Kultura

Izdana fotomonografija 333 glazbenika koji su obilježili 50 godina glazbe u Jugoslaviji, među njima i naš Bobo Grujičić!

‘LONG PLAY (1950-2000) – zabeleške u vremenu’ fotomonografija je beogradskoga fotografa i dizajnera Borislava Pešića Blagoje čije će hrvatsko izdanje predstaviti u Tvornici kulture. Studijski su to portreti 333 glazbenika koji su obilježili 50 godina glazbe u Jugoslaviji.

Među ta 333 glazbena velikana našlo se i nama najbliže, našeg Pločanina Bobe Grujičića, inače dobitnika Nagrade Grada Ploča za 2017. godinu!

“Nije u rangu nagrade rodnog grada ali bome nije da se ne naježiš kad se vidiš u takvom društvu” – rekao je za Ploče Online naš Bobo Grujičić, inače bubnjar Kojota.


Punih šest i pol godina trajalo je snimanje studijskih portreta 333 rock, punk, blues, jazz i pop glazbenika koji su obilježili 50 godina glazbe na prostorima Jugoslavije. Zato se fotomonografija s ukupno 1332 fotografije, koja će uskoro izaći u Hrvatskoj, i zove “LONG PLAY (1950-2000) – zabeleške u vremenu”. Autor je beogradski grafičar, dizajner i fotograf Borislav Pešić Blagoja, koji je u svom umjetničkom izričaju povezao dizajn s fotografijom. Do sada je imao jedanaest samostalnih izložbi u Beogradu, a u uvodniku knjige o sebi kaže:

“Rođen u Beogradu 1973. godine (april u Beogradu, što bi rekao Čola, tj. Kornelije), neobično ga volim i brinem se o njemu kao i svi mi rođeni na asfaltu. Sve zimske i ljetne školske praznike provodio sam u Banjaluci, kamo i danas veoma rado odem. Udišem i dalje svjež “vazduhozrak” djetinjstva, ili se kaže “zrakovazduh”?! Točno tu negdje miješaju se beogradski zrak i zagrebački vazduh pa sam kao dijete imao dobar osjećaj da ne znaš tko je odakle, kako se zove ili preziva i da ti je jednostavno dobar drug. Danas je sve drugačije, poslije svih odvratnih dešavanja osjećaju se neka razdvojenost i udaljenost. Za koga si ti? Na čijoj si ti strani? Nemoj tako, ti si “ipak naš”! … sve su to samo riječi koje mi ne znače ništa, ali mi govore da radim dobru stvar … ponovo spajam ljude. Muzika u mojoj glavi nikad nije bila podijeljena na republike ili, ne daj bože sad države. Shvatio sam da želim probati spojiti te dobre duhove svoje mladosti u jednu veliku sliku, da se pomiješaju i pričaju nam divne priče svojim izboranim licima i svojim “oružjem”, koje ne ubija, nego pravi osmijehe i briše razlike i pripadnosti. Ideja je došla sama, pronašla me i ostala tu negdje vrzmati se oko mene.”

Uz dokumentarnu vrijednost, ova knjiga će, nada se autor, mladim čitateljima dati uvid u žanrovsko bogatstvo jugoslavenske glazbene scene, koju nakon toga mogu sami nastaviti istraživati. Ta zajednička glazbena povijest, uvjeren je, izuzetno je bogata i unatoč svemu što se događalo, ona i dalje spaja i briše granice.

Simbolika brojki i naziva nije slučajna – 333 portreta, LP ploča ima 33,3 okretaja u minuti, a knjiga od skoro 400 stranica u tvrdom povezu i punom koloru ima oblik i veličinu LP ploče. Ekskluzivna oprema knjige u kutiji koja podsjeća na gramofonsku ploču, prvenstveno je i namijenjena kolekcionarskim policama i glazbenim znalcima kojima imena portretiranih umjetnika znače barem koliko i samom autoru. Svaki portret je na zasebnoj stranici, a uz njega su još i tri mala portreta u krupnom planu, s pratećim biografskim tekstom i anegdotom o svakom glazbeniku. Portreti su poredani po abecednom redu, kako bi se izbjeglo favoriziranje bilo koga i naglasilo raznolikost i spajanje.

