Kultura

Genetsko podrijetlo stanovnika Donje Neretve

Tko smo, što smo i otkud zapravo dolazimo? Pretpostavljam da je svatko od nas bar jedanput u životu sebi postavio ovakva pitanja. Kako bi odgovorili na njih, trebali bi razmisliti o svom podrijetlu i da li nas ono uopće na bilo koji način određuje? Također se trebamo upoznati s najnovijim tezama koje nam govore o tome kako su Hrvati autohtoni narod na svom povijesnom području, nastali uglavnom od romaniziranog Ilirskog supstrata s manjim slavenskim primjesama. Isto tako moramo vidjeti što nam govori relativno nova znanstvena grana, populacijska genetika, o stvarnom tj. genetskom podrijetlu Hrvata. Teza kako su Hrvati autohtoni narod na svom povijesnom prostoru, te kako velika većina predaka današnjih Hrvata nije došla seobom Slavena iza Karpata (ili čak iz Irana) na istočnu jadransku obalu, nije nova ideja. Naime, nju su tijekom vremena isticali poznati političari, arheolozi i povjesničari, ali razvojem suvremenih genetskih istraživanja i razvojem populacijske genetike, teza o autohtonosti dobiva jednu sasvim novu dimenziju – znanstvenu dokazivost. No, krenimo redom.

Davne 1844. godine ideolog ilirskog narodnog preporoda Bogoslov Šulek je napisao programsku knjižicu pod naslovom „ŠTA NAMÉRAVAJU ILIRI?“ u kojoj, putem samointervjua, pokušava pokazati neukom puku, koji se boji promjena, kako su Hrvati i Slavonci, ali i drugi Slaveni, podrijetlom zapravo Iliri, i kako nema ništa loše u tome da i oni sami sebe nazivaju ilirskim imenom. Šulek kroz razgovor sa samim sobom prepričava povijest Ilira, objašnjavajući tko su im bili vladari, koje su vjere bili, tko ih je pokrstio, u kakvim su odnosima bili s Rimljanima, koliko je rimskih careva ilirskog podrijetla itd. Najzanimljivija teza u ovoj programskoj knjižici je odnos Ilira s Hrvatima i drugim slavenskim narodima. Naime, po Šuleku, Iliri su, ne mogavši izdržati teror Huna i Avara, 634. godine s dopuštenjem rimskog cara Heraklija, u pomoć pozvali svoju braću „Horvate i Sàrblje“. Udruženim snagama, nakon četverogodišnjeg rata, Iliri su sa svojim saveznicima uništili Avare, a Hrvati i Srbi ostadoše u prekrasnoj zemlji Iliriji, u kojoj je tada bilo mnogo opustošenih predjela. Ova Šulekova romantizirana verzija ima svoje uporište u knjizi Konstantina Porfirogeneta O upravljanju carstvom, kao i u njenim nadopunama anonimnih nastavljača iz nepoznata vremena. Na kraju, Šulek zaključuje Zato se današnji Horvati i Sàrblji svim pravom mogu zvati potomci Ilirah, jerbo u zavičaju Ilirah stanuju, i od njih proizilaze. (Šulek, 1884., Šta namĕravaju Iliri?, Programski spisi hrvatskog narodnog preporoda, MH Zagreb, 1997., 224)


Vidi sl. 1 Šulekova programska knjižica, Zagreb, početak teksta napisanog 1844. godine

