Kultura

Željko Garmaz – Vinske priče u izboru za najbolju svjetsku knjigu godine!

željko garmaz via facebook

Željko Garmaz hoda okolo, priča s vinarima, pijucka najbolja hrvatska vina, i sve to pretače u prekrasnu tečnu priču. Njegova je knjiga tako nedavno ušla u izbor najboljih svjetskih knjiga o europskim vinima! Koristimo priliku prije Željkovog novog puta u Afriku da ga pitamo kako je sve počelo…

Možda je najbolje spomenuti upravo tu Afriku u koju sada putujem. Vjeruj mi, do prije 5-6 godina vino nisam mogao smisliti. Ni sam ne pamtim koliko me puta otac izvrijeđao za ručkom kad bih uz ribu pio vodu, coca colu ili, bljak, sok od naranče. Volio sam pivo i gdje god bih išao imao sam imperativ piti sve što ima veze s hmeljom, industrijsko ili craft, obično ili crno, lager ili stout. I, naravno, pivo mi je bilo najdraže piti u Africi. Po onim vrućinama uistinu je pivo bilo osvježenje, a sudeći po sloganu jednog tanzanijskog piva, kojeg sam pio u vlaku Tazara putujući između Dar Es Saalama i Zambije, čak je u takvim situacijama “moćnije od Viktorijinih slapova”! Najdraže pivo općenito bilo mi je Nile Special iz Ugande.

Kako ti je od toliko piva vino udarilo u glavu?
Gotovo da se to može i doslovno tako reći! Išao sam odraditi neki novinarski zadatak u Ilok, tamošnja velika vinarija nije plaćala, odnosno nudila je sramotno nisku cijenu za grožđe lokalnim vinogradarima i sve je mirisalo na socijalnu revoluciju. I onda, prijatelj iz Iloka me odveo kod jednog malog vinara čija vina je redovito kupovao. “Sad ćeš ti vidjeti kako ti pivo neće više pasti na pamet”, zaprijetio mi je prije nego smo ušli u najljepše dvorište nekog vinskog podruma. Tek kasnije sam saznao da je taj podrum zaštićeno kulturno dobro.


Kad sam se ohrabrio prvo primirisati, a onda i kušati ponuđeni polusuhi rajnski rizling, dogodila mi se ljubav na nepce! Julius Stipetić, koji, nažalost, nije više među nama, u mojoj glavi je zaslužio ocjene mitskih razmjera, a za mjesec dana gotovo pola Osijeka je počelo dolaziti na moj nagovor u Juliusov podrum. I danas pamtim njegov drhtavi glas i crveni baburasti nos, a kultnom smatram njegovu poštapalicu da “Srijemci ne odlaze na onaj svijet dok im nos ne poplavi”! Poslije Juliusova podruma logično je za mene štrebera da strastveno provjerim i u drugim podrumima je li to vino uistinu tako dobra priča. I, evo, već pet godina ne izlazim iz podruma, kojih sam obišao više od 250…

Sad podrume tražiš gdje normalan čovjek i ne pomišlja da tamo ima vina?
Istina. Vino sam otkrio na 2.000 metara nadmorske visine u Keniji, na Ekvatoru, i to vrlo solidan sauvignon blanc. U Ugandi sam kod časnih sestara Karmelićanki u Mbarareu pio njihov slatki shiraz. U Tanzaniji sam pio vino od ananasa. Zove se Masika, a to je swahili riječ za dugotrajne kiše koje, kao za inat, upravo tih dana mojeg boravka u Arushi, podno Kilimanjara, nisu prestale poplavljivati Tanzaniju. I Masika je imala sjajan slogan – „Ask for Masika, and let it rain!“

A što je s vinskom Južnom Afrikom?
Južna Afrika je priča za sebe. Možda bi ti sad moglo biti zanimljivo da sam tamo pio jedan od najboljih shiraza uopće i koji se zove, gle – Dalmatinac! Richard Hilton, turistički vodič i humanitarac koji skrbi za 700 djece s posebnim potrebama, ali i o leopardima, tako je nazvao svoje sjajno vino po pet posto viogniera, kojeg je pomiješao sa shirazom, a za kojeg je uvjeren da je sorta nastala u Hrvatskoj, odnosno Dalmaciji, “gdje je poznat pod nazivom vugava”. Richard nikada nije bio u Dalmaciji pa ni u Hrvatskoj, ne zna nijednog hrvatskog vinara, ali je uvjeren da je s Dalmatincem na najboljem putu dosegnuti najbolja izdanja Côte-Rôtiea i “La-La” vina s područja sjeverne Rhone.

Što si po zanimanju, koja je tvoja životna priča?
Odrastao u Pločama, studirao novinarstvo u Sarajevu, a onda – Valter, Bosanski pogledi, Slobodna Bosna, Slobodna Dalmacija, Nedjeljna Dalmacija, Globus, Stil, Vjesnik, 24 sata… Cijeli radni vijek sam u novinarstvu kojim sam gadno inficiran. Toliko da i u slobodno vrijeme pišem i rišem, uglavnom o Africi i vinima. Dobro, u posljednje vrijeme suprugu i mene najviše vežu uz Ruandu i izgradnju srednje škole u selu Kivumu. I mogu vam reći da smo se radeći na toj školi uspjeli uvjeriti u bezbroj slučajeva koliko su Hrvati dobri ljudi. Unatoč općem crnilu kojim smo preplavljeni. Kako zaboraviti bakicu iz Osijeka koja je za tu školu, nakon što je čula našu priču, uplatila cijelu svoju godišnju ušteđevinu, a ona će, kaže, već nekako preživjeti. Volim reći da smo knjgom „Naš čo’ek u Africi“, od koje smo se odrekli kompletnog prihoda usmjerivši novac za školu u Ruandi, uspjeli zakotrljati lavinu dobrote, ali i uvjeriti se da nije sve tako crno u Hrvatskoj.