‘Muzika u mojoj glavi nikad nije bila podijeljena na republike ili sad države. Shvatio sam da želim probati spojiti te dobre duhove svoje mladosti u jednu veliku sliku’

Knjiga će biti promovirana 10. listopada u zagrebačkoj Tvornici kulture. Prvo izdanje izlazi u Hrvatskoj, ima hrvatski CIP i ISBN i administrativno je zavedeno u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu.

Nakon zagrebačke uslijedit će i promocije u Beogradu, Ljubljani, Sarajevu, Rijeci i Novom Sadu. U knjizi su i tri predgovora dobrih poznavatelja glazbe i “jedan izgovor”. Predgovore su pisali Petar Janjatović, rock kritičar iz Beograda, Siniša Škarica, glazbeni urednik iz Zagreba, i Grega Tomc, rock muzičar i iz Ljubljane, dok je zaključak napisao Vlado Simčić-Vava, riječki gitarist i producent.

Sam Blagoja dodao je svoj “izgovor”, odnosno kroniku radosti i muka nastajanja ove knjige i događaja koji su pratili fotografiranja i druženja s muzičarima.

Naime, nije mu uvijek bilo lako, pogotovo s obzirom na to da je na projektu radio sam. U završnici procesa uključili su se HDS i ZAMP i pružili mu tehničku podršku, a osobito Milan Majerović Stilinović. U Beogradu je od nekih manjih sponzora, kao i preko natječaja strukovnih udruženja na koja se javljao, uspio skupiti dodatna financijska sredstva:

“Počeo sam fotografirati u veljači 2013. godine, a motiv je zapravo bila moja izložba beogradskih blues-glazbenika pod nazivom ‘Blues Faces’ koja je sadržavala 45 portreta. Pomislio sam da bi bilo zanimljivo napraviti studijske portrete i nekih rock-glazbenika koje sam poznavao. Ubrzo sam shvatio da me zanimaju i ljudi iz Psihomoda, Haustora, Vještica – dakle svih onih bendova uz koje sam odrastao i na čije sam koncerte išao kao klinac. Kako sam rođen 1973., osamdesetih sam bio još dosta mali, ali uhvatio sam neki kraj novog vala i vidio neke bendove uživo. Onda sam krenuo raditi spisak imena koji je jako narastao, a temeljio se isključivo na muzici koju volim i slušam. To je moj izbor i neka se ne ljute oni koji se u toj knjizi neće pronaći. Poželio sam na neki način ovjekovječiti muzičare koji meni nešto znače i danas mi je žao što nisam počeo i prije, jer su nas neki u međuvremenu zauvijek napustili. Poput, na primjer, Boška Petrovića ili Branka Črnca Tuste. Iz Ekaterine Velike fotografirao sam samo bubnjare jer su svi ostali pomrli. Srećom, Arsena sam još uspio portretirati. Kao i Vladu Divljana.”

U knjizi su i veterani zabavne ili evergreen glazbe, poput Đorđa Marjanovića, Lole Novaković, Zafira Hadžimanova, Lea Martina, kao i rockeri starije generacije poput Vlatka Stefanovskog, Jure Stublića ili Zorana Predina.

Svoju ideju o izdavanju takve fotomonografije Blagoja je prvi put izložio Dragoljubu Đuričiću, bubnjaru YU Grupe, Leba i soli i Kerbera, i on ga je odmah spojio s Draženom Šolcom, bubnjarom Parnog valjka. Sa Šolcom je ubrzo krenula prepiska preko društvenih mreža i nakon što mu je poslao imena glazbenika koji su ga zanimali u Zagrebu – od Leinera, preko Davora Gopca do Darka Rundeka – Šolc mu je vrlo brzo dogovorio susrete sa svima njima. Prilikom prvog dolaska u Zagreb, umjesto da odsjedne u hostelu, Šolc ga je pozvao da spava u njegovoj kući.

“Kad ti se tako dogodi da ti neki potpuno nepoznat čovjek ponudi gostoprimstvo, onda ti se taj grad otvori na jedan potpuno drugačiji način. Tako sam ovdje stekao prijatelje koji će mi to ostati za cijeli život”, ustvrdio je Blagoja.

Sve portretne fotografije u knjizi su studijske, u punom koloru, ali spuštenog tona i velikim kontrastima svjetla i sjene, “pomalo rembrandtovski”, kako je odmah prepoznao Siniša Škarica. Fotografirane su na tamnoj podlozi, tako da izgledaju kao da su nastale u istome prostoru istoga dana.

