Don Petru Mikiću dodjeljeno odlikovanje „Red hrvatskog pletera, za osobiti doprinos razvitku i ugledu Republike Hrvatske i dobrobiti njezinih građana“

  • gallery
  • gallery
  • gallery
  • gallery
  • gallery
  • gallery
  • gallery
  • gallery
  • gallery
  • gallery
  • gallery
  • gallery
  • gallery
  • gallery
  • gallery
  • gallery
  • gallery
  • gallery
  • gallery
  • gallery
  • gallery
  • gallery

Danas je u prostorijama Luke Ploče don Petru Mikiću dodjeljeno odlikovanje „Red hrvatskog pletera, za osobiti doprinos razvitku i ugledu Republike Hrvatske i dobrobiti njezinih građana“.

Predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović dodijelila je odlikovanje dugogodišnjem župniku u Pločama na prijedlog Luke Ploče d.d.

Samom činu dodjele prisustvovao je niz uglednika, tako je predsjednik Uprave Luke Ploče, kapetan Ivan Pavlović pozdravio sve goste, a akademik Davorin Rudolf, potpredsjednik Nadzornog odbora Luke Ploče, održao je kratak pozdravni govor.

Nakon njega, nazočnima se obratio i prof.dr.Mate Granić, posebni savjetnik Predsjednice RH, u smislu izaslanika Predsjednice. Nakon što je doc.dr.sc Tomislav Madžar, posebni savjetnik Predsjednice RH za zdravstvo i sport, pročitao odluku o dodjeli odlikovanja, prof. dr.Mate Granić je uručio Odlikovanje don Petru Mikiću.

U emotivnom govoru, don Petar se zahvalio na ukazanoj časti svima koji su prepoznali njegov doprinos zajednici u kojoj živi i djeluje.

– “Od srca hvala Ivane, Davorine Rudolfe, Željka, dr.Tomislave Madžar, dr. Mate Graniću – hvala Kolinda – predsjednice naša. Držim velikom čašću što sam živio baš u ovo vrijeme i u ovoj sredini, te sam imao mogućnost ostvariti to što sam ostvario. Ispuniše se neki moji snovi, dio ih osta neostvaren, a ja još uvijek sanjam.” – dio je govora don Petra kojeg u cijelosti možete pročitati na kraju članka.

Svečanosti je prisustvovala i klapa Luka Ploče koja je svojim izvedbama uveličala ovaj veliki dan.



 

Akademik Davorin Rudolf,

potpredsjednik Nadzornog odbora Luke Ploče

GOVOR DON PETRU MIKIĆU

12. kolovoza 2017. u Pločama

Rekli su mi da dođem na ovu svečanost, čestitati vama na odličju i pozdraviti vas. A ja nisam došao pozdraviti vas, oče Petre Mikiću. Došao sam zahvaliti vam za vaše prinose širenju i očuvanju vjere, jačanju patriotizma, i za vaša sjajna postignuća u civilizacijskom oplemenjivanju ovoga ljupkog gradića na obalama mora i Neretve.

Vi ste, oče, hrvatski mrav koji je svojim umom, marljivošću, hrabrošću i ustrajnošću potaknuo zamisao, a kasnije i gradnju velebne župne pločanske crkve Kraljice neba i zemlje. Podarili ste nam sjajan realističan spomenik utemeljitelja države, hrvatskoga predsjednika Franje Tuđmana. Spomenik svetoga Nikole. One impresivne i gromke orgulje u crkvi. Dva anđela i križ na ulazu u pločansko groblje. Spomenik pretcima u Rogotinu.

Došao sam zahvaliti vam za ta postignuća tijekom proteklih 50 godina vašega radnog vijeka, za vaše snažno rodoljublje i domoljublje hrvatsko.

Naravno, župna crkva u Pločama je sjajno zdanje Crkve u Hrvata, podignuto prilozima građana i iseljenih Hrvata, donacijama različitih tvrtki i institucija, pa i ove tvrtke u kojoj uživamo gostoprimstvo, Luke Ploče. Ali valja biti pošten i kazati da ste vi središnja točka, vi ste bili vrelo zamisli, ustrajni sakupljač priloga, naručilac i nadzornik radova, čovjek prve crte.

