji hrvatski Jug. Za napad je angažirao snage od 11.000 – 13.000 vojnika, uz snažnu potporu zračnih i mornaričkih postrojbi. Ipak, iako u potpunom okruženju s kopna i mora, uz velike ljudske žrtve, spaljene i opljačkane domove, s preko 30.000 prognanika i izbjeglica, porušene spomenike kulture – Dubrovnik je ostao slobodan.
Tijekom Domovinskog rata na dubrovačkom području ukupno je poginulo više od 430 hrvatskih branitelja, dok je teže ili lakše ranjeno njih preko 1300. O karakteru agresije i agresora svjedoče i podaci o stradanju civilnih stanovnika na području Dubrovačko neretvanske županije. Poginule su 92 osobe, od čega 15 djece do 18 godina starosti. Ukupan broj civilnih invalida Domovinskog rata veći je od 140 osoba, a među njima je 35 djece koja su u vrijeme ranjavanja imala manje od 18 godina.
Izvor: Gradoplov Radio Dubrovnika