Poznati hrvatski arheolog Mate Suić se još 1956. godine u svom nastupnom predavanju na Filozofskom fakultetu u Zadru zalagao za proučavanje etničke stratigrafije naših krajeva u predslavensko doba, dok je kao zreli profesor, koncem osamdesetih godina, isticao kako nije važno tko su bili „protohrvati“ koji su se doselili na istočnu jadransku obalu, već je bitno kako je njihovim miješanjem sa starosjediocima nastao novi etnos Hrvata. (Budak, Razvitak hrvatskog etničkog identiteta, Nova zraka u europskom svjetlu, MH Zagreb, 2015., 85, dalje u tekstu Budak, 2015). Svoja dugogodišnja razmišljanja je uobličio u članak Pristupna razmatranja uz problem etnogeneze Hrvata iznijetom na znanstvenom skupu „Etnogeneza Hrvata“, održanog na Filozofskom fakultetu u Zagrebu u siječnju 1989. godine. U tom znanstvenom članku Suić objašnjava kako ne postoji narod Ilira, već taj termin obuhvaća niz zajednica koje imaju atribute naroda kao što su Histri, Japodi, Liburni, Delmati, Ardijejci, Daorsi i drugi, i kada govorimo o etnogenezi Hrvata od važnosti su pojave koje se susreću kod navedenih zajednica. Štoviše, po Suiću se treba uzeti u obzir i ranije asimilirano stanovništvo priobalja kao što su bili Hylli, Bulini, kao i zajednice koje su zasigurno u 4. st. pr. Kr. nastanjivale donjoneretvanski kraj, Nesti i Manijci. Naime, o prvim stanovnicima donjoneretvanskog kraja prvi nas informira Pseudo-Skilak u svom djelu iz 4. st. pr. Kr. Periplus koje se kod nas prevodi kao Kružna plovidba. Suić nastavlja kako pravo i snažno i trajnije preslojavanje autohtonog ilirskog kompleksa počinje s rimskom dominacijom koja je trajala gotovo šest stoljeća. Asimilacijom tekovina rimske kulture i civilizacije počinje proces romanizacije na mnogim poljima (…) bio je osnovni supstrat u etničkom formiranju Južnih Slavena, posebno Hrvata. Sve je to bilo potrebno navesti da bi se potvrdila misao da povijest Hrvata ne može početi od njihova doseljenja. (Suić, Pristupna razmatranja uz problem etnogeneza Hrvata, Etnogeneza Hrvata, Nakladni zavod Matice Hrvatske, Zagreb, 1995., 15)

Nadalje, Neven Budak u prvoj knjizi o povijesti Hrvata Nova zraka u europskom svjetlu, u uvodnom članku pod nazivom „Razvitak hrvatskog etničkog identiteta“ u zaključnim razmatranjima govori o suvremenim razmišljanjima o stvaranju hrvatskog identiteta i kaže: Tako je i današnji hrvatski prostor slaveniziran a da to nije moralo biti posljedica doseljavanja velikog broja Slavena, već rezultat prihvaćanja slavenskog jezika, materijalne kulture i religije od strane domaćeg romanskog ili manje – više romaniziranog stanovništva kao i eventualnih preostataka drugih etničkih skupina, zaostalih iz razdoblja seobe naroda. Radilo se, dakle, više o promjenama identiteta nego o promjenama stanovništva. (Budak, 2015., 84)

Vidi sl. 2 Naslovnica „Nova zraka u europskom svjetlu“, Zagreb, 2015. godine, u kojem je objavljen Budakov članak, „Razvitak hrvatskog etničkog identiteta“

Uzeo sam za primjere teoretske rasprave trojice hrvatskih znanstvenika iz različitih vremenskih perioda, ali koji vrlo slično razmišljaju. Međutim, ono što je danas dokazivo je grana znanosti, tzv. populacijska genetika koja nas je u zadnje vrijeme dovela do vrlo zanimljivih rezultata u istraživanju genetskog podrijetla Hrvata. To možemo, prije svega, zahvaliti dr. Draganu Primorcu, pioniru ove znanstvene grane u RH i šire, koji je svoja istraživanja bazirao na analizi Y kromosoma i mitohondrijske DNA i koji kaže: Nekoliko značajki čine Y kromosom korisnim i zanimljivim filogenetskim alatom. Ovaj kromosom je haploidan i prisutan samo kod muškaraca. Prenosi se s oca na sina, a njegov najveći dio (preko 95%) isključen je iz mejotičke rekombinacije. Sve promjene nastaju samo putem mutacija. Ljudski Y kromosom pokazuje izvanredan broj i raznolikost različitih klasa genetskih biljega. (Primorac, Rudan , Kovačević , Marjanović , Willems , Underhill, 2013. Genetic portrait of Croatian men in the context of regional population, Bioinformatics and biological physics, Proceedings of the Scientific Meeting, Ed. Vladimir Paar, Croatian Academy of Sciences and Arts, 2013., 103., dalje u tekstu Primorac et al., 2013). Svi skupni rezultati objavljeni u ovom članku, bazirani su na istraživanju Y kromosoma kod muškaraca, koji se prenosi s oca na sina, koji se mijenja isključivo mutacijom i koji se može podijeliti u određene grupe podrijetla, odnosno takozvane haplogrupe.

