Kultura

25. slavonski biennale: Grand Prix Ani Mušćet

osijek, 8 prosinac 2016, 19.00 sati - mlu, Muzej likovnih umjetnosti - 25. Slavonski biennale - izložba , otvorenje snimio zdenko pušić

Više od dva i pol kilometra flizelina izrezanog u pola metra široke vrpce utrošila je Ana Mušćet za rukom ispisanu (istkanu, zapravo) prvu knjigu Krležinih “Zastava”. Bio je to njezin diplomski rad “Zastave/Liječenje zemlje”, za što joj je trebalo pet i pol mjeseci. I isplatilo se jer joj je donijelo Grand Prix u četvrtak u Muzeju likovnih umjetnosti u Osijeku (uz samo na otvorenju ove manifestacije viđenu gužvu!) otvorenog 25. slavonskog biennala. Posvetila ga je prije nekoliko dana preminulom prof. Slavomiru Drinkoviću. Njezin je rad, naglašava autorica, predodređen da nestane jer će tijekom izlaganja, pod utjecajem svjetlosti, ispisani tekst izblijedjeti.

Izložba “Granice vidljivosti” postavljena je u MLU do kraja veljače 2017., a posjetitelji osim pobjedničkog rada mogu vidjeti i one kojima je Ocjenjivački sud u sastavu: Leonida Kovač (predsjednica), Jasmina Bavoljak, Kata Mijatović, Iva Prosoli i Valentina Radoš dodijelio tri jednakovrijedne Ex Aequo nagrade: “Mozart” Tomislava Brajnovića, film “Na plaži” Gorana Škofića i instalacija “Nevidljivi šator” Ane Sladetić, rađena upravo za ovu manifestaciju. Jedno od dva priznanja ostaje u Osijeku, ono Marku Dješki za animirani film “Grad duhova”, dok je drugo otišlo u Italiju, autoru Francescu Paolucciju za rad “Migranti”, koji je na otvorenju došao sa svojim glumcima. Novoustanovljena nagrada – samostalna izložba u MLU u 2018. pripala je Kseniji Turčić za rad “Joie de vivre”.

 


Tekst: Narcisa Vekić / glas-slavonije.hr
Foto: Zdenko Puić

U nastavku donosimo i intervju s Anom Mušćet, objavljen prije mjesec dana u Zarezu, dvotjedniku za društvena i kulturna zbivanja…

Ana Mušćet, Istkane Krležine Zastave, tkanice 0,5×5 m, flizelin, pamuk, pleksiglas; Diptih, fotografirala – Roza Zanini Mozara

Ana Mušćet – Pripitomljavanje zastava-totema

Koliko Vam je dugo trebalo da ispišete Krležine Zastave i zbog čega ste upravo uzeli navedeni roman za polazište svoje estetske veksilologije za diplomski rad? I što Vam je posebno fascinantno u tom posljednjem Krležinom romanu?

