U suradnji s portalom trafika.hr, prenosimo treću iz serije kolumni pod nazivom Duškologija, koje je za taj portal napisala naša draga sugrađanka Duška Mušić.
„šteta duše, šteta tila“…
čini mi se da sam oduvijek imala svoj raj na zemlji: ušće neretve…
kad god bi mi zatrebao mir, veselje, spokoj gdje ću izliti sve svoje tuge ili utjeha koja vraća dušu tilu – odem na ušće, ljeti, zimi, tamo dobijem ono što trebam… kada sam spremala stand up nastupe – ušće je bila jedina moja publika premijerno… smijali smo se grohotom i ušće i ja…
prenijela sam tu ljubav i na mog unuka, trčao je po pijesku, tražio raznobojne školjke, bacao se i gradio dvorce od pijeska, to je bilo jedino mjesto gdje je imao neograničenu slobodu igranja, veselja i smijeha, mjesto gdje odrasli nikada nisu imali pravo na njegovu dječju bezbrižnost…
kupali smo se, hranili, tražili hladovinu, izgarali na suncu, hladili pivu s druge strane, u ledenoj neretvi… tko god bi jednom došao na ušće, ostavljao bi dio sebe, stoputa bi se vraćao po još i uvijek bi bio na dobitku…
danas sam otišla pokazati ušće neretve gostima i šokirala se…
ne znam kako je došlo do toga da su neki nepoznati zapojasali cijelo ušće, automobili stranih registracija nagomilani, ne možeš normalno proći od kampera na divlje, nitko se ne može okupati, trešti nekakva tehno glazba, stotine kajtera lete morem i zrakom, nigdje nisi siguran da se neće zaletiti baš u tebe, roštilja se i dimi u moru do koljena…
najgore mi je bilo pogledati u nekakve otvorene velike šatore, odbojne, hladne crne boje, gdje je poleglo dvadesetak žena, djece – traže zaklon, zaklon od čega…
ja nisam uspjela nigdje pronaći zaklon od ovog nereda, fotografirala sam sve dok sam mogla gledati, kada sam počela suziti, okrenula sam se i zarekla da na ovakvo mjesto više ne mogu doći, ne želim…ovo više neću fotografirati jer je izgubilo svu svoju ljepotu i prisnost… ni jednom se nisam nasmijala – ni ja ušću, ni ušće meni…
netko je ukrao moje ušće, preko noći, bez borbe… netko je bez pitanja ukrao moju radost, veselje, ljubav i spokoj, moju dušu…
stare slike spajanja mora i neba, mjesta gdje neretva utiče u more i kao najbolji umjetnik stvara nestvarne šare, čuvati ću kao bisere i pokazivati djeci i unucima, govoriti im kako je nekada postojao raj na zemlji, kojega su uništili, nemarni i halapljivi, misleći da će pronaći novi raj leteći put neba…
kada me djeca upitaju šta sam radila kada bih bila u tom mom raju – reći ću im da sam udisala punim plućima i plakala od ljepote…
kada me upitaju zašto ušće nisam sačuvala za njih – mislim da ću im se ispričati, reći: jesam, ja sam kriva…
Teskt i fotografije: Duška Mušić / trafika.hr