Kultura

ANTE ERAK Povijesno kulturna baština: Nekad Grupkovići, danas Puljani

Puljani su se nekad zvali Grupkovići, zatim Grupkovići-Puljani i na kraju samo Puljani. Grupkovići su uz  Vladimiroviće najstarije plinjansko pleme. Jedni i drugi bili su srednjovjekovni knezovi. Imali su svoj grb i sva prava  koja su im, kao knezovima,  u to vrijeme bila priznata. Starina Grupkovića nalazi se na Obličevcu u Plini Istočnoj.

Obličevac je brdo 274 m nadmorske visine. Ispod samog vrha sagrađena je kula u kojoj  su Grupkovići živjeli. U to je vrijeme brdo Obličevac sa brdom Neum, 231 m nadmorske visine,  bio slabo naseljeni poluotok kojeg su sa svih strana, osim istočne,  oplakivale jezerske vode.

Osim Obličevca, starina ovog plemena je Orov dolac, Tarište,  Mali Talež, dio zemljišta u Otunju, na Drinu ali i drugdje. Obličevac je davno napušten i potomci Grupkovića preselili su u Orov Dolac.


Srednjovjekovni Grupkovići su vrlo poznato neretvansko pleme. O prošlosti ovog plemena pisali su mnogi crkveni povjesničari kao don Rade Jerković, fra  Vjeko Vrčić, don Mile Vidović i drugi. Izvori podataka pohranjeni su u dubrovačkom arhivu i zaostroškom samostanu.  Posebno istraživanje na ostacima Kule na Obličevcu  obavili su stručnjaci prilikom izgradnje  autoceste.

KRATKI POVIJESNI PREGLED

  • Grupković – Puljan fra Ivan stariji, ubijen je 1570.  od Turaka na otoku Osinju.
  • Grupković – Puljan fra Ivan ml. 1803. – 1860. Bio je župnik i dekan u Opuzenu i Metkoviću. Bio je istaknuta crkvena ličnost u Neretvi.
  • Grupković Puljan fra Marko 1794. – 1825. Bio je župnik Pline.
  • Grupković – Puljan fra Jakov, 1833. – 1911. Diplomirani profesor. Krajem 1866. radio je na osnivanju Hrvatske čitaonice u Sinju. Napadan je od talijanskog tiska pa se morao povući iz Sinja. Prešao je u Split gdje se zaposlio kao  gimnazijski profesor. Pisao je brošure. Umro  je u Splitu i pokopan na groblju Sustipan. Njegova rodbina i delegacija obitelji Puljana nazočili su sahrani.

Za Kulu na Obličevcu stručnjaci kažu: „Iako je  potpuno u ruševnom stanju, čini najprepoznatljivi primjer stambenog i fortikacijskog arhitektonskog spomenika na tom djelu obalnog zaleđa“. Kao i kula „Desne“ u Desnima podignuta je pred kraj 14. stoljeća.

Župna Crkva Velike Gospe na Obličevcu čija se samostalnost spominje od godine 1733.  i za koju se vjeruje da su je gradili Grupkovići,  smještena je oko 800 m istočnije od kule Grupkovića. Vjerovatno je prije današnje crkve na tom mjestu bila sagrađena neka manja crkva ili bogomolja jer oko crkve  postoje stari grobovi. Novo groblje na Obličevcu sagrađeno je istovremeno sa šamatorjem (grobljem, op.a.) oko 1883. godine.

Plinjani su uz pomoć Grada Ploča 1995. započeli  sanaciju crkve, ogradnog zida i groblja te završili posao prije nekoliko godina.

Prilikom izgradnje autoceste istražene su prahistorijske  gomile i srednjovjekovni stećci. Sa istraženih lokacija prebačeni su na Obličevac i tamo su pohranjeni. Ljudske kosti i ostali materijal je pohranjen  u zajedničku grobnicu unutar šamatorja. Nažalost, ta grobnica do danas nije obilježena.

PULJANI U OROVOM DOCU

Doseljenjem u Orov dolac Puljani su  lakše živjeli.  Smjestili su se između brda Obličevca i Neuma, na samom rubu Krtinovca sa južne strane i Crnog Vira sa sjeverne strane.

Analizirajući Puljanovo pleme, došao sam do zaključka da su sa Obličevca u Orov Dolac preselile dvije obitelji. Jedna obitelj naselila se ispod Obličevca, sa istočne strane, a druga ispod Neuma sa zapadne strane Orovog doca.

