Kultura

ANTE ERAK Povjesno-kulturna baština: Pleme Radoš

Prema tvrdnji fra Vjeke Vrčića pleme Radoš doselilo je iz Duvna u BiH. Smjestilo se sa južne strane Vidonj Doca, na samom Križnom putu, nedaleko od Crkve Sv. Ivana na  Zavali. Kao i ostala plinjanska plemena i ovo pleme bježeći ispred Turaka pronašlo je svoj spas u brdima Pline.

Članovi plemena Radoš pokazali su svoju marljivost, zanatske i gospodarske sposobnosti kao i svoju pobožnost i privrženost katoličkoj vjeri. Bez obzira na navedene vrline, sporo su se razmnožavali pa je pleme do danas ostalo malobrojno. Kroz cijelo 19. i 20. stoljeće obitelji ostaju na prostoj reprodukciji.

OBITELJSKI RAZVOJ


1.) Andrija Radoš, rođen početkom 19. stoljeća. Imao je sinove:

  1. a) Matu „Matutinu“ 1868-1955. čiji sinovi su:

– sin Andrija rođ. 1904. Imao je 6 kćeri, bez muškog nasljednika

– sin Ivan imao je tri sina, ali se je ženio samo najstariji Dragan čija obitelj   danas živi u Zadru

– sin Mate odselio je u Argentinu

  1. b) Juru „Juretinu“ 1877-1971. Juretina je imao

– sina Nikolu rođ 1904., a ovaj sina Juru rođ.1935 i pet kćeriju. Danas je najmlađi nasljednik Nikica – Niko, sin Jurin rođ. 1966. Dakle svi su bili jedinci (Nikola-Jure-Nikica).

3.) Radoš Jure Grgin „Mizurić“, jedinac, imao je sina Grgu, jedinca i sedam kćeri.

4.) Radoš Anton „Jamina“ – jedinac, imao je sina Petra jedinca rođen 1928., a ovaj sina Željka, također jedinca.

5.) Radoš Grgo „Mandecić“,  jedinac.Imao je sina Milu, također jedinca, rođenog 1931.

GOSPODARSTVO I PODUZETNIŠTVO

Radoši su, kao i ostali plinjani, uzgajali ovce i poludivlje koze za mlijeko, meso, vunu, kostrijet i stajsko gnojivo te svinje i kokoši. Uzgajali su i stoku krupnog zuba, najčešće mazge ili konje, kao tovarnu i tegleću stoku. Brdske njive obrađivali su motikom, sadili krumpir, sočivo nešto ječma i pšenice, a zemlju u Jezeru obrađivali su pomoću pluga i konjske zaprege te su sijali  kukurz, proso i sirak.

Da bi preživio, seljak je morao  sve imati i sve znati. Morao je sam proizvoditi i sam prerađivati hranu, tkati i praviti odjeću i obuću. Morao je zidati kuće, štale i ograde.

Ipak, ništa manje nije važno niti obrazovanje. Stoga su dva brata Radoša, Matutina i Juretina, odlučili sagraditi školu na Zavali jer do tada škola u Plini nije postojala. Zgradu su dovršili 1908. godine, ali učitelja nije bilo sve do 1927. pa im je planirani najam propao. Nakon 1927. škola je radila povremeno. Međutim, to ih nije obeshrabrilo te su braća nastavila izgradnju svojih kuća u Radošima. Tamo su ozidali 2 dvokatnice kojima su vanjski zidovi ukrašeni splitskim vezom. Juretinin praunuk Nikica nasljedio je njegov dio imanja i potpuno ga obnovio preuredivši prizemlja, katove i potkrovlje.

Navedena braća i sinovi podigli su kuću prizemnicu u Stablini, ispod Radoševe Glavice, na samoj obali Crne rijeke. Za vrijeme prve Jugoslavije tamo su Juretina i sin mu Nikola otvorili trgovinu. Imali su svoju lađu, uzgajali su goveda i slovili kao neretvanski bogataši tog vremena. A onda je došao:

  1. SVJETSKI RAT

Okupatorska vojska zapalila je sva plinjanska sela pa i Radoše. Zapalila je i Radoševu školu na Zavali koja do danas nije popravljena. Juretininu trgovinu u Stablini vojska je opljačkala. Trgovačka djelatnost poslije rata nije  obnavljana jer nije bilo potrebe. Zadružne trgovine opskrbljivale su seljačko stanovništvo.

