Kultura

Ona, borkinja

Leonida Kovač i Ana Mušćet napravile su strip o slikarici i feministkinji koja je zanemarena u povijesti suvremene umjetnosti. ‘Današnjim kriptofašizmima zajednički su femicidalni porivi i baš zato je u ovom vremenu važno čuti ušutkani glas Naste Rojc’, kaže Kovač.

Fukara učinila u Zagrebu isto što i talijanaši u Rijeci. Kako me srce zazeblo kada mi je jedna gospođa od inteligencije pričala u tramvaju kako je to u redu što se uništavaju srpski dućani. Pričala mi je o nedavnom paležu kao o opravdanom patriotskom djelu. Tu brutalnost čuh iz usta žene’, samo je jedna od antinacionalističkih rečenica iz stripa ‘Ja borac’ o slikarici i feministkinji Nasti Rojc, koji su zajednički realizirale povjesničarka umjetnosti Leonida Kovač i umjetnica Ana Mušćet. Strip u izdanju Muzeja suvremene umjetnosti nastao je u sklopu projekta ‘Runaway art’, koji zajednički uređuju kustosice Jasna Jakšić i Vesna Meštrić. Kao i neka prethodna izdanja, poput onih posvećenih Dimitriju Bašičeviću Mangelosu i Slavi Raškaj, i ovaj strip obrađuje život umjetnice koja je ostala izvan glavnog toka povijesti suvremene umjetnosti, a koja je jedna od pionirki među onima koji su problematizirali rodni identitet. Za tekstualni dio stripa ‘Ja borac’ bila je zadužena Leonida Kovač koja je koristila neobjavljene ulomke iz autobiografije ‘Sjene, svjetlo i mrak’ napisane tijekom 1918. i 1919., kao i dijelove kraćeg nedatiranog teksta nastalog nakon završetka Drugog svjetskog rata te ulomke iz pisama koje je Nasta Rojc slala roditeljima. Kovač godinama istražuje djelo te slikarice, a dobro je upućena u njezine autobiografske tekstove i pisma u vlasništvu Josipa Kovačića i Elene Puškarsky.

– Upravo je pojam tradicije to što Nasta Rojc postavlja u središte svoje kritičke slikarske prakse. Njezina djela, posebice niz fascinantnih autoportreta nastalih tijekom prva tri desetljeća 20. stoljeća, jasno i nedvosmisleno subvertiraju ne samo ideal građanske ženstvenosti, nego i same temelje patrijarhalne represije koji počivaju na normativnoj heteroseksualnosti – kaže Leonida Kovač i dodaje da ju je fascinirala ‘onodobna svjesnost Naste Rojc o uzrocima destrukcije i pogubnim posljedicama konformizma kojemu je svojstveno prihvaćanje strukturalnog nasilja koje se manifestira kroz seksistički ili nacionalistički diskurs’.

– Ona je svojim javnim djelovanjem pokazala iznimnu građansku hrabrost, što je platila kasnijim brisanjem iz historiografije hrvatske moderne umjetnosti. Kao osnivačica Kluba likovnih umjetnica, Nasta Rojc je nedvojbeno jedna od ključnih protagonistica feminističkog pokreta u Hrvatskoj. Stoga sam u izradi scenarija za ovaj grafički roman primijenila bazični postupak svojstven feminističkim teorijama i praksama – vratila glas onima koje su ušutkane – kaže Kovač.

Naša sugovornica dodaje da hrvatska historiografija nije sklona otkloniti jednom izrečene ocjene, pa da stoga treba imati na umu da je kanon hrvatskog modernog slikarstva uspostavila kritičarska djelatnost Ljube Babića, slikara i povjesničara umjetnosti.


– Kada je riječ o Nasti Rojc, on odiše nepritajenom mizoginijom i homofobijom – dodaje povjesničarka umjetnosti.

Ana Mušćet za Novosti kaže da ilustracija abakusa kojom otvara strip u sebi sažima sve napetosti teksta: brojilo, alat za zbrajanje i oduzimanje, za dodavanje i dijeljenje jednih od drugih, za određivanje nečije pripadnosti te za brojenje strpljenja, mjerenje anksioznosti, potiskivanja svih nepobitnih jasnoća. Abakus i zatvara strip u obliku rešetaka iza kojih nas promatra Nasta Rojc, umjetnica koja si kupuje slobodu u pregovorima s ocem, trgujući vlastitim željama i potrebama.