Prema stanju duša za Plinu Istočnu, najstariji kućedomaćin obitelji Puljan koja se naselila sa istočne strane Orova Doca jeste:

  • Puljan Miho pok. Mate, 1825. – 1912. Od njega i njegovih sinova, Stipana 1857., Ante 1863. i Mate 1870. te unuka i praunuka nastale su slijedeće obitelji:

OBITELJI SA ISTOČNE STRANE OROVA DOCA

  1. Puljan Ivan, sin Jure i unuk Mihe Puljana, zvani „Dijaković“. Po povratku iz SAD odselio je u Metković i sagradio kuću u kojoj danas živi njegov najmlađi sin Ante iz drugog braka.

Njegov sin Nedjeljko iz prvog braka je bio metkovski i opuzenski apotekar.  Nedjeljko je sagradio drugu kuću u Metkoviću u kojoj danas živi njegov sin Ivica sa obitelji.

Sin Jure, zlatar i urar u Metkoviću te sin Stipe koji je bio metkovski krojač. Danas živi u Novom Zelandu. Obojica su bili gluhonijemi.

  1. Puljan Vicko, sin Stipana, rođ. 1899. imao je sina Stipana,  rođ. 1923. koji je kao partizan poginuo 1943.  i sina Matu, rođ. 1930. Mate je  mlad umro, kao i njegov sin Stipe pa je obitelj ostala bez nasljednika.

Puljan Jerka,  Stipanova  rođ. 1912. nasljeđuje sin Vice. Vicini sinovi Tonći i Jerko žive u Pločama, a kći Ivka radi kao časnica HRM.

Puljan Kata,  Matina na svoj dio imanja dovela je muža Štrbić Nikolu kojeg nasleđuje sin Vinko  sa obitelji i njegov sin Nikša sa obitelji. Žive u Pločama. Vinko Štrbić kao pločanski narodni guslar promiče  kulturnu baštinu naših predaka.

  1.  Andrija Manenica nastanio se u Orovu docu na imanju svoje majke                 Ive i njene majke Puljan Antunije. Andrijin sin Mate živi u Metkoviću, a       obitelj brata Ante, hrvatskog branitelja živi u Pločama.
  2. Šalinkuša je udovica Puljan Mate, Vickova 1876. – 1965. Nisu imali        muške djece.

OBITELJI SA ZAPADNE STRANE OROVA DOCA

  1. Obitelji braće Ante i Ivana.  Ante je imao sinove Petra i Ivana  „Đuđu“. Jedan i drugi sinovima su dali ime Ante.  Petrov sin Ante živi u Pločama, a Ivanov u Mekoviću .

Antin brat Ivan  je imao sina Joku koji nije imao muških potomaka.

  1. Obitelj Puljan Jure „Prankića“. Jurini sinovi su Ivan, dugogodišnji lugar     metkovske šumarije, Mate koji je poginuo kao partizan u borbi sa                           Nijemcima na otoku Mljetu 21. travnja 1944.godine i Marko koji je            preživio 2. svj. rat i bio upućen u SSSR na školovanje. Ivanova dva sina i          Markov sin danas žive u Pločama.
  2. Puljan Joze, Tomin zvani „Krivo“ je imao  sina Matu koji  je kao                    partizan poginuo na Mljetu 1944. godine u borbi sa Nijemcima i sina            Antu čiji sinovi sa obiteljima danas žive u Pločama.

NJEMAČKA VOJSKA U OROVU DOCU

Prvi slučaj.  Likvidacija njemačke patrole.

  1. veljače 1944. njemačka je patrola, kao i obično, stigla iz Novih Sela preko Borovaca i Crnog Vira do Puljanove Luke u blizini Šalinkušine kuće.Tamo su ih u zasjedi sačekala trojica partizana i iz automatskog oružja rafalno pokosili svu četvoricu. Jedan je njemački vojnik ranjen skočio u jezero i tamo se utopio.

Prije samog napada, partizani su pripremili zamku. Postavili su partizanske novine koje su se u to vrijeme tiskale u Biokovu. Prvi koji je stigao zagledao je novine, u međuvremenu su se  približili i ostali, što je i bio cilj zamke. Nakon ovog događaja njemačka patrola nikada više nije patrolirala oko Crnog Vira.

Drugi slučaj. Zarobljavanje i odvođenje civilnog stanovništva.

  1. ožuljka na dan Sv. Josipa, 1944. godine u Orov Dolac stigla je silna njemačka vojska i neuobičajeno se zadržala punih 7 dana. Stanovništvo se sakrilo, ali je to bilo previše dana da bi starost i žene sa djecom mogli i dalje ostati u jamama i pećinama. Izišli su iz jama i pećina i krenuli put sela. Tamo su zatekli njemačku vojsku koja ih je spremno sačekala i potjerala putačinom oko Crnog Vira i kroz Borovce do Novih Sela. Tamo su ih ukrcali na vojne kamione, doveli u Metković i predali ustašama.

