Kultura

Sudionica showa ‘The Voice’ Ana Bustruc: Otkrijte čime ova zagrebačka Dalmatinka osvaja sve oko sebe

‘Glazba je životna. Ona ne govori o nekakvim imaginarnim svjetovima i hipotetskim scenarijima, već daje prikaz stvarnosti.’ poručila je Ana.

 

Ana Bustruc, sudionica 2. sezone showa “The Voice”, ove nam subote (29.07.) priprema koncert u centru Zagreba u prekrasnom kafiću Sjedi5 u 20 sati. Svojim će anđeoskim glasom upotpuniti subotnju večer poznatim melodijama u svom posebnom aranžmanu.


Ova umjetnička duša, otvorila nam je svoje srce te nam ispričala o svojem životnom putu i vremenima prije i poslije popularnog showa. Također ispričala nam je zašto voli Zagreb, što glazba predstavlja za nju te kakvi su njeni planovi u budućoj karijeri.

Možeš li nam malo opisati svoj život prije Voicea te u kojem je smjeru krenula tvoja karijera nakon showa?

‘Prije gotovo sedam godina upisala sam novinarstvo i preselila se u Zagreb. S 18 godina nisam imala nikakvu predodžbu o tome s čim bih se htjela baviti u životu pa sam taj fakultet odabrala tek tako da nešto upišem. Sama ideja glazbe i općenito toga da radim nešto što volim činila mi se dosta daleka i nedostižna u to vrijeme – bila sam zbunjena, pomalo izgubljena, introvertirana i trebalo je puno rada na sebi da bih uopće otkrila o čemu ja to sanjam, a kamoli da bih se usudila ići tim stazama.

The Voice mi je odškrinuo vrata glazbenog svijeta jer je došlo vise svirki, poznanstava, ponuda i sl. Ipak, neki veći korak u glazbi u to vrijeme jednostavno nije rezonirao sa mnom. Gledajući iz trenutne perspektive, drago mi je da se sve tako odigralo jer mi se čini da sam jednostavno trebala proći kroz neke životne stvari, prelomiti blokade i strahove u glavi te preuzeti odgovornost za sebe i svoj život kako bih konačno mogla shvatiti što želim u životu. A do toga svega istinski dolazim tek sada.’

Što te motiviralo da se baviš upravo glazbom? Što za tebe predstavlja glazba i umjetnost?

‘Glazba je oduvijek bila moja ljubav. Odmalena sam obožavala pjevati u svojoj sobi, glumiti da sam na velikim pozornicama, zabavljati se i pričati sa svojom imaginarnom publikom, osmišljavati koreografije… Ali kako je rasla moja ljubav prema glazbi, s njom je rastao i osjećaj da jednostavno nisam dovoljno dobra za to i da to sve može zaživjeti jedino u mojoj glavi.

Svoje sam snove držala zaključane u svojoj sobi, a neko vrijeme kao da su bili u prašnjavoj ladici – bila sam prezauzeta pubertetom, odrastanjem, dečkima, društvom, izlascima… Svime osim onom pravom Anom. Snovi nisu nestali, dapače; čini mi se kao da su strpljivo čekali sa strane kad će doći na red. I došli su negdje kad je krenula cijela ta priča s The Voiceom. Tada sam se ohrabrila i polako krenula sa svirkama.

Bilo je istovremeno i teško i lako – teško zato što sam bila ukočena pred ljudima, bojala sam se da ću im biti dosadna, da im se neću svidjeti, da ću biti loša… A ispod svih tih strahova budila se ona uspavana, prekrasna i iskonska ljubav koja je bitno olakšala te početke i tjerala me naprijed. Ljubav zbog koje mi je nastupanje pred publikom budilo osjećaj kao da se vraćam kući.

I to su za mene glazba i pisanje, dvije umjetnosti koje su ogroman dio mene i kojima sam se konačno otvorila. Povratak kući, odnosno povratak izvornoj sebi.’

S obzirom na to da si novinarka po struci i studentica psihologije, koliko ti tvoja struka pomaže u bavljenju glazbom? Kakav je tvoj svijet pod svjetlima reflektora?

‘Po struci jesam novinarka, ali se zapravo ne bavim time. Opus mojih poslova tijekom i nakon fakulteta bio je zbilja šarolik, ali sam iz svakog ponešto naučila – ako ništa, shvatila sam čime se u ne želim baviti u životu. Sad se stopostotno bacam u freelance pisanje (creative writing) i glazbu pa ćemo vidjeti gdje će me to dovesti.

Studirala sam psihologiju u vrijeme kad sam se prijavila na The Voice, ali sam s vremenom shvatila da se ne mogu više družiti sa skriptama, knjigama i ostalim fakultetskim materijalima. Dosta sam se tražila posljednjih godina i shvatila sam da sebe ne mogu pronaći u teoretskom učenju – trebalo mi je životnog i stvarnog iskustva.

Pozornica je bila upravo to – kad si tamo, nema povratka. Staneš pred ljude, ogoliš se, izložen si jer su sva svjetla uperena u tebe… Otvaraš se. Probijaš vlastite granice. Možda im se svidiš, možda ne. Ono što je ”zastrašujuće”, ali i oslobađajuće kod pozornice jest to da nema pravila, laganja niti ičega ustaljenog što te može sakriti ili spasiti – ili jesi ili nisi. Nema trećeg.

Kako provodiš vrijeme u Zagrebu i da li ti se sviđa boraviti u njemu?

‘Jako, jako volim Zagreb. Osvojio me je na prvu, a otkad sam ga počela istraživati na biciklu, moja se ljubav prema njemu samo dodatnu produbila! Jednostavno obožavam tu i tamo ”zalutati” u zagrebačke ulice kojima još nisam prolazila i upoznavati dijelove grada gdje još nisam bila jer me uvijek dočeka nešto što mi izmami osmijeh na lice i uljepša dan.