– Samo ispisivanje teksta odvijalo se, više-manje redovno, na dnevnoj razini i zahtijevalo je po nekoliko sati rada. Izmjena pogleda, ustanovila sam s vremenom, bila mi je ključna u tom dijelu procesa: kako imati oko na tekstu i ne izgubiti pogled s pročitane rečenice kada se istu treba ispisati na iznimno usku traku i pritom još tu istu traku pomicati. Nakon što sam ovo savladala, manje sam se gubila i stvorio bi se niz s tek prekidom prelaska na drugu stranicu. Kao da se stvori sonda koja vas spušta dolje, negdje u primordijalno. Taj isti pogled dodatno mi je oštrio fokus na rad, držio budnost, koja je samo na ovaj način, iz zamora i ponekad frustracije radom, prelazila u mir. Nakon ispisanih metara i metara trake, uslijedio bi dojam smislenosti, koja je potom bila zadužena za miran san. Zbog toga mislim da su Zastave bile nalik otpora besmislu; repetativnim prepisivanje već postojećeg, tuđeg teksta i proizvođenjem novog, a potom tkanjem, doista je stvorena materijalna činjenica koja svjedoči o mnogo toga, a najviše o vježbanju pozornosti. Korisna jedna vježba, pokazalo se. Rekla bih da je i sam Krleža u svojem djelovanju zapravo uvijek radio isto – vježbao silnu pozornost “na naše zbrkane i jadne prilike” u kojima je i sam mijenjao uloge, od mete na nišanu do totemske ličnosti ispred čijeg doma, na Gvozdu, često je svoj put pronalazila ulaštena limuzina. Što se samog romana Zastave tiče, facinantna mi je činjenica da je, prilikom pisanja svoje kronike, Krleža često brisao, dodavao ili oduzimao, rezao i prekrajao tekst. Jesu li tako Zastave iz 2016. samo rašivene i ako jesu u koju svrhu? Možda vidljivosti, polaganja nade u veću jasnoću, ali i zaloga Krleži, koji je strahovao samo od toga da neće biti čitan. Živimo u vremenu sukoba zastava, a one su pak uvijek gladne novog mesa, i uvijek je konac fatalan, a na odjavnoj špici piše “i ponovno su zaboravili”. Na već požutjelom listiću za upisivanje datuma povratka prve knjige Zastava u knjižnicu, a koju sam koristila u radu, stoji samo datum od moje posudbe. Jednako tako, moj diplomski rad predodređen je da nestane, jer će tijekom niza izlaganja, pod utjecajem svjetlosti, doći do izbljeđivanja ispisanog teksta.

I dok se određeni vjerski i politički simboli danas koriste kao štitovi, kojima je sadržaj u potpunosti eksploatiran, zastava se nameće kao simbol odanosti, povjerenja, svetosti, “za nju se i ispod nje se borilo” i sve bi bilo u redu da se ispod svih postojećih zastava uporno i na dnevnoj razini ne vrši borba za glasove koji osiguravaju moć. A onda ista ta moć stoji ravnopravno uz – tuđu nemoć.

Zastava je također dio višestruko nagrađenog rada o Golom otoku, “Na promjenu zraka”, pa u tom kontekstu ovo i nisu prve zastave koje podižem.

“DOTJERIVANJE” POLITIČKIH TEMA
Nakon što ste ispisali Krležine Zastave, satkali ste ih u novu kompoziciju. Što može donijeti krojenje, novo tkanje Krležinih Zastava; može li na taj način političko značenje zastava dobiti i estetsku činjenicu?

– O estetici nisam ni razmišljala, ali zanimljiva mi je pomisao “dotjerivanja” političkih tema i onoga što se događa u tom smislu. Manipulativni vokabular često je dvosmislen, dobro ukorijenjen i doslovno serviran na korištenje. Prazna priča koja od sadržaja puca po šavovima. Osobno, ne uočavam koje bi drugo mjesto estetika, u ovom smislu, mogla ispuniti, a ni Krleža si nije dopuštao beletrizaciju u vlastitom radu. Tkanje je odabrano kao svojevrsni “dokaz” postojanja ispod barjaka. Tekst, tkanje, tkanina, sve se zatvara u cikličkom krugu značenja, pa nije bilo alternative u odluci o mediju. Svjedoci, dokaz, vrijeme i mjesto – sve su to kategorije koje obilježavaju Zastave, i one, i ove.

TOTEMIZAM ZASTAVA
Koliko se slažete s Frommovim određenjem zastava kao novih oblika totema te da i dalje živimo vrlo duboko u totemizmu, odnosno njegovim određenjem: “Čovjek koji je bezgranično odan svojoj državi ili svojoj političkoj stranci, kojem je jedino mjerilo vrijednosti i istinitosti interes države ili stranke, za koga je zastava, kao simbol vlastite grupe, upravo sveti predmet, pripada religiji klana i obožavanja totema, čak i ako je to savršeno racionalan sustav u njegovim očima (što, naravno, vjeruju svi poklonici bilo koje primitivne religije).”