Ustaše su gladnu i golu sirotinju u stočnim vagonima prevezli do odredišta tj. ustaških logora na području Hrvatske i BIH.

Uhićenici su bile Puljanove i Erakove obitelji koje su se sakrivale u Oblićevcu i Neumu. Dobro se sjećam, kao desetogodišnjak sam bio jedan od uhićenika skupa sa majkom, bratom i dvije sestre. Mlađa sestra imala je tek godinu dana. Završili smo u ustaškom logoru na Ali-pašinom mostu blizu Sarajeva.      Puljanovo selo su zapalili, a stoku poklali i ostavili pustoš.

TRADICIJA

Stoljetna tradicija je poštivana. Imanje, ali i umješnost,  prelazila je sa oca na sina, sa generacije na generaciju. Nisu imali cesta, električne energija, škola, liječnika, apotekara i još mnogo toga. Bili su prisiljeni stjecati praktično znanje i postati samostalni zidari, tesari, mlinari, mesari, opančari, ali istovremeno su morali  biti dobri vinogradari, vinari, maslinari, voćari…

Sve što su proizvodili, osim suhih smokava i bajama,  je bilo za osobnu upotrebu, naročito za prehranu obitelji. Brdsku zemlju obrađivali su ručno, motikom i maškljinom. Sijali su sočivo. Najviše bob, krumpir, luk, raštiku, razno zelje i nešto malo ječma i pšenice.

U jezeru su na proljeće obrađivali poljsku zemlju plugom i konjskim zapregama. Udruživali su se u ortakluke i u glavnom sijali  kukuruz, sirak i proso.

Hranili su tegleću i teretnu stoku, svinje i perad. Posebnu brigu poklanjali su uzgoju ovaca i poludivljih koza koje su im davale mlijeko, meso, vunu za odjevanje i stajsko gnojivo za poljoprivredu.

Bez obzira na teški seljački život u određene dane kao što su bili vjerski blagdani, pirovi i slična okupljanja, konzumirana su najbolja jela i pića: pašticade, pečena janjetina ispod sačure ili sa ražnja, razne lešade sa prilozima itd. Voljeli su pjesme, muziku, plesove i kola. Od muzičkih instrumenata poznate su gusle, diple i usna harmonika.

Svakodnevna seljačka ishrana bila je jednolična i posna. Uglavnom pura, sočivo, pitomo ili divlje zelje. Kruh kukurzni, prosani, sirčani. Ponekad mješani sa pšenicom ili nikakvi.

Puljani, ali i drugi Plinjani koristili su neretvansku lađu. Lađom su prevozili ljude i teret. Koristili su pariće (duga vesla) i malo krmeno veslo.  Nije bilo lancanja.

Lađa na Otoku prevozila je putnike, a naročito radnike koji su pješačili na izgradnju luke i grada Ploča. Dugo je ta veza trajala.  Čak i kada Crni Vir više nije plavio,  trebalo se prevoziti preko Matice. Danas tamo imamo most i vijadukt između dva tunela koji se oslanja na vrh brdašca, koji je stvarno bio otok, a danas je ostalo samo njegovo ime.

Nakon 2. svj. rata trebalo je obnoviti popaljena sela. Lađom je prevezena  kupa (crijep) sa Lukavca  do plinjanskih sela. Grede i ostali drveni materijal su vezali  u splav kojeg je pratila neretvanska lađa.

Plinjani, a naročito Puljani,  koristili su i manje plovilo tj. neretvansku trupu. Trupa je najviše korištena u lovu na ptice močvarice. Puljani su među prvima upotrebili plenice sa ošcima od konjske strune koje su polagali na dno jezera. Ptice su roneći zapinjale za te ošce i tako ugibale.

Ulov nije bio mali. Ptice su očišćene prodavali  na pazaru u Vrgorcu i Ljubuškom. Ptice su također sušili na dimu i spremali za upotrebu za vrijeme kada nema lova. Lovili su i ribu ploticu i jezerske ugore u vrše ili u virovima iz  kojih  je voda oticala, a riba ostajala na suhom.

Ante Erak

                              Ploče, listopad 2018.

 

Slika 1. : Grb knezova Grupkovića – knjiga Raseljena Plina, str 23.

Slika 2.: Ostaci kule Grupkovića