U ostvarivanju čudesne i veličanstvene zamisli da jedno malo mjesto dobije golemu baziliku, nije vama bilo lako s građanima – nikada nije lako kupiti priloge i donacije – a ni građanima s vama, pa ni vlastima. Jer se vi niste dali. Podsjetit ću samo na kaos, svađe, onaj mukotrpni izbor lokacije za gradnju crkve. Nema, oče Petre, proroka u vlastitoj sredini. Važno je, međutim, da svi sitni malomišćanski antagonizmi i nerazumijevanja blijede i nestaju s vremenom, a ostaje grandiozna crkva! Ostaje za vazda u povijesti i neumorni ribar koji vuče mrežu u čamcu u onome golemom mozaiku u župnoj crkvi iza središnjeg oltara. Vi znate da ste vi taj ribar nacrtan u mozaiku.

Dopustite mi, usprkos ovoj silnoj ljetnoj vrućini, još nekoliko riječi.

Izrazit ću se literarno: kad su vas krstili u Jesenicama 1939. određena je vaša sudbina. Nadjenuli su vam ime Petar, da budete petra, stijena, iz koje će jednoga dana, ovdje u Pločama, niknuti bazilika. Valja se sjetiti crkve koju ste u ovome kraju zatekli u potleušici, baraci. Valja se, i u ovim svečanim trenutcima sjetiti vremenu antikršćanskih ideologija koje su vjeru, prirodni dar svakoga čovjeka, smatrali opijumom za narod. Vas su pozivali na policijske razgovore, zastrašivali su vas, gnjavili, kažnjavali. Takva vam bijaše sudbina. Zapravo takva je bila sudbina brojnih žitelja u ovome području u kojemu se sučeljavaju povijesne crte različitih politika, ideologija, vjera i državnih interesa. Jedna civilizacija ovdje silazi niz Neretvu, druga dolazi preko mora sa zapada, a treća tutnji sa sjevera i juga.

Kroz kakav je povijesni pakao prolazio ovaj vaš grad kazuju njegova imena. Najprije bijaše stari naziv Ploča, po otočiću u pločanskome zaljevu na čijim su kamenim pločama ribari čistili lovinu. Potom, za prve Jugoslavije, grad se zvao Aleksandrovo, po imenu kralja Aleksandra iz srbijanske loze Karađorđevića. Talijani su za okupacije grad nazivali Porto, a u vrijeme partizanske Jugoslavije dva puta mu se nadijevalo ime Kardeljevo, prema imenu jednog od korifeja jugoslavenskog komunizma Edvarda Kardelja.

Od 1990., evo, imamo ponovno stari naziv Ploče. Iza tih imena su sudbine generacija. Čitava povijest. I vaše tegobno vrijeme, oče Petre, kada ste gladni i slabo odjeveni spavali na goloj zemlji. Ali u toj povijesti je i slavno razdoblje devedesetih godina prošloga stoljeća kada je ovo mjesto, 14. rujna 1991., u najtežemu razdoblju Domovinskoga rata, sa svojim Malim Barama, iz temelja preokrenulo prilike u Hrvatskoj. Ploče i Varaždin su, zapravo, otetim oružjem Jugoslavenske armije održale na nogama Hrvatsku.

U pustinji na jednome bunaru uklesane su riječi: „Putniče, kad žedan zagrabiš hladne vode iz ovoga bunara sjeti se tko je bunar sagradio!“. Usprkos svim tegobama u vašemu životu, vi ste, oče Petre Mikiću, sretan čovjek.



 

  • Tekst govora dobitnika Odlikovanja : don Petra Mikića

Bog bio s vama, prijatelji dragi! Sve vas iskreno pozdravljam.

U svečanim prigodama i velikim govornicima često ponestaje riječi.

Veliki Antun Branko Šimić reče i zapisa: „Čovječe pazi da ne prođeš malen ispod zvijezda. Potrudi se da ostaviš trag na duhovnom i na materijalnom polju.“

Sada, već tamo daleke 1969. godine pozvao me nadbiskup metropolita dr.Frane Franić i reče mi: „Petre, odlaziš u Ploče ko’ janje među vukove. Tamo Crkva-župa nema nikakovih materijalnih dobara. Sve njeno bogatstvo si ti, tvoja mladost, tvoje sposobnosti, tvoja vjera i ljubav prema Domovini i Crkvi.

Zaorat ćeš brazdu u vinogradu Gospodnjem i ostaviti dubok trag. Okupit ćeš živu i sagraditi kamenu crkvu- Bogu na čast, čovjeku na korist.