Iako knjiga Ivana Jurića Genetičko podrijetlo Hrvata – Genetički dokaz autohtonosti, objavljena 2011. godine, iz raznoraznih razloga nije prošla previše zapaženo, njenim izdavanjem se mnogo toga promjenilo, prije svega svijest kod mnogobrojnih Hrvata o njihovom stvarnom genetskom podrijetlu, pa tako i kod autora ovog članka. Naime, Jurić je proveo istraživanje genetskog podrijetla Hrvata po muškom Y kromosomu, ali je svemu pristupio na znanstveno-popularan način kada je uzeo 188 uzoraka Hrvata iz Hrvatske, ali i onih podrijetlom iz BiH, te ih poslao na analizu u SAD putem „Genographic project“ sustava. Međutim, Jurićevo je samo jedno od mnogobrojnih genetskih istraživanja početkom 21. stoljeća koja su obuhvatila i hrvatski povijesni prostor, od kojih sam za potrebe ovog članka analizirao sljedeća:

  • Semino iz 2000.
  • Barać iz 2003.
  • Peričić iz 2005.
  • Marjanović iz 2005.
  • Battaglia iz 2009.
  • Jurić iz 2011.
  • Primorac iz 2013., u kojem daje pregled gotovo svih dotadašnjih rezultata

Rezultati ovih istraživanja prikazani su u zbirnoj tablici, ali ih je potrebno dodatno komentirati zbog neujednačenosti ulaznih podataka istraživanja, kao što su geografsko područje uzimanja uzoraka, etničko podrijetlo davatelja uzoraka, metodologija i nomenklatura haplogrupa.

Četiri su istraživanja obuhvatila cijelu RH (Semino, Barać, Battaglia i Jurić), s tim da su uzorci Baraćevog istraživanja podijeljeni u 5 područnih jedinica, i to na kontinentalni dio RH plus četiri jadranska otoka (Krk, Brač, Hvar i Korčula). U svim navedenim istraživanjima izdvojile su se dvije haplogrupe kao najbrojnije, odnosno njihove frekvencije pojavljivanja u uzorcima stanovnika RH su u svakom istraživanju pojedinačno bile na prvom i drugom mjestu po brojnosti.

Istraživanje / haplogrupa (Hp) I – M170

„dinarska“

R1a – M17

„slavenska“

 Haplogrupa čija je frekvenicija oko 10%
Semino (2000.) 26/58 (44,8%) 17/58 (29,3%) R1b – 6/58 (10,3%)
Barać (2003.) 221/457 (48,4%) 113/457 (24,7%) R1b – 34/457 (7,4%)
Battaglia (2009.) 39/89 (43,8%) 24/89 (27,0%) R1b – 11/89 (12,4%)
Jurić (2011.) 94/188 (50,0%) 42/188 (22,3%) R1b – 21/188 (11,1%)

Vidi sl. 3. Struktura Y kromosoma u hrvatskome stanovništvu prema podacima koje je objavila Semino (preuzeto iz Primorac et al., 2013). Oko 45% ispitanih muškaraca iz Hrvatske potječu od starih Europljana koji su uglavnom preživjeli glacijalno doba u zapadnobalkanskome utočištu (Hp I). Gotovo 30% njih je došlo iz tzv. ukrajinskoga utočišta (Hp R1b) i 10% vjerojatno s područja Levanta (Hp R1b). Ostatak muškaraca iz Hrvatske (oko 15%) mogli bi biti potomci ljudi koji su „donijeli poljoprivredu“ Europi tijekom nadiranja poljodjelaca s Bliskoga istoka.(Hp E + G + J).

Najbrojnije haplogrupe I-M170 i R1a-M17, kolokvijalno nazvane „dinarska“ i „slavenska“, predstavljaju haplogrupe koje u svakom pojedinačnom istraživanju zbirno čine preko 70% od ukupnog stanovništva RH, stoga je važno nešto više reći o njima.