– Njih dvoje uporno trguju nepomirljivim sistemskim perspektivama. Njezina usamljenost i monolog, kojim se održava u svojim odlukama, iako su iste istodobno zapravo tragične, primarno su unutarnja higijena žene koja uspijeva doći do svega što joj je potrebno. To je jedan od razloga za izbor slojevitog građenja malih objekata, nefiksiranih malih plastika ispod kojih se mogu dogoditi sva pokrivanja, sakrivanja, premišljanja, planiranja i izvedbe. Kompozicije, u određenom trenutku složene i naknadno rasute, vrijedan su trenutak mogućnosti prepoznavanja nečije nepobitne prirode. Oduzme li se aspekt trajanja, vjerovala sam, otvara se mogućnost za razotkrivanje. Kolaž je, u ovom obliku, tu da kaže: proizvod sam svijeta u kojem možeš misliti što god želiš. Pomislila sam kako tu postoji spona sa slobodom. Pomislila sam kako tu postoji spona s današnjicom – objašnjava Mušćet.

Leonida Kovač smatra da je strip briljantan prijevod Nastinih društveno angažiranih i neskriveno političnih iskaza koji podsjećaju na radove avangardne umjetnice Hannah Höch, ‘koja je u vajmarskom razdoblju otpor nadirućem nacifašizmu iskazivala svojim jedinstvenim sociokritičkim fotomontažama koje su zorno pokazivale da rasna, klasna i rodna represija svoj puni ubilački učinak postižu jedino u međusobnoj sprezi’.

– Povijesni kontinuitet nemilih fenomena istaknut je i suptilnim grafičkim dizajnom Željka Serdarevića koji zahtijeva da se publikacija lista poput kalendara – dodaje ona.

 

 

Ime izdanja ‘Ja borac’ dolazi od naslova autoportreta Naste Rojc iz 1914. na kojem se umjetnica reprezentirala u muškoj odjeći. Riječ je o drag autoportretu koji je naslikala devet godina prije onog Amerikanke Romaine Brooks.

– Sebe borca Nasta Rojc portretira na samom početku Prvog svjetskog rata, najvećeg do tada poznatog masakra u povijesti. O ‘psihopatološkim’ pojavama koje je taj rat učinio vidljivima, nad kojima se zgraža i javno im se suprotstavlja, ona piše 1918. i 1919. u autobiografiji ‘Sjene, svjetlo i mrak’, kao što u kratkom autobiografskom zapisu nastalom nakon Drugog svjetskog rata iskazuje svoje gnušanje spram nacizma i ustaškog režima te opisuje tamnicu u koju je s partnericom Alexandrinom Onslow bila bačena zbog suradnje s partizanima. Današnjim kriptofašizmima, koji u različitim obličjima proliferiraju diljem Europe i svijeta, zajednički su femicidalni porivi i baš zato je u ovom vremenu nedostajućih artikuliranih oblika nužnog masovnog otpora važno čuti ušutkani i zaboravljeni glas Naste Rojc – dodaje Leonida Kovač.

Nasta Rojc danas je važna i u regiji, za koju će ovo izdanje biti izuzetno značajno. Beogradskoj dramaturginji Olgi Dimitrijević upravo je spomenuti drag autoportret privukao pažnju i potaknuo je na daljnje istraživanje, a njezina fasciniranost tom umjetnicom traje do danas.

– Prvi susret s radom Naste Rojc vodio je daljem istraživanju, detektivskom uzbuđenju u otkrivanju skrajnute povijesti queer života i stvaranja na ovim prostorima. Povijesti koju je patrijarhalni i heteronormativni mainstream stalno želio gurnuti pod tepih. To je povijest o Nasti, ali i o njezinim prijateljicama, Veri Holm i Evelini Haverfield, partnericama i britanskim sufražetkinjama angažiranima u Srbiji tijekom Prvog svjetskog rata, ali i poslije rata u zbrinjavanju ratne siročadi u domu u Bajinoj Bašti, u kojem je radila i Alexandra Onslow, buduća Nastina partnerica. Vera Holm isto je beskompromisno živjela svoj identitet, čak se u ratnoj Srbiji oblačila u mušku narodnu nošnju i na zabavama maskirala u automehaničara – objašnjava Dimitrijević i dodaje da je Nastina priča dio veće priče spomenutih žena koje govore o emancipatorskim rodnim politikama, ženskom autorstvu i destabilizaciji dominantnog kanona.

– Nasta i njezine drugarice živjele su kako su htjele, žrtvovale se za ono što su smatrale važnim, prijateljevale i brinule se jedna o drugoj. Ona nas uči da se suštinska avangarda izražava na različite načine i da često leži u nenormativnim mrežama (ženskog) prijateljstva, ljubavi, solidarnosti i, ne zaboravimo, fenomenalne zabave – zaključuje Olga Dimitrijević

 

Tekst: Davor Konjikušić / www.portalnovosti.com
Foto: Damjan Tadić / Cropix