Poljoprivreda u dolini Neretve spominje se kao naša tradicija, naše bogatstvo i naša budućnost. A pogledamo li malo bolje, sve više izgleda kao da je poljoprivreda postala nešto čega se svi sjete tek kada dođe vrijeme za berbu, fotografiranje i lijepe govore.
Jer kada treba stvarno živjeti od zemlje, onda priča postaje potpuno drugačija. Poljoprivrednik ustaje rano, odlazi u polje, ulaže novac, gorivo, gnojivo, zaštitna sredstva i sate rada. Brine hoće li biti kiše, hoće li udariti tuča, hoće li se pojaviti štetnici i kakva će biti kvaliteta uroda.
A onda dolazi ono najvažnije, prodaja. I tu mnogima počinje najveći problem.
Proizvesti nije dovoljno. Treba proizvod i prodati po cijeni koja omogućava da se od njega živi.
Mandarina je desetljećima jedan od zaštitnih znakova Neretve i brend. Ali što vrijedi tradicija ako čovjek koji je proizvede na kraju ne može pristojno naplatiti svoj rad? Posebno je teško gledati situaciju u kojoj se poljoprivrednik mjesecima brine o nasadu mandarina, a njegova zarada ovisi o otkupnim centrima na koje često nema dovoljno utjecaja. Istodobno, cijena proizvoda u trgovini može biti višestruko veća od one koju dobije proizvođač.
I onda se svi čude što mladi ne žele ostati na zemlji.
Pa što bi ih trebalo privući?
Da godinama ulažu u nasade, kupuju strojeve i opremu, rade od jutra do mraka i na kraju ne znaju koliko će zaraditi?
50 centi za kilogram, može li se od toga živjeti?
Ovih dana otkupna cijena prve klase mandarina kreće se oko 65 do 70 centi po kilogramu, dok je druga klasa oko 25 centi. Kada se uračuna sitnija roba i stvarni prosjek, proizvođaču može ostati tek oko 45 do 50 centi po kilogramu.
A istodobno, na zagrebačkim tržnicama prve se mandarine prodaju za oko 3 eura po kilogramu.
Tu se čovjek mora zapitati: kako je moguće da kilogram mandarine na kraju vrijedi nekoliko eura potrošaču, dok čovjek koji ju je mjesecima proizvodio dobije tek nekoliko desetaka centi?
U međuvremenu poljoprivrednik plaća gorivo, gnojivo, zaštitu, navodnjavanje, radnike, ambalažu, prijevoz i sve ostale troškove proizvodnje.
I onda se kaže da je poljoprivreda naša budućnost.
Ako je ovo budućnost, nije teško razumjeti zašto sve više ljudi razmišlja o tome da ostavi motiku, traktor i nasad te potraži neki drugi posao.