Haplogrupa I je određena mutacijom odnosno markerom M170, i smatra se jednom od rijetkih staroeuropskih haplogrupa, koja je nastala u centralnom dijelu Europe prije otprilike 25 – 30.000 godina. Jedinstven genetski biljeg (haplogrupa Hg I-M170), za koju se pretpostavlja da je nastala na europskomu tlu i to od potomaka ljudi koji su došli sa Srednjega istoka prije 25.000 godina ima najvišu učestalost na teritoriju današnje Hrvatske i Bosne i Hercegovine. (Primorac et al., 2013.,105) S obzirom kako je njena zastupljenost najizraženija u državama stvorenim nakon raspada Jugoslavije (prije svega BiH i Hrvatska, a nakon toga Crna Gora, Srbija i Makedonija), odnosno na širim područjima oko dinarskog planinskog masiva, neki znanstvenici smatraju kako je mutacijom nastala na tom prostoru i stoga je kolokvijalno nazivaju „dinarska haplogrupa“. Za ovu grupu se može reći da je prava europska grupa jer su njeni nositelji prvi ljudi koji su kontinuirano obitavali u Europi i preživjeli nekoliko ledenih doba, a ujedno je i jedina haplogrupa prisutna gotovo isključivo na europskom kontinentu.

Haplogrupa R1a je određena mutacijom odnosno markerom M17, jedna je od tzv. indoeuropskih grupa, i to istočna. Nastala je u srednjem dijelu Azije prije otprilike 25.000 godina. Kako je njena zastupljenost najizraženija u istočnoeuropskim državama u kojima većinu čine Slaveni (Poljska, Rusija, Ukrajina, Bjelorusija, pa i Slovenija) dobila je popularni naziv „slavenska“ haplogrupa. R1a-M17 linije u Hrvatsku su došle iz sjevernog dijela istočne Europe kao dio šireg procesa koji je započeo s rasprostranjenjem tzv.“kulture vrpčaste keramike”, tijekom bakrenoga i brončanoga doba (prije 5.200 – 4.300 godina) sve do skorih ekspanzija Slavena. Općenito govoreći, moguće je da je od približno prije 5.000 godina pa sve do današnjega dana (uključujući i migraciju Slavena), haplogrupa R1a1a-M17/M198 raznim putovima stizala na ova područja. (Primorac et al., 2013., 110)

U svim do sada provedenim genetskim istraživanjima, u kojima su uzorci uzimani ravnomjerno s cjelokupnog područja RH, uvijek su dvije najzastupljenije haplogrupe bile „dinarska“ I-M170 i „slavenska“ R1a-M17. Frekvencije zastupljenosti u ukupnom uzorku „dinarske“ haplogrupe su se uglavnom kretale između 44% – 50%, dok se frekvencije „slavenske“ haplogrupe nalaze u rasponu od 23% do 29%. Ovi podaci nam sugeriraju kako nije bilo masovnog doseljavanja Slavena na današnji prostor RH između 7. i 9. stoljeća, jer bi se to moralo vidjeti i u genetskom zapisu današnjih stanovnika Republike Hrvatske. Štoviše, ukoliko uzmemo u obzir kako su neki od naših slavenskih predaka počeli pristizati na hrvatske povijesne prostore već prije više od 5.000 godina s kulturom vrpčaste keramike, kada su počeli prvi valovi doseljavanja Slavena, možemo zaključiti kako je na područje RH između 7. i 9. stoljeća pristiglo Slavena najviše u omjeru 1:5 u korist dotadašnjeg autohtonog stanovništva. Naime, i u današnjem genetskom kodu stanovnika RH veliku većinu čini „autohtono“ stanovništvo dinarske haplogrupe I – M170 zajedno sa tzv. „staroeuropskim“ haplogrupama koji na ovim prostorima borave najmanje 10.000 godina, i kako kaže dr. Primorac više od 3/4 današnjih hrvatskih muškaraca, najvjerojatnije su potomci Starih Europljana, koji su došli na ove prostore prije i nakon posljednjega ledenog doba. Ostatak populacije uglavnom predstavlja potomke naroda koji su pristizali u ovaj dio Europe južno-istočnim pravcem, u posljednjih 10.000 godina, uglavnom tijekom procesa neolitizacije. (Primorac et al., 2013., 111)

U svim nacionalnim istraživanjima na području RH, kao treća najviša frekvencija, uvijek se pojavljuje haplogrupa R1b s mutacijskim markerom M269 s oko desetak posto zastupljenosti. Prije se mislilo kako su pripadnici ove haplogrupe u naše krajeve stigli iz iberijskog utočišta nakon završetka posljednjeg ledenog doba ili posljednjeg glacijalnog maksimuma (PGM) negdje prije 15.000 godina. Međutim, danas vjerujemo da je Hg R1b s još uvijek neke nepoznate lokacije iz zapadne Azije, vjerojatno preko Levanta (Libanon), stigla na naš teritorij, no neovisno od neolitske migracije (Primorac et al., 2013., 106) dakle neovisno o ranih farmera koji su u naše krajeve donijeli poljoprivjedu prije otprilike 10.000 godina.