– Taj isti sveti predmet, često je supružnica koju u javnosti njezin partner ljubi i miluje, i to uvijek u pravom kadru, na svaki bitan datum ili godišnjicu njihovog braka. A potom brak obujmi mrak i supruga u noći jeca, prevarena i napuštena. Tuga je još veća jer je i osiromašena, a slijedi joj i potpuni moralni pad. Ali ima jedan problem – bez ovog, supruga gubi identitet. I uvijek je isti ljubi i miluje u istom kadru, jer drugi to ne bi znao onako kako treba. Bojim se da nije samo u pitanju totem kao takav. Zato i predlažem da ga položimo na teren, prenamijenimo moć, pripitomimo gladnu zvijer.

U opisu rada navodite da ste za tkanje prve knjige Krležinih Zastava utrošili 2,6 km trake flizelina. Zbog čega ste odlučili za flizelin, i koliko je dugo trajalo ispisivanje, prepisivanje prve knjige Zastava na flizelinu?

– Materijal za rad odabran je zbog svoje izdržljivosti, zbog mogućnosti ispisivanja teksta na njega, ali i rezanja u uništavaču. Njegova rastezljivost Zastavama je osigurala slobodan pad u prostoru, mekoću i finoću, a opet podnosi svu ozbiljnost idejne namjere. S druge strane, riječ je o odabiru materijala i načina rada koji podrazumijeva veliku osjetljivost Zastava koje je potrebno iznimno zaštititi, ali je uništenje, rekla bih sigurno, zagarantirano, a što je spontano dio priče o diplomskom radu. Također je zanimljivo kako tkalački stan kilometre pretvara u centimetre, pa stoga stoji izjava moga mentora, prof. Drinkovića, kako su Zastave nastale na “spravi za mučenje”.

Tkanje Krležinih Zastava popratili ste sljedećim tekstom: “Tkanjem trake, dobivene rezanjem u uništavaču za dokumente dolazi se do aranžiranja svih privatnih, ali i povijesnih činjenica, odnosno novih dokumenata, u koje se, posredstvom rukopisa drugog autora, upisuje novi – i nastaju nove Zastave, svjedoci novog vremena u kojem je jedino posve poznato, staro vrijeme.” Kako se Vi kao umjetnica osjećate u ovom novom dobu – i jeste li razmišljali o ekonomskoj migraciji iz zemlje koja mladim ljudima nema doista ništa za ponuditi?

– Rekla bih to ovako: bremenit mi je osjećaj da imam mnogo za dati, ali nemam kome. Još je teže što se to pretvara u duh vremena, da ne govorim posebno moje generacije. Kao da vlada strah od samoga sebe, pa i od života. Recimo, u Krležinim Zastavama Kamilove se rečenice razlikuju od očevih čak i konstrukcijom, dok je danas sve manje mladih koji komentiraju, a kada to rade čujete u tonu roditeljski “pjev”. Nema mišljenja, nema stavova ili ako i postoje, izbjegava se govoriti o njima. Naravno da je odlazak posljedična pomisao, ali osobno bih rado mijenjala epizodu za film, to mi se čini kao dobar izazov. Ono što je ipak činjenica jest da aktivnim življenjem, pritom mislim na ono psihičko, na konstantno promišljanje o sebi i svojoj poziciji, promjene možete prizvati ili realizirati ekstremno ubrzano. U toj utrci za novim izazovima, područje umjetnosti je jedino ostalo kao nikad oslabljeno. Mogu se samo nadati da mi kondicija neće pasti. Umjetnost je itekakav maraton.

Kako sami doživljavate Krležine Zastave iz sadašnjega trenutka ponovne izmjene zastave ovoga prostora s obzirom na mega-zastavu EU?

– Slika koja mi se nameće je svakako ona preklapanja prostora, ali i junaka. Pripadnost i određenje unutar iste aktivira sve veće potrese u introspekciji, čega je odraz i prethodno pitanje postavljeno o migraciji. Sudbina je uvijek ipak sudbina pojedinca koji je ili kompulzivni promatrač ili aktivni sudionik. Trenutno ne podržavam mišljenje da postoji treće.

LIJEČENJE ZEMLJE – HVALA, IZVOLI, OPROSTI, MOLIM
Na koji način mislite realizirati svoj projekt Liječenje zemlje zastavama s natpisima, performativima Hvala, Izvoli, Oprosti, Molim.