Taj koncept Blagoja je primijenio na svim fotografijama, koje imaju još jednu zajedničku karakteristiku – a to je crna barska stolica koju je svuda vukao za sobom punih šest i pol godina, putovala je na sva snimanja i postala mu “najvjernija suputnica”:

“Od 333 portreta samo troje glazbenika odbilo je sjesti na nju – jedna dama koja me zamolila da se zbog svoje dobi ne pentra tako visoko i dvojica glazbenika koji su to iz nekih osobnih razloga odbili, ali su stavili na nju svoje instrumente. Na kraju je ta stolica neplanirano ispala neka zajednička fora.”

Iako je u početku bilo teško objašnjavati ljudima što zapravo želi i zašto to radi, gotovo svi glazbenici pristali su pozirati, osim dvojice, zbog kojih mu je posebno žao. Prvi je Džoni Štulić, koji mu je poručio da ne dolazi u obzir, a drugi je Đorđe Balašević čijim se menadžericama nije svidjela ideja: “Šteta i žao mi je zbog toga, ali tu nisam mogao ništa napraviti, iako sam sve probao. Naime, nisam ni stigao objasniti da to nije glazbena enciklopedija, već monografija fotografija kakvih inače ima malo i u svijetu. Neskromno ću dodati da zapravo nešto tako sveobuhvatno nigdje nisam našao.”

Osim u Zagrebu, i u Sarajevu, Ljubljani i Skoplju nalazio je ljude koji su mu svojim vezama pomagali doći do muzičara koji su mu bili zanimljivi: “U Makedoniji mi je Tošo Filipovski ne samo dogovorio ljude, već i napisao raspored i satnicu kada tko treba doći. Nisam mogao vjerovati!” Naime, nije uvijek bilo lako zainteresirati muzičare, natjerati ih da se urede i dovući ih u studio. I još da donesu svoj instrument. No kako se priča razvijala i kako su se uvjerili u njegov entuzijazam, proces je postajao jednostavniji.

Svaki je portret na zasebnoj stranici fotomonografije, a uz njega su još i tri mala portreta u krupnom planu, s pratećim biografskim tekstom i anegdotom o svakom glazbeniku

“Mnogim menadžerima je bilo teško shvatiti da ja to ne radim ni zbog kakve zarade. Čak ni sada ne znam hoće li je uopće biti jer ja sam svoj izdavač, ali ako sam iz svega toga izvukao neki profit, to je onda činjenica da sam doista ‘pustio korijene’ u Zagrebu i dobio nova 333 frenda u životu”, objasnio je Blagoja.

Posebno prijateljski odnos izgradio je s članovima grupe Psihomodo Pop, s kojima se, kako je rekao, dogodila neka čudna kemija prilikom prvog susreta tijekom snimanja portreta u njihovoj “rupi” u Sigetu: “Zapravo, kao da smo se prepoznali i sada mi je istinski žao što se nismo ranije u životu sreli.” Bubnjar Psihomoda, pokojni Tigran Kalebota, ponudio mu je smještaj:

“Ispod njegove fotografije napisao sam da je to jedini muškarac kojeg sam zvao ‘darling’, kao i on mene. On je, nažalost, zauvijek otišao, no proveli smo četiri godine zajedno, ne samo kao cimeri, nego i na putu, jer sam ih često pratio na turneje. Bile su to smiješne situacije – ja kuham, on gleda televiziju i viče: darling, što ima za ručak?”

Inače, on je i autor fotografija i dizajna njihova albuma “LIVE unpljugd”, posljednjeg na kojem je Kalebota bubnjao.

“Neke ljude iz ove knjige pamtit ću cijeloga života, neke ću sretati sporadično, neke nikad neću, a s nekima ću čekati da ‘padne zavjesa’. Od nekih sam naučio više za to kratko vrijeme nastajanja portreta nego od gomile drugih s kojima sam godinama tumarao okolo i, na kraju, s nekima sam povezan tako čvrsto da imam osjećaj da su mi iz školske klupe. To će trajati bez obzira na kilometre koji nas pokušavaju razdvojiti”, stoji u uvodu knjige.

Blagoja se nada da će uspjeti organizirati izložbu fotografija iz knjige u nekom galerijskom prostoru u Zagrebu. Posebno bi želio uvećati portrete snimane u krupnom planu, koji su u knjizi relativno malih dimenzija.

nacional.hr