Luka Ploče ima novi serijal članaka – Snažne ruke Luke Ploče. U prvim člancima razgovarali su s Monikom Batinović, koja u Luci Ploče radi već 15 godina i Olgom Pintar, zaposlenicom Luke Ploče, koja nakon 42 godine radnog staža u Luci, u dogledno vrijeme odlazi u mirovinu.
Monika je samohrana majka koja smatra kako je ključ uspjeha i balansa između privatnog i poslovnog života ljubav prema svom poslu, dok je Olga majka dvije kćeri i baka jednoj unučici i mlađim generacijama žena poručuje kako su u poslu komunikacija i poštovanje ključ, a na kraju dana se svaki rad isplati.
Intervju s Monikom Batinović
U Luci Ploče radite već 15 godina, kako biste opisali tih 15 godina rada?
Posao je jako zanimljiv i harmoničan, svaki dan donosi nešto novo. Inače, završila sam matematičko-informatički smjer. Prvo sam radila u Razvitku, zatim u policiji, potom u dućanu i kafiću, a kao srednjoškolka sam radila u Vrtovima sunca. Tako da sam prošla kroz razne poslove.
Odgojena sam u velikoj obitelji. Moj tata je uvijek govorio: „Daj i susjedu dobro sjeme da svi imamo dobro, jer onda kad je sklad, sve bolje ide“. Vodim se i mišljenjem da nema glupih ljudi, samo lijenih. Nisam osoba koja voli stagnirati i sada, s 53 godine, mogu reći da mi je super i da se znam snaći u raznim situacijama. Na mom poslu definitivno ima izazova, ali ja volim tu dinamiku. Općenito, mogu reći da volim svoj posao.
Posao je dinamičan i zahtjevan. Koliko Vam je naporan?
Naporne su mi bile samo ove ljetne vrućine. Ostalo mi ništa nije naporno. Vožnja lokomotive mi je stvarno super.
Možete li opisati ove godine rada u Luci u nekoliko ključnih riječi?
Teško na početku, kasnije zanimljivo, a danas se osjećam potpuno prihvaćeno.
Kako doživljavate rad u pretežno muškom okruženju?
Što se tiče muških kolega, osjećam se ravnopravno, osim kada je u pitanju pranje suđa (smijeh). Oni većinom misle da je to ženski posao. No, kad je u pitanju vožnja lokomotive, kažu da je to zajednički posao. Nikad nisam tražila da se suzdržavaju u mome društvu. Ravnopravni smo, ali sam se od početka postavila tako da se međusobno poštujemo.
Samohrana ste majka, ali i baka. Uspijevate li uskladiti privatni život s poprilično zahtjevnim poslom?
Imam nekoliko prijateljica koje ne rade, pa se one prilagođavaju meni. Zajedno volimo izlaziti, družiti se i biti vani. Idem i na treninge, odnosno crossfit, a jedan od mojih ispušnih ventila je košenje trave. Najmlađe dijete još uvijek ide u školu, što također nosi svoje obaveze. Nemam puno slobodnog vremena, ali uvijek pronađem trenutak za prijatelje i za trening. Zbog svega toga nemam mnogo vremena za spavanje.
Koje ste vrijednosti usadili svojoj djeci, a na koje ste ponosni?
Mislim da je najvažnija vrijednost koju sam im prenijela moral. Također, naučila sam ih da ne gledaju samo sebe, već i ljude oko sebe. Stariji ljudi u selu mi uvijek kažu da ih moja djeca s poštovanjem pozdravljaju.
Koja bi bila Vaša poruka ili savjet ženama koje rade u izazovnim industrijama, poput rada u luci?
Neka stalno uče i neka se ne srame pitati što ih zanima. Uvijek je bitna dobra komunikacija, a ne oslanjanje na činjenicu da si žena. Osobno nisam površna osoba i volim znati kako stvari funkcioniraju. Prije svega, smatram da trebaju voljeti svoj posao jer onda ništa nije teško. Posao jest zahtjevan, ponekad iscrpljujuć, ali sve je lakše kada voliš ono što radiš.
Intervju s Olgom Pintar
U Luci Ploče ste proveli nevjerojatne 42 godine, kako biste Vi to saželi, opisali? To je jako dugo razdoblje, gotovo cijeli radni vijek ste u Odjelu ljudskih potencijala Luke Ploče.