Taj svoj optimizam temeljim na tvojoj mladosti, sposobnosti, vjeri i ljubavi. Sve što ti mogu dati je moj blagoslov.“

I odoh ja u Ploče veseo kao na neku svečanost. Nastanio sam se u jednoj trošnoj drvenoj radničkoj baraci površine 57 m četvornih. Voda mi bi u dvorištu. WC također u dvorištu pod smokvom. U baraci su mi društvo pravili miševi i zmije koje sam ubijao u krevetu.

Ljudi su bili puni straha. Prolazili pored mene kao da me ne poznaju, kako se ne bi odali. Prigodom prve pričesti majke bi u torbi donosile prvopričesničke haljine svoje djece, odijevali ih prije svete mise i svlačili nakon mise. Bilo je herojstvo na kojeg oni nisu bili spremni, prošetati se gradom sa djetetom u prvopričesničkoj haljini.

Ta baraka koju je narod zvao „sveta baraka“, bila je mjesto okupljanja žive Crkve punih šesnaest godina.

O moj nadbiskupe, nije to bio vinograd, već ledina puna drače i korova, koju je tek trebalo mukotrpnim radom pretvoriti u plodni vinograd Gospodnji.

I preselih se ja u mnogo bolje uvjete za život dostojan čovjeka u jednu kuću u predjelu Birina, u kojoj sam bio 24 godine. To preseljenje me je koštalo zatvora u Makarskoj.

U kući na Birini smo se ipak osjećali kao ljudi. Pomalo je strah nestajao i molitveni prostor se punio. Devedesetih godina sam imao 430 djece na vjeronauku. Još i sada gledam tu djecu koja su posjedala po podu kao ptičice, zbijeni jedan do drugoga. Još mi u ušima odzvanja zajednička pjesma: – Svi slavimo, svi slavimo Gospodina-.

Bili smo zajednica koja se moli, štuje Boga i poštuje čovjeka.

Bila je to raspjevana zajednica, koja je čeznula za pravom crkvom sa zvonikom „do neba“.

Isus je svoj put počeo iz štalice, pa što bi mi htjeli?

Put do zvijezda počinje prvim korakom.

Znali smo da na ploči- u Ploči, ništa ne može roditi bez Božje pomoći, stoga smo na svakoj svetoj misi molili: Za što skoriju izgradnju Tvog svetog hrama u našem mjestu, molimo te! Za našu braću u Bosni i Hercegovini, molimo te! Znali smo da „bosanski lonac“ nije na dobro hrvatskom čovjeku.

Težak i dug bijaše put traženja dostojnog mjesta „pod suncem“ za hram Gospodnji.

„Igrali su sa mnom stolni tenis“. Slali me „od nemila do nedraga“. Kucao sam na mnoga vrata zalijevajući ih često suzama, govoreći da ne tražim milost, već ono što nam po Božjem i naravnom, te pozitivnom zakonu pripada.

Bio sam dosljedan, uporan, ustrajan, principijelan, znajući da Bog uvijek im zadnju riječ.

Riječi Tome Morusa: „Da se je bolje zamjeriti čovjeku nego Bogu“, uvijek su mi bile na pameti.

Nakon dugih trideset i pet godina, konačno smo dobili dozvolu za gradnju crkve.

Tome je doprinio i najveći čovjek u Hrvata, otac Domovine, prvi predsjednik slobodne, nezavisne, samostalne Države Hrvatske, dr. Franjo Tuđman, koji nas je posjetio 15. kolovoza 1993. godine prigodom otvaranja nove pošte koju sam blagoslovio. Zauzeo se tada kod gradskih otaca da požure s dozvolom za izgradnju crkve.

Govorilo se da Pločama fali duša. I dobi grad dušu sa svojom bijelom ljepoticom-svojom crkvom, na najljepšem dijelu pločanske rive, ukrašenu vitražima, mozaikom, orguljama i kipovima, postavši tako prepoznatljiv simbol grada.

Samo Bog dušu može dati. Stoga je ova crkva Božje djelo, djelo Božje providnosti i dobrote prema nama.

I mogu radosno uskliknuti : „Gospodin je moja snaga, Gospodin je moja pjesma!“

Apostol Pavao reče: „ Kad god sam nešto loše učinio, to je bio plod moje samouvjerenosti, a kad dobro učinih – bi to plod milosti Božje.“ Učini sve i reci sluga sam beskoristan, učinih ono što sam morao učiniti, pitajući se poput Kennedyja što još mogu učiniti za dobro svoje Domovine i svoje Crkve?