– Liječenje zemlje jedna je od onih ideja koje prije svega zahtijevaju vrijeme, ali i rekla bih testiraju sreću umjetnika (tu nalazim veliki izazov). Bit će potrebno puno energije kako bi se polegla i prva zastava, ona u Vukovaru. Projekt je financijski iznimno zahtijevan i podrazumijeva popriličan napor za dobivanje sredstava. Meni osobno najdraži razvoj scenarija bio bi kada bi Liječenje zemlje bilo izvedeno privatnim, a ne javnim sredstvima. Tako bih u sklopu ovog projekta definirala glagol “dati”. Pritom ne mislim na mnogo manjih donacija već na sudjelovanje solventnih tvrtki ili pak onih koji direktno mogu sudjelovati u izradi, za projekt potrebnih, materijala. Možda bi na ovaj način i bila dokinuta zamagljena granica pharmakona, o kojoj pišem u radu. Odredili bismo se, odlučili za nešto. I javno pokazali da jesmo. Tu vidim modeliranje budućnosti, doslovno u kiparskom smislu.

I završno, što Vam je donio navedeni rad u sklopu diplomskoga rada te koja Vam je bila tema diplomskoga rada na kroatistici i rusistici na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, i nadalje, koliko je navedeno iskustvo studiranja književnosti i vizualne kulture dovelo do svojevrsnoga hermeneutičkoga kruga slike i riječi?

– Liječenje zemlje dio je pitanja o značenju, o tumačenju, o čitanju sadašnjosti. Zbog toga se inzistira na određenim mjestima ili simbolima, poput na primjer nogometnog igrališta. Rad sugerira pitanje o tome što lijek jest? Je li lijek lijepa riječ? Lijepo je poželjeti nekome laku noć, ali ako to na kraju Krležinih Zastava kaže Kamilo, dimenzija se naglo mijenja. Naziv diplomskog rada na Filozofskom fakultetu glasio je – Tko je Woland? U pokušaju otkrivanja pozicije jednog od najslojevitijih likova ruske književnosti, istraživala sam njegova pojavljivanja, djelovanja i izrečeno, ali i vremenske dimenzije unutar kojih operira. Humanizam sotone bio mi je najintrigantniji, a rusistiku sam upisala upravo zbog tog Bulgakovljevog romana. Bavljenje vizualnom umjetnosti zapravo je odgođeni nastavak na Umjetničku gimnaziju u Dubrovniku. Tijekom studiranja na Filozofskom fakultetu napisala sam jako puno poezije, što je, jasno mi je danas, ponovno traženje vizualnog u sebi, formiranje određenih slika. Zbog toga ne bih govorila o nikakvoj dihotomiji. Nema “Laku noć”. Samo “Zefiro torna”.

 

Intervju pripremila Suzana Marjanić

***

Ana Mušćet, magistra kiparstva, iz klase prof. Slavomira Drinkovića (2016.). 2010. diplomirala na Odsjeku za kroatistiku i rusistiku pri Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dobitnica je nekoliko stipendija za izvrsnost, finalistica Essl Art Award nagrade za 2015. godinu, dobitnica Posebne rektorove nagrade te dvije Dekanove nagrade za uspješnost u radu. Jedna od autorica projekta Adventski kalendar. Za rad Na promjenu zraka nagrađena Nagradom za slobodu, na VII. po redu Passion for Freedom festivalu u Londonu, od strane stručnog žirija, predvođenog američkim umjetnikom Geryjem Hillom. Radi iste nagrade Sveučilište je dodijelilo Posebno priznanje za ostvarenje od međunarodne važnosti. Istoimena izložba nagrađena je ove godine rektorovom nagradom za umjetnički rad, a HRT je o njoj prethodno snimio zasebnu emisiju Trikultura. Do kraja 2017. godine Ana Mušćet realizirat će pet samostalnih izložbi, od koje su dvije na temu Zastava, koje će se uskoro moći vidjeti na 25. slavonskom biennalu u Osijeku.