ANA MUŠĆET: Prepoznavanje vrijednosti prostora

Pučko otvoreno učilište Zagreb raspisalo je natječaj za izlaganje u Galeriji CEKAO za 2019. godinu s rokom prijave do 15. srpnja. Novost ovogodišnjeg natječaja je najava zaokreta u galerijskom izlagačkom pristupu Ane Mušćet, koja odnedavno vodi galeriju CEKAO i galeriju Bernardo Bernardi u istoj ustanovi. Nakon kroatistike i rusistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, ova vizualna umjetnica završava i kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u klasi Slavomira Drinkovića, s pohvalom summa cum laude. Dobitnica je brojnih nagrada, a radovi su joj uvršteni u zbirke suvremene umjetnosti u Muzeju likovnih umjetnosti u Osijeku i Galeriji umjetnina u Splitu.

S Anom Mušćet razgovarali smo o novom izlagačkom konceptu galerijskih prostora Pučkog otvorenog učilišta, ali i uvjetima u kojima umjetnici i drugi kulturni radnici danas rade i surađuju.

KP: Od iduće godine započinjete s vlastitim programom u dvjema galerijama – galeriji CEKAO i galeriji Bernardo Bernardi. Obje se nalaze u sklopu Pučkog otvorenog učilišta Zagreb i imaju iza sebe nizove izložbi. Na koji način kao nova voditeljica obaju programa namjeravate nastaviti s radom galerija i gdje vidite prostor za nadogradnju?

A.M.: Izlagački prostor galerije CEKAO dosad je u svojih trideset i osam godina ugostio brojne izložbe imena mlađe, ali i umjetnika srednje i zrelije generacije. S galerijom Bernardi priča je nešto drugačija, jer je galerija u ovom formatu mlada, odnosno ovo joj je peta godina postojanja. Dok je CEKAO tijekom dugog niza godina imalo priliku izgraditi i voditi veći broj stručnih suradnika, svaki sa svojom programskom politikom, galeriju Bernardi u današnjem formatu na noge je postavila Mirna Vukotić, zbog čega je program jedinstven, i to je doista radila predano i s kvalitetnim stručnim Savjetom. Osobno bih voljela u CEKAO-u nastaviti dobru tradiciju izlagača mlađe generacije, s naglaskom na prepoznavanje vrijednosti prostora u kojem bi oni pokazali svoj rad. Veseli me činjenica da se kroz trenutno pristigle prijave vidi da su i sami umjetnici prepoznali poziv na izlaganje kao priliku da na tri-četiri tjedna postanu participanti, a ne samo izlagači u našoj galeriji. Ono u čemu vidim potencijal je prostor za izlaganje koji se u svrhu izlagačke djelatnosti može minimalnim intervencijama proširiti kako bi se njegovom aktivacijom dobila i veća vidljivost kuće te kako bi se pokušala stvoriti nova publika. Galerija Bernardi također iza sebe ima brojne izložbe, dosad predlagane od strane Savjeta, koji je na poziv godišnje organizirao šest izložbi iz područja grafičkog, modnog i produkt dizajna. Program za iduću godinu također se postavio na jednaki način, samo iz razloga što za drugo nije bilo vremena. S novim će se Savjetom (Maša Milovac, Damir Gamulin, Sven Jonke, Jasminka Končić i Ivana Fabrio) raditi također na održavanju dosadašnje dobre prakse, a od iduće bih godine voljela krenuti s otvorenim natječajem za izlaganje. Ono što je novina za 2019. za galeriju Bernardi je da smo svi predložili izlagače koji će zapravo svojim predstavljanjem oblikovati novi program, redefinirati dosadašnju politiku prezentiranja dizajna kao konkretnog, finalnog proizvoda. Iako nije moguće razmišljati o bliskim paralelama među odabranim autorskim artefaktima, one su opet nekako sve tu. Za obje galerije postoji još ideja, ali i cijeli niz odlučujućih faktora, pa je prerano o njima govoriti. Dobro je svakako da i kuća prepoznaje potencijal prijedloga, da se vodeći i kolege trude biti podrška.

KP: Koliko će na program utjecati prostor galerija određenih svojim otvorenim planom na protočnom mjestu unutar Pučkog otvorenog učilišta izloženom i ostalim korisnicima sadržaja Učilišta?