19. ožujka 1944. njemačka vojska sa ustašama sprovodi pronađeno i uhićeno civilno stanovništvo do Metkovića i dalje ih upućuju stočnim vagonima u ustaške logore na područje Republike Hrvatske i BiH. U toj akciji potjerana su i braća Matutina i Juretina sa ženama. Završili su u ustaškom logoru u Iloku. Matutinova žena, Matija Radoš rođ. Barbir, u logoru je umrla. Matutina i brat mu Juretina sa ženom, također Matijom rođ.Tomašević, uspjeli su se nakon rata vratititi kući. Ubrzo  je umrla i Juretinova žena. Ni jedan od braće nije se ponovno ženio.

Anegdota o navedenoj braći Radoš

Po selu se pričalo da je neki Štrbić pisao bratu u Ameriku te ga molio da mu pošalje novac jer namjerava kupiti Radoševu novosagrađenu školu na Zavali. Ta ideja se je svidjela njegovu bratu amerikancu te je odmah poslao novac. Ako Radoši prodaju nekretnine u pitanju je ozbiljan posao. Kada je brat primio novac iz Amerike napisao je drugo pismo u kojem javlja bratu: „Dragi brate, ne šalji novac, lupeži su se snašli.“

POSLIJERATNO VRIJEME

Poslije II. Svjetskog rata Radoši su se, kao i mnogi drugi Plinjani, preselili u Stablinu. Radošima to nije teško palo jer su u Stablini imali svoju zemlju i kuće. Često su pješačili na relaciji Radoši-Stablina jer je trebalo uzdržavati stoku i obrađivati zemlju na oba mjesta. Obitelj Grge Radoša „Mandecića“ u Stablini je živjela i prije rata pa jedino njegova obitelj nije trebala putovati.

Anegdota o Mandecićima

Otac Grgo dao je novac sinu Mili da mu u Mostaru kupi duge gumene čizme za jendečenje. Tko nije imao čizama, jendečio je bos. Umjesto čizama mladić je kupio sebi ručni sat pa bi otac jendečeći podbadao sina riječima: „Ajde sine vidi koliko je sati, je li vrijeme ćaći za jendečenje“.

Danas put Stablina-Radoši predstavlja Križni put između Crkve Sv. Ivana na Zavali i novosagrađene Crkve Gospe Fatimske u Stablini. Taj put pohodi narod Pline Zapadne. Svako pleme Pline zapadne koje gravitira ovom području ima svoj križ i svoju postaju o kojoj vodi brigu. Oko postaja zasađena su stabla, zelenilo i cvijeće.

Nažalost, ovaj nekada glavni plinjanski put i veza između Vrgorsko-neretvanskog jezera i rijeke Neretve do danas je ostao samo križni put, odnosno pješačka staza, kojom vjernici hodočaste.

Radoševo selo kao i veći broj sela ima prilaz asfaltnoj cesti koja od Ploča preko Peračkog Blata, Perke i Peračke Zavale ide do Malog Prologa i Ljubuškog odnosno preko Peračke Zavale do Staševice i Vrgorca.

Selo je napušteno, ali Nikica Radoš, praunuk starog Juretine preuredio je kuće i napravio pravi raj za ugodan boravak, daleko od civilizacije.

Njegov susjed, Grgo Radoš „Mizurić“, također često boravi u selu. Obnovio je svoj stari maslinik i zasadio novi. Sagradio je kolske puteve kako bi lakše mogao obrađivati svoje masline.

Nažalost Vidonj Dolac je zapušten i napušten mada je prije desetak godina probijen kolski put kojim je moguće doći u njivu Vidonj dolac koja ima oko 300 ha vrlo kvalitetne zemlje. Prije pedesetak godina u Vidonj docu bilo je Štrbićevo i Radoševo vinogorje. Na okolnim uzvisinama rasle su smokve i bajami, a tamo gdje nije  bila zasađena vinova loza sadio se krumpir i druge povrtlarske kulture. Nadam se da će u budućnosti selo Radoši opet imati ovakvu vizuru.

 

U Pločama, studeni 2019.                                                                    Ante Erak