Vidi sl. 4. Migracijski putovi glavnih promatranih haplogrupa za hrvatsko područje (preuzeto iz Primorac et al., 2013): Crna (I) – preglacijalne migracije s Bliskoga istoka; Plava (R1b) – postglacijalne migracije iz zapadne Azije preko Levanta; Crvena (R1a-M17) – postglacijalne migracije iz ukrajinskoga postglacijalnog utočišta, kao i iz područja današnje Njemačke/Poljske; Tamno zelena (J2) – rani poljodjelci s Bliskoga istoka; Svijetlo zelena (E3b) – specifična linija koja se širila s grčkom kolonizacijom.

Ako rezultate ovih istraživanja pokušamo suziti na određeno područje, doći ćemo do još zanimljivijih zaključaka. Prije svega me zanima šire područje kojim se bavi ovaj članak i buduća knjiga, odnosno prostori na kojima su u zadnjem tisućljeću prije Krista obitavali ilirski narodi Delmati, Ardijejci, Daorsi, Plereji, Manijci i Nesti. Današnjim rječnikom, to su prostori srednje i južne Dalmacije s pripadajućim otocima i šira Hercegovina. Stoga ću iz dosadašnjih istraživanja pokušati ekstrahirati genetske rezultate stanovništva podrijetlom s područja unutar zamišljenog trokuta određenog vrhovima na Ivan-sedlu, te u okolici Dubrovnika i Splita, zajedno s otocima koji gravitiraju tom kontinentalnom kopnu kao što su Brač, Hvar, Korčula i Mljet. Međutim, prvo pogledajmo rezultate genetskih istraživanja provedenih na području BiH:

Istraživanje / haplogrupa I – M170

„dinarska“

R1a – M17

„slavenska“

 Haplogrupa čija je frekvenicija oko 10%
Peričić (2005.)

Hercegovci

100 / 141 (70,9%) 17 / 141 (12,1%) E3 – 12 / 141 (8,5%)
Marjanović (2005.)

Hrvati iz BiH

66 / 90 (73,3%) 11 / 90 (12,2%) E3 – 8 / 90 (8,9%)
Jurić (2011.)

Hrvati iz BiH

17 / 24 (70,8%) 4 / 24 (16,7%) R1b – 2 / 24 (8,3%)

U svom istraživanju Peričić nije napravila distinkciju Hercegovaca ni prema etničkom ni prema regionalnom podrijetlu, dok je Marjanović stanovnike BiH podijelio prema tri najveće etničke grupacije, dakle rađena su istraživanja posebno za Bošnjake, Srbe i Hrvate. Marjanovićevi rezultati su iznenađujuće različiti, na način da je frekvencija „dinarske“ haplogrupe I-M170 kod Hrvata iznosila čak 73,3%, kod Bošnjaka 48,2%, a kod Srba tek 35.8%. S druge strane, frekvencija „slavenske“ haplogrupe R1a-M17 kod sve tri etničke grupe je bila podjednaka (H 12,2% – B 13,6% – S 15,3%). Ovaj postotak haplogrupe R1a donekle se poklapa s rezultatima istraživanja Peričić gdje je udio slavenske haplogrupe iznosio 12,1% kod Hercegovaca odnosno 24,6% kod Bosanaca.

U većini nacionalnih istraživanja na području BiH, kao treća najviša frekvencija, obično se pojavljuje haplogrupa E3b s mutacijskim biljegom V13 s desetak posto zastupljenosti. Dr. Primorac nam objašnjava kako je Haplogrupa Hg E3b vjerojatno nastala kao lokalno specifična balkanska linija, vjerojatno ne prije 8.000 do 10.000 godina, a potom je, kada se uspostavio snažan rast poljoprivrede, doživjela demografski rast. (Primorac et al., 2013., 107) Ova je haplogrupa također značajno zastupljena i kod muškaraca iz Hrvatske, naime u svim provedenim istraživanjima na nacionalnom nivou njena frekvencija učestalosti je uvijek oko 5%.