Puno je to godina, ali kad se sad toga prisjećam čini mi se da je zapravo jako brzo pošlo. Svega se sjećam, od prvog dolaska, svih detalja, sve to mi se još čini friško. Bilo je jako puno posla, puno kolega s kojima sam surađivala, a sam posao je bio dinamičan. Zbog velikog broja ljudi koje je Luka zapošljavala, znali smo ostajati i iza radnog vremena kada bi došao na red obračun plaća. Sve smo morali ručno unositi u kalkulator, nije bilo kompjutera da olakšaju cijeli proces. Trebalo je tu za gotovo 2000 ljudi obračunati i pripremiti plaće, radne naloge, ali ništa nam od toga nije bilo teško učiniti. Sve u svemu, bilo mi je super – osobito odnosi u uredu s kolegama, druženja i veselja.
Možete li sada reći da ste ispunili svoju misiju i da je to bio Vaš pravi karijerni put.
Sigurno. Prvi posao mi je bio u Centru za socijalnu skrb, tamo sam se zadržala godinu dana. No u Luci je bilo više mojih ljudi, više ljudi općenito, tako da sam uistinu ispunjena što se tiče posla.
Iako Vas najviše okružuju muški kolege, osjećate li se ravnopravno s njima? Je li Vam ikada rad u muškom okruženju predstavljao izazov?
Imala sam muške kolege koji su radili u uredu sa mnom i super smo se slagali. Neki su bili mlađi, neki stariji, ali ni u jednom trenutku se nisam osjećala ugroženo, uvijek smo bili ravnopravni.
Slobodno vrijeme volite provoditi u vrtu, branju grožđa, koji su još Vaši hobiji kojima se volite baviti?
Zapravo imam jako malo slobodnog vremena zbog brige o bolesnim članovima obitelji. Kada uhvatim vremena, s nekoliko prijateljica odlazim obrađivati zemlju, što mi je pravi ispušni ventil.
Imate dvije kćeri i unuku. Možemo reći da su to tri generacije snažnih žena. Koja je za Vas bitna vrijednost koju ste usadili svojim kćerkama, unuci?
Prije svega poštenje, marljivost, staloženost i sigurnost u sebe. Mislim da sam ih dobro odgojila. Sada su samostalne, imaju vlastite obitelji i rade. Smatram da dobro funkcioniraju, da su stabilne i sretne. Moja kći Iva zna reći da sam ih krivo odgojila, ali drago mi je da su ovakve kakve jesu, čvrste i pravedne. A unuka Margita mi je sve, samo mi je prebrzo narasla. Divno je stvorenje, nije ovisna, nije opterećena. Nastojim s njom imati otvoren odnos, tako da kad ona nazove i kaže: „Baba imam problem“, ja nastojim biti uvijek uz nju, imati odnos pun povjerenja i podrške.
Smatrate li da se odnos prema ženama mijenjao u odnosu na početak Vašeg radnog vijeka, s obzirom da se ovo i dalje smatra muškom industrijom?
Bilo je i prije zaposlenih žena ovdje, doduše na terenu uglavnom malo ili nimalo, za razliku od sada. U zadnje vrijeme su žene zaposlene kao primjerice skladištarke ili operaterke. Prije su žene više radile u drugim odjelima; financijama, platnom, kadrovskoj. Ali žene su uvijek mogle napredovati, bile su i na rukovodećim mjestima, rekla bih da nisu bile zapostavljene. Nitko nije sprječavao taj napredak, neke su čak završavale dodatna obrazovanja uz rad.
Uskoro odlazite u mirovinu, kakve uspomene nosite iz Luke Ploče?
Moj cijeli radni vijek u Luci je bio stvarno lijep. Odnosi su bili izuzetno dobri. Bilo je trenutaka kada se netko „dignuo na lijevu nogu“, ali nikome ne zamjeram. Uvijek ću nositi uspomene na zajednička druženja tijekom marende, povodom Dana žena, Lučkih igara… Znali smo se družiti izvan posla, pogotovo kada su nam djeca bila malena.
Vi ste zapravo doživjeli prve Lučke igre, kako je to izgledalo?
Nema tko nije igrao! Žene su češće bile u organizaciji, uvijek na nekim rukovodećim pozicijama, dok su se muškarci više natjecali. Druženja su tada bila puno intenzivnija, kao da smo imali više vremena jedni za druge.
Kako ćete se oprostiti od rutine posla?
Ne znam, puno je to godina rada. Posao mi je u krvi. Trebat će mi vremena da se naviknem.
Za kraj, što biste poručili novim generacijama žena koje dolaze?
Komunikacija je ključ, neka se s poštovanjem odnose prema radu i radnoj okolini i taj rad će se isplatiti. Poruka je jednaka i ženama i muškarcima.