Sviđa mi se noćni život jer obožavam plesanje i druženje s ekipom, ali istovremeno padam i na one lijepe zagrebačke kafiće s ugodnim ambijentom gdje često idem pisati. Baš kao i glazba, tako je i pisanje neizostavan dio mene i zato kod Zagreba volim i to što mi pruža dovoljno mjesta koja bude inspiraciju za stvaranje nečeg novog u tim područjima.’

Koje su tvoje najdraže lokacije u Zagrebu?

‘Budući da živim odmah uz nasip, njega ću prvog izdvojiti. Kad dan nije toliko bajan, dovoljno je baciti pogled na sunčeve zrake koje se prelijevaju preko Save i odmah je sve u redu.

Obožavam i Bundek, Jarun, Maksimir, Sljeme, centar… Ma sve! Svaki dio je za neko drugo raspoloženje. Možeš naći i mirnije lokacije kad su ti potrebni tišina i prostor za sebe, ali tu su i razna događanja za zabavu, druženje i upoznavanje novih ljudi i stvari.’

Koji su ti najdraži dosadašnji nastupi u Zagrebu i gdje su se održavali?

‘Svaki mi je nastup drag i poseban na svoj način jer je bio stepenica prema naprijed. Ipak, izdvojila bih jednu malu intimnu svadbu u Maksimiru. Svirati uz prekrasno jezero, zalazak sunca i istovremeno slaviti ljubav – predivno.

Izdvojila bih i cafe bar Culto u kojem već godinu i pol nastupam redovito, s tim da imam pauze preko ljeta. Volim nova mjesta, ali isto tako volim i ona gdje se osjećam kao kod kuće. Tada je ljude u kafiću teško smatrati gostima; to su jednostavno dragi prijatelji s kojima sam se došla zabaviti, isplesati i družiti.‘

Što nam pripremaš u subotu u kafiću Sjedi5?

‘Pripremam vam poznate melodije u malo drukčijim aranžmanima. Ima nešto posebno u tome kad sam sviraš i pjevaš jer tada ono što izlazi na van u potpunosti prati tvoj unutarnji ritam i emocije koje želiš podijeliti s publikom.

Kad sam prvi put došla u Sjedi 5, bila je to ljubav na prvi pogled jer mi jako pašu ponuda, ambijent, ali i opuštena atmosfera koja se tamo osjeti. Imam osjećaj da tamo mogu biti u potpunosti ja i zato se jako veselim! Još nam samo preostaje vidjeti što će publika reći na ono što im pripremila jer bez njih stvaranje u bilo kojoj umjetnosti jednostavno nema smisla.’

Je li to najava nekog novog pravca u tvojoj karijeri?

‘Moglo bi se reći da jest. Trenutno imam bend YAMS s kojim mi je ludnica u najpozitivnijem smislu te riječi: članovi su fenomenalni i odlični su glazbenici, a super smo kliknuli i privatno! U početku nije bilo lako i neprestano sam se pitala je li to doista za mene jer sam dotad radila samo akustične svirke, a razlika je zbilja ogromna.

Jako mi se sviđa to što s bendom potpuno izlazim iz svojih granica i iz zone komfora. Kroz zadnjih nekoliko mjeseci svjedočim nestajanju kreativnih blokada koje sam imala zadnjih godina dok sam se pitala što, kad, gdje i kako, stoga opet pišem svoje pjesme na hrvatskom i engleskom.

Uz to pripremam i zanimljive nove stvari od jeseni… Vidjet ćete sve! Mogu samo reći da me čeka puno rada, ali sam sretna kao nikad dosad!’

Planiraš li cijeli život biti glazbenica ili je to za tebe ozbiljnija razonoda? Možemo li očekivati u bližoj ili daljnjoj budućnosti neki album?

‘Glazba i pisanje – to je ono što ja želim, što volim i što me definira. To su dvije stvari kroz koje izražavam svoje najsretnije, najljepše ali i one najtužnije trenutke. To su moje oaze, moje strasti i nešto kroz što najbolje mogu predstaviti sebe.

Ne zamaram se prognozama u kojem će se smjeru to dvoje odvijati jer me prvi put najviše pokreću ogromna ljubav i prekrasan osjećaj slobode. Moje je da stvaram, radim i rastem – vjerujem da će mi život dati sve ostalo i pravilno me usmjeriti. Pišem i blog o svojim razmišljanjima i iskustvima pod nazivom Being a Dreamer pa tamo možete dobiti bolji uvid u sve ovo o čemu ovdje govorim!

I, da, album će svakako doći na red, budući da pišem i svoje pjesme!’

Što bi voljela poručiti svojoj glazbom publici?

‘Glazba je životna; ona ne govori o nekakvim imaginarnim svjetovima i hipotetskim scenarijima, već daje prikaz stvarnosti. Zato želim stvarati pjesme kroz koje predstavljam sebe i svoja iskustva te tako ostvariti kontakt s publikom.

Znam da smo svi mi često u sličnim dilemama i puno nam je lakše kad se možemo poistovjetiti s nečijim pričama. Još je bolje ako te priče imaju sretan kraj jer nam daju nadu, hrabrost i snagu za dalje. Kad vidimo da netko drugi živi svoje snove, ne moramo se bojati konkurencije ili obeshrabriti, nego baš suprotno – znati da to možemo i mi!

I to vam želim poručiti – da doista možete sve! P.S. I čitajte moj blog :P’

 

Tekst: Iva Pavić / www.zagreb.info
Foto: Privatna arhiva / www.zagreb.info