Vidi sl. 5. Tumačenje BiH Y kromosomskog kretanja prema podacima objavljenima u Marjanovićevom istraživanju (preuzeto iz Primorac et al., 2013): Područja današnje RH i BiH vjerojatno su bila dio balkanskoga utočišta tijekom glacijalnog doba. Frekvencije Hg J i G zajedno iznose više od 9%, što ukazuje da toliko BiH muškaraca potječe od ranih farmera. Ti rezultati sugeriraju da je muški genofond BiH populacije bio više pod utjecajem neolitskih i postneolitskih migracija nego što je to bio hrvatski genofond. S druge strane, relativno niske frekvencije R1a i R1b haplogrupa unutar BiH muške populacije pokazuju manje prisustvo gena iz ukrajinskoga glacijalnog utočišta nego što je to slučaj u hrvatskoj populaciji za iste genetske biljege.

Jurićevi se rezultati „dinarske“ haplogrupe I-M170 kod Hrvata iz BiH (uzorak 24 pojedinaca / frekvencija učestalosti 70,8%) gotovo u potpunosti poklapaju s Marjanovićevim istraživanjem (uzorak 90 / frekvencija 73,3%), tako da ih možemo smatrati i validnim i relevantnim. To mi je za potrebe pisanja ovog članka osobito važno, jer Jurićeve rezultate (za razliku od Marjanovićevih) možemo pratiti i regionalno, odnosno imamo podatke samo za Hrvate podrijetlom iz Hercegovine, dakle s područja koje je djelomično tema ovog članka i buduće knjige. Prema Jurićevom istraživanju na području Hercegovine (zajedno s rubnim područjima Livna, Kupresa i Bugojna) omjer zastupljenosti dinarske I-M170 prema slavenskoj R1a-M17 haplogrupi iznosi 78,6% : 7,1%.

Prema Jurićevim istraživanjima, rezultati u Dalmaciji, odnosno u Dubrovačko-neretvanskoj i Splitsko-dalmatinskoj županiji se vrlo malo razlikuju od frekvencija haplogrupa Hrvata iz Hercegovine. Omjer zastupljenosti dinarske I-M170 prema slavenskoj R1a-M17 haplogrupi u ove dvije dalmatinske županije iznosi 77,7% : 5,5% u korist „dinarske“ haplogrupe. Stoga možemo procjeniti kako na kontinentalnom području omeđenom vrhovima trokuta na Ivan-sedlu, te oko Dubrovnika i Splita, preko 70% trenutnog stanovništva svoje genetsko podrijetlo vuče iz dinarske haplogrupe I-M170, čiji su preci boravili na ovom području i u doba Ilira, ali i desetke tisuća godina prije nego što su ih Grci kao takve identificirali. Drugim riječima, ilirski narodnosni supstrat nije ništa drugo nego karika u lancu kontinuiteta autohtonog stanovništva koje je živjelo na ovim prostorima desetke tisuća godina, s tim da su vrlo često nazivani različitim imenima.

Zaključno, prema svim dosada provedenim genetskim istraživanjima u Republici Hrvatskoj, između 44% i 50% stanovništva vuče podrijetlo iz dinarske haplogrupe I-M170, što znači kako su njihovi preci na ovim prostorima bili prije više od 25.000 godina, a tu su očigledno i ostali. Nadalje, najveći postotak Hrvata ima pretke po očevoj liniji koji su na povijesnom području Hrvatske boravili od paleolitika. (Jurić, Genetičko podrijetlo Hrvata – genetički dokaz autohtonosti, Nova stvarnost, Institut Ivo Pilar, Zagreb 2011) Kao što smo vidjeli u svim dosadašnjim istaživanjima, ukupni postotak najstarijih haplogrupa čiji su nositelji na hrvatske povijesne prostore došli prije najmanje 9.000 godina, prelazi 80%, što je najbolji odgovor na pitanje da li su Hrvati autohton narod u RH i dijelu BiH.