Ne, nisam bio sam. Imao sam ja našu Luku hraniteljicu na čelu s kapetanom Ivanom Pavlovićem i ekonomskim stručnjakom Željkom Dodig koja je budno pazila da radnici redovito dobiju svoju zasluženu plaću. Tu je i dragi nam akademik Davorin Rudolf.

Tu je bio moj drugi dom. Dolazi sam često. I bez kucanja bi mi se vrata uvijek otvarala. Ako me neko vrijeme nije bilo, zabrinuti bi se pitali -što je s don Perom- (kako me kapetan Pavlović oslovljavao) – da mu se nije nešto dogodilo?

Pratili su oni sve što Petar radi, znajući u kakvim uvjetima radi, te mu bili potpora u svakom pogledu.

Odlučili su oni to dojaviti i drugima. Povisili ton, te se čulo i u Zagrebu. Doprije glas do predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, koja se složila s njihovim mišljenjem. Potpisala Odluku o dodjeli odlikovanja, te poslala svog izaslanika, posebnog savjetnika prof.dr. Matu Granića u pratnji doc.dr. Tomislava Madžara, savjetnika za zdravstvo i sport, koji mi to odlikovanje i uručiše.

Moram reći da mi je posebno drago što priznanje nosi naziv hrvatskog pletera. Dolaskom u Ploče trudio sam se da probudim nacionalnu svijest njegovih stanovnika. To je grad kojeg se pokušalo odnaroditi. Ime su mu pet puta mijenjali kako bi pomrsili korijene njegovih stanovnika.

Uvijek sam ponavljao da me majka rodi kao Hrvata, pa me poslije krstila.

U našoj crkvi ima 105 dužnih metara pletera uklesanog u kamenu i još k tome vrh prekrasnih orgulja ukrašen šahovnicom, kako nikakvi barbari-sadašnji, a i budući, ne bi mogli izbrisati simbol pripadnosti ovog naroda – Hrvatskoj.

Drag mi je ovaj dan. Čini me radosnim.

Znajte, nama svećenicima se obično govori na sahrani lijući „krokodilske suze“. Meni ti govori ne trebaju, a odvratna mi je i sama pomisao na te suze.

Apostol Pavao nam govori kako će ga Gospodin, pravedan sudac nagraditi. On će ispraviti sve nepravde, izravnati sve račune. Prevelikim naglašavanjem Božje pravde, Božje nagrade, neki zaboravljaju da ih to ne oslobađa od njihovog doprinosa pravednosti. Izbrisali oni iz svojeg rječnika riječ HVALA. Morali bi znati da će ih taj pravedni sudac-Bog, pitati gdje im je nestala ta radosna riječ HVALA?

Stoga, od srca, hvala Ivane, Davorine Rudolfe, Željka, dr.Tomislave Madžar, dr. Mate Graniću- hvala Kolinda -predsjednice naša.

Držim velikom čašću što sam živio baš u ovo vrijeme i u ovoj sredini, te sam imao mogućnost ostvariti to što sam ostvario. Ispuniše se neki moji snovi, dio ih osta neostvaren, a ja još uvijek sanjam.

Bog pozvao – ja se odazvao i uradio što sam trebao uraditi.

Bog je posvudašnji, a čovjek ograničen te nema moć bi-lokacije. U određeno vrijeme može biti samo na jednom mjestu, za koje se sam opredijeli prema prioritetima.

Svi ste vi ODLUČILI da DANAS , u ovo vrijeme, budete OVDJE.

Prof. Dr. Miroslave Tuđman- veliki sine velikoga oca- HVALA! Dr. Đuro Njavro- HVALA!

Svi ostali, nemojte mi zamjeriti što vas neću sad prozivati kao da smo u razredu u školi. Mogao bih nekoga slučajno zaboraviti – a netko bi ostao na posljednjem mjestu. No, SVI ste vi JEDANKI u mom srcu. Već sam vam produljio ovaj vrući dan.

ISKRENO HVALA što ste sudionici ovog skupa, koji ste svaki na svoj način doprinijeli svemu što sam stvorio.

Don Petar Mikić, u Pločama 12. kolovoza 2017.