Kako to da opet putuješ u Afriku?
Ponovni odlazak u Afriku, barem kad sam ja u pitanju, nije nikakvo čuđenje, nego nešto najnormalnije. Evo, ovo je 15. godina kako zaredom svake godine idem na taj kontinent. A sve je krenulo, kao i s vinom, sasvim slučajno i – novinarski. Tada je, 2000. godine, Hrvatska prvi put u neku zemlju slala svoje vojnike. U to doba sam bio nabrijani ratni reporter i sve mi je to zvučalo super. Sjećam se, kad sam išao na zagrebački aerodrom, slušao sam Vijesti, a prva je bila o pogibiji dvojice kolega, uglednih ratnih reportera, u Sijera Leoneu. Reuters i AP, najveće svjetske agencije, odlučili su povući se iz te zemlje. No, nisam se pokolebao i – imao sam danima svjetske ekskluzive iz te zemlje u koju sam se vraćao još dva puta. Za Afriku postoji ona otrcana fraza da te ili upije ili ispljune. Mene je definitivno usisala…
Toliko da joj želiš ući u utrobu! Što te krpi u tim vulkanima na koje se penješ i gledaš u jezera lave u krateru ispod sebe?

Sve je to neka simbolika. Na prvi vulkan, Nyragongo u istočnom Kongu, uspentrao sam se testirajući mogućnosti organizma koji je u to doba u sebe upijao tri kutije cigareta dnevno. I uspio sam! Čak sam i prespavao na vrhu vulkana doslovno cijelu noć gledajući u jezero lave koje je 500 metara ispod mene mijenjalo boju i neprestano dimilo. Supruga Maja i ja smo tim usponom sebe počastili za vjenčanje, a dio tog medenog mjeseca bilo je i druženje s gorilama u Gorju Virunga. Sad idem na Božju planinu, kako Masai nazivaju aktivni vulkan Ol Doinyo Lengai, nedaleko jezera Natron poznatom po milijunima plamenaca koji tamo obitavaju. E, sad želim testirati mogućnosti organizma čovjeka teškog 105 kilograma, vjerojatno ću biti najteži čovjek koji se ikad uspeo na taj vulkan!

Vidim da bi mogli samo o Africi pričati danima. Ajmo u Hrvatsku i na hrvatska vina. Bi li mogao ovako na brzinu preporučiti tri vina za Valentinovo?
Znaš li za onu legendarnu Edina Mujčina kad je došao u Dinamo, i u jednom od svojih prvih izlazaka u neki kafić rekao: “Ja ću pivo, a p… će žuti sok”! Plašim se da bi bilo kakva preporuka i mene stavila u taj kontekst. No, kad-tad smo svi mi Edin Mujčin! Dakle, sebi bih od bijelih vina uzeo Brkićeva Mjesečara, Krajančićev Pošip Sur Lie, Enjingijev Rajnski rizling, Antunovićkin Chardonnay, Kalazićev Pinot bijeli i Claijevu malvaziju Sveti Jakov, od crvenih vina bih izabrao Josićev Cuvee Superior, Stipetićev Cabernet sauvignon, Radovanovićev Plavac mali, Burin Dingač, Mrgudićkin Postup Mare, Plenkovićev Gran Cru, Tomićeva Kaplara… Ma, nema šanse da mogu sve zbiti na neki popis, jer bih ovim vinima mogao dodati još barem 20 drugih etiketa.

Kako vinari gledaju na sve te tvoje priče?
Ne znam, pretpostavljam da su zadovoljni, jer od nikoga nisam tražio nikakav novac, a nikoga o kojima sam pisao nisam popljuvao, ili rekao da mu vina ne valjaju. Ono što sam htio od vinara, kad bih im dolazio u posjet, svodilo se samo na molbu da mi odvoje za razgovor malo svojeg dragocjenog vremena i da budu iskreni. Moje vinske priče su u stvari zrcalo svakog od tih vinara. A ono što sam se uvjerio, svaka od tih priča pokazuje koliko se u vinima tih vinara zrcali njihov život sa svim svojim dobrim i lošim stvarima.

Ima li ljubomore?
Među vinarima? Normalno da ima, i to je dobra stvar, jer ih motivira da budu sve bolji. Da nema ljubomore i u posljednje vrijeme sve većeg medijskog pozicioniranja vinara kao svojevrsnih superstarova, ne bi vino u Hrvatskoj toliko velikim i krupnim koracima hitalo naprijed i bilo možda najpropulzivnija strana “enogastro” Hrvatske. Kad su ovi iz Gourmand Internationala odlučili nominirati Vinske priče za najbolju knjigu na svijetu o europskim vinima, oni su de facto nagradili cijelu hrvatsku vinsku scenu. A uvijek je ljepše kad netko sa strane otkrije nešto o čemu, naravno, mi znamo godinama…

Željko, hvala na svemu, vidimo se na pivu ili vinu!
Hvala još jednom na dobroj volji i lijepim željama!

 

Autor: Ribafish
punkufer.dnevnik.hr