Vidi sl. 6 Naslovnica Jurićeve knjige „Podrijetlo Hrvata – genetički dokaz autohtonosti“, Zagreb iz 2011. godine

U navedenim genetskim istraživanjima nisu prikazani pojedinačni rezultati po dalmatinskim županijama, stoga je vrlo teško donositi relevantne zaključke. Ipak, prema Jurićevom istraživanju sva tri uzorka iz Dubrovačko-neretvanske županije pripadaju haplogrupi I-M170 dok od 15 uzoraka iz Splitsko-dalmatinske županije, njih 11 pripada dinarskoj haplogrupi. Drugim riječima, u ove dvije županije imamo čak 78% uzoraka koje vuku podrijetlo iz dinarske haplogrupe I-M170. Ovom podatku trebamo pridodati i rezultate Marjanovićevog istraživanja provedenog u Bosni i Hercegovini, od uzoraka uzetih od Hrvata BiH, gdje 73,3% njih pripada dinarskoj haplogrupi I-M170.

Drugim riječima, u prostorima Gornje i Donje Neretve u kojima su nekoć boravili ilirska plemena sa atributima naroda Ardijejci, Delmati, Daorsi, Plereji, Manijci i Nesti, odnosno na području zamišljenog trokuta od Ivan-sedla na sjeveru, okolice Splita na zapadu i Dubrovnika na istoku, i s Pločama u sredini baze trokuta, velika većina današnjeg stanovništva (čak između 70 i 80%) vuče svoje genetsko podrijetlo iz I-M170 odnosno „dinarske“ haplogrupe. Preci velike većine današnjih ljudi na razmatranom prostoru bili su autohtoni stanovnici, na njima prisutni najmanje 25.000 godina i stoga se nisu, kao što su nas učili u školi, odnekud doselili u naš zavičaj.

Analiziravši ove podatke, pomislio sam kako su moji preci zapravo autohtoni na ovim prostorima, i čim je to bilo moguće dao sam svoje uzorke na genetsku DNK analizu u tri neovisna laboratorija, jednog u Hrvatskoj, drugog u BiH i trećeg u Sjedinjenim Američkim Državama. Iako je u hrvatskom, bosanskom i američkom laboratoriju korištena različita nomenklatura, rezultati su bili identični i dokazivali su kako su moji preci po muškoj lozi potječu iz I-M170 haplogrupe koja je u svijetu najučestalija među „dinarskim narodima“, osobito u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Neki znanstvenici ovu haplogrupu kolokvijalno još nazivaju ilirskom (ili čak i hrvatskom), jer je u Hrvatskoj i BiH zastupljena u najvećem postotku od svih do sada istraživanih država. U priloženom certifikatu se mogu vidjeti rezultati genetske analize hrvatskog laboratorija.

Vidi sl. 7 Rezultati haplo testa autora članka odnosno rezultati DNA analize laboratorija iz Zagreba

Ako se malo vratimo na citate Šuleka, Suića i Budaka s početka članka, vidjet ćemo kako su svi oni zastupali sličnu tezu, ovisno o razdoblju u kojem su djelovali ili još uvijek djeluju, i stajalištu kojeg zastupaju ili su zastupali. Tako Šulek promovira ime Ilira, te potiče Hrvate i ostale Slavene da se tako nazivaju jer je zavičaj u kojem žive ilirski, a prema njemu i sami potječemo od Ilira. Suić je već svjestan kako ne postoji jedinstveni ilirski narod, već niz zajednica s atributima naroda, koji je nakon djelomične romanizacije, bio osnovni etnički supstrat u formiranju Hrvata. I konačno Budak zastupa tezu baziranu na suvremenim istraživanjima, koja govori kako nije bilo doseljavanja velikog broja Slavena već samo masovnog prihvaćanja njihove kulture i jezika od strane autohtonog stanovništva koje je, za vrijeme njihovog dolaska i utjecaja, obitavalo na hrvatskim povijesnim prostorima.

