jučer je umro čovjek na cesti…
to i nije neka vijest jer koliko njih umire a da uopće nemaju cestu…
imao je dobrog susjeda…
to i nije neka vijest osobito u dane kada prijeti korona i kada se nikome vrata ne otvaraju…
imao je i kćerku…
to i nije neka vijest, ali ovoj kćerki nisu dopustili da dodirne mrtvog oca pokrivenog bijelom plahtom na cesti…
pokopali su ga jučer, sućut njegovoj obitelji, sramota me je gdje živim i tko me vodi u bolje sutra…
za pretpostaviti je da nam je zdravstveni sustav najorganiziraniji danas, najjači od kad imamo zdravstvo, da nam daje najviše što može – jer svi smo ugroženi i to ne onako bezveze, životi su nam u opasnosti…
koliko sam u samoizolaciji obaviještena, susjed je zvao i zvao sve relevantne brojeve, objašnjavao i molio za pomoć, koliko znam jedino su mu se javili policajac i medicinska sestra… policajac je pokušavao spojiti i prispojiti na sve dane mu načine, medicinska sestra ostala je pokušavajući pomoći do samoga kraja… skidam im kapu, to su moji heroji, to su oni koji imaju dušu i žele pomoći – ali nemaju načina… sustav im je to onemogućio…
sustav nam je dao neke druge ljude, glupe ljude, ljude bez duše, jučer smo imali priliku gledati i slušati njih petero, izgubljenih i uplašenih za svoje guzice, koji su nam – svatko na svoj način, pokušali objasniti tko je kriv i da oni nemaju saznanja… znaju za slučaj, znaju da imamo jedno vozilo hitne viška, znaju da je čovjek mrtav pao i umro od udarca glavom u asfalt !!!!, znaju da imamo viška zaštitne opreme, znaju da njih nitko nije budio u 00,20 u 00,37, u 00,42 sata… znaju da ništa ne znaju…
ne znaju gdje je tijelo čovjeka koji je umro na cesti, ne znaju od čega je umro, ne znaju tko je mrtvozornik, ne znaju zašto su novinari tako navalentni oko ovog slučaja…
ptičice su cvrkutale cijelo vrijeme pokušavajući ublažiti ove njihove nebuloze…
danas je nastavak… ja ih ne mogu više slušati, ni jednog od njih petero… al to je već moj problem, poslušat ću što ima reći moj gradonačelnik, doktor, čovjek za kojega mislim da bi doletio u rogotin da je znao za ovo… dajem iskrenu sućut obitelji čovjeka koji je umro na cesti, u centru mjesta, jer mu nije imao tko pomoći… i molim boga da ostanu zdravi policajac i medicinska sestra koji imaju dušu al nemaju moć…
oni su mi jutros jedino sunce, jedina utjeha da će priskočiti i meni ako zatreba – barem sa onim sa čime mogu… sa suosjećanjem i ljubavlju… sve drugo su im, oni koji bi trebali spašavati živote, oduzeli…
moj grad postao je vijest… postali smo centar korone… pitam se zašto… imamo jedno auto za hitnu pomoć viška i imamo zaštitne opreme za duže vrijeme… obucite nekoga u tu opremu zaboga miloga!!!!!!!
nesretna sam i ljuta…
jebem te živote…
Duška Mušić
