Kultura

Zapažen uspjeh naše učenice na literarnom natjecanju

Hrvatske sveučilišne novine Universitas u suradnji s Društvom profesora hrvatskog jezika i uz sponzorsku potporu Croatia osiguranja raspisale su tijekom travnja literarni nagradni natječaj za učenike završnih razreda na temu “Evo me, svijete moj, na raskršću tvome i mome”. Na tom je natječaju sudjelovala i učenica naše škole, Samantha Bartula iz 4.b, čija je mentorica bila Tina Krstičević Batinović. Rad je osvojio 4. mjesto, a svečana dodjela nagrada i priznanja održat će se u Splitu. Čestitamo našoj učenici koja je dio svog sastavka pročitala i na svečanoj dodjeli svjedodžbi naše Škole, a mi ga ispod donosimo u cijelosti.

Tina Krstičević-Batinović, prof
Srednja škola fra Andrije Kačića Miošića

Evo me, svijete moj, na raskršću tvome i mome


Evo me, svijete, ovdje. Stojim na jednom tvom mjestu, u ovom blještavilu, ali i sivilu. Suprotnosti se privlače, kažu. Valjda si zbog toga i ti odlučio u svojoj suštini zadržati ove dvije krajnosti.

Promatram sitnice koje me okružuju, pokušavam im dati neko veće, dublje značenje jer one to i zaslužuju. Promatram ljude koji hladnokrvno i bez duše, bez topline u srcu i ljepote u očima, koračaju ovim tlom ne primjećujući sve što im na dlanu nudiš, svijete.

Boli, oh, tako boli!

Tuga me kao iznenadni val pogodi i sruši na dno. Tamo negdje, među nijansama crne kojom je obojana ta dubina, ugledam nečiju ruku pruženu u želji da mi pomogne uzdići se. Lice ne uočavam, ne raspoznajem, no nije ni važno.

Ono ne predstavlja ništa jer ne pokazuje dobrotu koja je skrivena negdje u nutrini.

Ponovno na nogama, ponovno na ovoj čvrstoj zemlji, svijete, želim te upitati nešto. Tražim tvoj najiskreniji odgovor koji će mi pomoći u shvaćanju. Onaj koji ću nastaviti širiti i koji će omogućiti nama ljudima, ranjenima i slijepima pored zdravih očiju – progledati.

Želim napokon vidjeti tu svjetlost i osjetiti tu sreću. Da naše rane krenu zacjeljivati.

Zašto na tvom raskršću ne postoje znakovi?

Zašto nas ne navodiš na bolji put?

Zašto nikad ne odgovaraš pa čak ni sad?

Nastupi tišina. Ona vrsta tišine koja toliko peče, koja natjera uši na krvarenje.

U pravu si, svijete. Nisi ti kriv. Ne možeš nam dati ispravan odgovor jer takav odgovor ne postoji. Ono što je ispravno za jednu dušu, nije i za drugu. Ono što će jednu dušu rastaviti, drugu će uspjeti sastaviti.

Zato, svijete, odlučujem skrenuti u nepoznato. U kutak koji je meni ostao neotkriven. A, ti, prati i osluškuj moje korake. Jer, tko zna… možda je ovo put koji će mene ispuniti i vratiti tamo gdje pripadam.