Sve ukazuje na to da su Hrvati autohtoni narod, koji na svojim povijesnim prostorima (RH i dio BiH) boravi najmanje dvadeset i pet tisuća godina, dakle još od doba paleolitika, i koji je na istim prostorima preživio i posljednji glacijalni maksimum (PGM) odnosno zadnje ledeno doba prije 20.000 – 13.000 godina. Stoga možemo zaključiti kako su Iliri, koji su se kao narodi formirali u posljednjem tisućljeću prije Krista, odnosno plemena koja su boravila na području donjoneretvanskog kraja (Ardijejci, Manijci, Delmati, Nesti, Daorsi i Plereji), naši direktni preci. Zbog svega navedenog, njihova je povijest zapravo i naša hrvatska povijest, njihova kultura je i naša hrvatska kultura, njihova baština je naša hrvatska baština i tu nema nikakvih dvojbi. Pitanje je samo na koji način se danas odnosimo prema ilirskoj, odnosno našoj hrvatskoj povijesti, kulturi i baštini.

Miško Erak, autor knjige Ilirski krugovi života u Plini, Gradu Ploče i Donjoj Neretvi i predsjednik udruge za očuvanje kulturno-povijesne baštine Obličevac

Sve fotografije i karte objavljene u ovom članku su autorsko djelo zaštićene u knjizi:

© Ilirski krugovi života u Plini, Gradu Ploče i Donjoj Neretvi

U OVOM ČLANKU SU CITIRANI REZULTATI STRUČNIH RADOVA O GENETICI:

Semino, 2000. / O. Semino, G. Passarino, P. J. Oefner, A. A. Lin, S. Arbuzova, L. E. Beckman, G. De Benedictis, P. Francalacci, A. Kouvatsi, S. Limborska, M. Marcikić, A. Mika,11 B. Mika, D. Primorac, A. S. Santachiara-Benerecetti, L. L. Cavalli-Sforza, P. A. Underhill, The Genetic Legacy of Paleolithic Homo sapiens sapiens in Extant Europeans: A Y Chromosome Perspective, „Science vol. 290, November 2000., 1155 – 1159.

Barać, 2003. / L. Barać, M. Peričić, I. Martinović Klarić, S. Rootsi, B. Janičijević, T. Kivisild, J. Parik, I. Rudan, R. Villems and P. Rudan, Y chromosomal heritage of Croatian population and its island isolates, „European Journal of Human Genetics 11“, 2003,, 535–542.

Peričić, 2005. / M. Peričić, L. Barać Lauc, I. Martinović Klarić, S. Rootsi, B. Janićijević, I. Rudan, R. Terzić, I. Čolak, A. Kvesić, D. Popović, A. Šijački, I. Behluli, D. Đorđević, Lj. Efremovska, Đ. D. Bajec, B. D. Stefanović, R. Villems, and Pavao Rudan, High-Resolution Phylogenetic Analysis of Southeastern Europe Traces Major Episodes of Paternal Gene Flow Among Slavic Populations, „Molecular Biology and Evolution“, November 2005., 1964 – 1975.

Marjanović, 2005. / D. Marjanović, S. Fornarino, S. Montagna, D. Primorac, R. Hadžiselimović, S. Vidović, N. Pojskić, V. Battaglia, A. Achilli, K. Drobnić, S. Andjelinović, A. Torroni, A. S. Santachiara-Benerecetti and O. Semino. The Peopling of Modern Bosnia-Herzegovina: Y-chromosome Haplogroups in the Three Main Ethnic Groups, „Annals of Human Genetics 69“, University College London, 2005., 757–763.

Battaglia, 2009. / V. Battaglia, S. Fornarino, N. Al-Zahery, A. Olivieri, M. Pala, N. M. Myers, R. J. King, S. Rootsi, D. Marjanović, D. Primorac, R. Hadžiselimović, S. Vidović, K. Drobnić, N. Durmishi, A. Torroni, A. S. Santachiara-Benerecetti, P. A. Underhill and O. Semino, Y-chromosomal evidence of the cultural diffusion of agriculture in southeast Europe, „European Journal of Human Genetics 17“, 2009., 820 – 830.

Jurić, 2011. / I. Jurić, Genetičko podrijetlo Hrvata – genetički dokaz autohtonosti, Nova stvarnost, Institut Ivo Pilar, Zagreb, 2011.

Primorac et al., 2013. / Primorac D, Rudan P, Kovačević L, Marjanović D, Willems R, Underhill P., Genetic portrait of Croatian men in the context of regional population, Bioinformatics and biological physics, Proceedings of the Scientific Meeting (Ed. Vladimir Paar), Croatian Academy of Sciences and Arts, 2013, pp. 99 – 117.