moja bajka o vilenjacima
(ili pozivnica Gospodi Zoranu Majstroviću i Ivanu Mareviću)
rođena sam u vremenu drugova i drugarica, starim u vremenu gospode… ne znam točan datum kada sam zaspala sa drugom, a probudila se sa gospodinom, ali točno znam kada su mi neka gospoda bezočno zaturila moje dostojanstvo, zaturila ili posrala – svejedno…
dogodilo se to onda kada sam u sred ljekarne samoinicijativno odlučivala koji ću lijek kupiti ovaj mjesec, a koji slijedeći – jer za oba nisam imala dovoljno novaca… čini se da je moj odabir svaki put bio ispravan, jer još uvijek sam tu… dogodilo se da su mi posrali dostojanstvo kada sam dvojila je li nonstop uljučen bojler raskoš ili ne… kada sam prestala ići na rođendane, krštenja i svadbe jer nisam imala para za dar… kada sam prvi put rekla divnim, dragim prijateljima – da, možete doći kod mene, ali nemam para za hranu…
želim ispričati divnu bajku kako mi je dvojac vratio dostojanstvo…
više od pola godine rukopis nove knjige spavao je u kompjuteru, nikako skupiti dovoljno sredstava da je štampam, banka ne može dati pozajmicu jer je mirovina premala, uštedjeti se nije imalo od čega… znala sam da je to knjiga moga života, da ja bolje i više od ovoga ne mogu napisati, skratila sam je na najmanji broj stranica da bi štampanje bilo jeftinije, ali nije se moglo ni za toliko pronaći… moje pisanje je moj lijek, moja uspavanka i moja budnica, moja ovisnost… nikada ne bih molila da mi netko da pare za moje operacije, ni za fizičke boli, nikada nikoga ne bih molila da mi plati struju ili vodu… to ja odradim sama najbolje što znam, sve uredno platim i preživim sa dvadesetak kuna dnevno… i zadovoljna sam sobom, jer sam pametna i divna žena kojoj to uspijeva i koja se još uvijek grohotom smije … neprocjenjivo…
ali, kada je knjiga u pitanju, onda ni čast ni ukradeno dostojanstvo ne znače ništa… odlučim da odem u Grad Ploče moliti da mi financijski pomognu u izdavanju knjige… tog jutra, ranom zorom, krenem na dogovoreni sastanak sa dvojicom dogradonačelnika, koje do tada nisam poznavala (zapravo sastanak je bio dogovoren samo sa jednim, ni dandanas ne znam zašto je tu bio i drugi, lijepi strah ili…).
prime me, uvedu u svoj ured, ponude kavom ili sokom što naravno odbijem (naučena da ne naručujem ništa, ako nemam para za uzvratiti), posjednu me na sunčanu stranu ureda… zamolim onog manjeg da se zamijenimo za stolice, mom sustanaru u glavi, za sada dobroćudnom – smeta sunce… skoči on sa stolice i ja svoju uvaženu smjestim udobno u dogradonačelničku stolicu… krenem ukratko s pričom…
ponašali su se obojica kao da ih je gradonačelnik postavio na ta mjesta samo i isključivo radi mene, ponašali se kao da sam ja netko… kao da imaju svo vrijeme ovoga svijeta sačuvano da slušaju moje tričarije i gluposti, pitali i propitkivali, smijali su se od srca (barem mi se tako činilo), ponovo me nudili kavom, ponovo odbila sa obrazloženjem, ponovo se smijali… na kraju rekli da oni ne odlučuju, da će sve što smo pričali prenijeti tamo gdje treba, da sam im uljepšala jutro, da sam divna i da još nisu sreli umirovljenika kao što sam ja… ispratili me do vrata, obećavajući da ćemo se opet negdje sresti i nastaviti priču…
ne znam da li su svjesni da su mi u tom trenutku pare bile najmanji problem, da na njih nisam ni pomislila…
taj dvojac, tog sunčanog jutra, vratio mi je moje dostojanstvo… čisto i neokaljano, jače nego što je ikada bilo…
taj tren upisala ih obojicu u Gospodu u mojoj zlatnoj knjizi prijatelja…
dakle, Gospodo dogradonačelnici Grada Ploča – čast mi je i zadovoljstvo prve vas pozvati na promociju moje nove knjige, u Domu kulture u Pločama, dana 19.1.19.g. u 19 sati… prenesite gradonačelniku da bih i njega htjela upoznati, njega ću pozvati službeno kako i dolikuje, uramila sam zaključak o sufinanciranju moje nove knjige sa njegovim potpisom, kojega sam dobila tjedan dana nakon razgovora sa vama…
nova knjiga se zove: moje ime je duška … i u njoj nedostaje tekst koji bi objasnio kako se zahvaliti nekome tko ti vrati ukradeno dostojanstvo… možda ovako, a možda nikako, uvjerena sam da ste to uradili nenamjerno i da ne očekujete nikakvu zahvalu… zahvalna sam vam stoga još i više, Gospodo moja…
Duška Mušić