A.M.: To je uvijek pitanje postava i promišljanja izložbe, zbog čega sam smatrala važnim naglasiti to u ovogodišnjem natječaju za CEKAO (i samo pitanje u intervjuu pokazuje koliko je nemoguće zaobići činjenicu kuće u kojoj se izlagački prostori nalaze). Mislim da izlagači svakako trebaju imati na umu da izlažu u prostoru zaštićenog kulturnog dobra, u kojem su pozvani podcrtati upravo tu činjenicu. Mišljenja sam također da bi bilo dobro uspostaviti veću povezanost između brojnih korisnika zgrade i oba izlagačka prostora, ali upravo tako da se galerije dodatno istaknu, a što je moguće učiniti na nekoliko načina. Korisnici su zapravo najstalnija publika izložaba, koje, rekla bih, nedovoljno konzumiraju. I s ove druge strane postoji nepoznavanje, neposjedovanje svijesti o tome koji se sve i kakvi sadržaji nalaze u istoj kući te kako ona funkcionira, kako je zamišljena i koliko je značajna. Odgovornost je ključna disciplina. Trebamo je vježbati.

KP: Kao vizualna umjetnica imat ćete dvostruku perspektivu iskustva prijavljivanja na različite natječaje te provođenja natječaja i organizacije izložbi. Kako je u izazovnim financijskim uvjetima moguće sačuvati interese i integritet umjetnika?

A.M.: Prijave koje upravo pristižu za CEKAO za 2019. godinu redom su one mladih kolega, od kojih su neki još uvijek studenti i na samom su početku svoje izlagačke karijere. Njihova startna pozicija – a takva je bila i moja – uvijek je ona, uvjetno nazvana, potrebita. Mora se početi izlagati, a za to rijetke galerije mladim umjetnicima nude honorare ili pomoć pri produkciji. Zapravo, situacija ni s iskusnijima nije drugačija, pa su umjetnici često najkreativniji upravo u sektoru pronalaska financija ili pak proizvodnje koja je minimalno financijski zahtjevna. “Interesi i integritet umjetnika”, sve mi se češće čini, počinju u onom trenutku kada umjetnik s nešto više iskustva odluči kako je vrijeme za pauzu, za čekanje, kada sam ispred sebe postavi zahtjev kojeg će se držati. Tada počinje faza dva, vol. II, nastavak slijedi. I on doista slijedi, ali svi na tome trebamo ustrajati kolektivno. Dotad mislim da je lijepo izlagati onda kad nas to – veseli. Jednostavnije ne može biti. S mladim kolegama stvar je da oni stvaraju i dalje u okvirima institucija koje ih obrazuju i koje ih obvezuju na proizvodnju. Ulaganje u tom kontekstu čini se smisleno (činilo mi se smislenim), a iz toga potom proizlaze izlaganja.

KP: Najavljen je novi Zakon o umjetnicima za koji se izrazilo bojazan da bi uvođenjem nove kategorije “stručnjaka u kulturi” mogao zaoštriti konkurentske odnose između umjetnika i kustosa. Kakva su Vaša iskustva u suradnji s drugim radnicima u kulturi?

A.M.: Više-manje sva moja iskustva s radnicima u kulturi (širok pojam) dijele isti nazivnik. Više su ili manje korektna i uvijek su “padala” pri istom, svima nam zajedničkom izazovu – nikad dovoljnim sredstvima, o kojima svi stalno govorimo, i Hrvatska nije u tome pojedinačni slučaj. Prijedlog o osnivanju fonda koji bi poticao stvaralaštvo mogao bi pripomoći i olakšati problem, jer javnih sredstava koja mnogo znače za rad galerija nažalost nema dovoljno za sve. Tržište postoji za ono za što postoje i korisnici, a mi i dalje nismo dovoljno zreli za stvaranje novih, uvjetno nazvanih “drugačijih” potreba. Scena nam je zanimljiva, kvalitetna i zaslužuje više. Bojim se da je vođenje, uvjetno rečeno, paralelnog života neizbježno, samo što neki manje, a neki više o tome govore, i neki se lošije, a neki bolje u tome snalaze. Manje su mi zanimljivi konkurentski odnosi, više se veselim novinama koje će pomoći bilo kome tko predano i iskreno radi. Te iste novine oduvijek dolaze od nezavisnih. Obično su oni ti koji će prvi otići preko bare u potrazi za sredstvima za nove projekte, drugačijeg karaktera, kako bi od temelja redefinirali predstavljanja umjetnika, kako bi pronašli svoje, nove načine za zajedničke probleme. Kada ta dužina procesa, od točke A do točke B postane neprepoznatljiva, ali i užasno spretno i inteligentno isprepletena krivulja, doći će do sasvim novih kategorija pristupa, pa i do one “stručnjaka u kulturi”, ma što god u tom trenutku Zakon rekao o tome.