Navršilo se devet godina od smrti sportaša svijeta Mate Parlova. Rijetko su i puno veće nacije od naše iznjedrile tako velike, značajne i svjetski priznate veličine kao što je to bio Mate Parlov. Nažalost, nismo čuli da je Hrvatski olimpijski odbor javno obilježio ovu tužnu obljetnicu, no uskoro će 11.8. Kazalište Ulysses premijerom predstave „Doručak šampiona“ na Brijunima to učiniti.
Kako je teško biti slab,
kako je teško biti sam,
i biti star, a biti mlad!
I biti slab, i nemoćan,
i sam bez igdje ikoga,
i nemiran, i očajan.
Početni su to stihovi „Svakidašnje jadikovke“ Tina Ujevića, „pročitao sam ih milijune i milijuna puta“ govorio je Mate Parlov, koji je obožavao poeziju a naročito Tina. I kako to sada povezati, europskog i svjetskog prvaka i olimpijskog šampiona u boksu, predstavnika jednog tipično muškog sporta koji zna biti i svirep i težak i opasan i krvav, iako ga smatraju plemenitom vještinom-i poeziju koja ulazi u područje mašte i ljepote? Povezuje ih način pristupa toj sportskoj vještini Mate Parlova, koji je bio plemenit i sportski sa respektom i uvažavanjem prema suparniku. Plemenitost čovjeka i boksača Mate Parlova je ono što povezuje poeziju i boks, a i samog Matu Parlova.
Taj ljevoruki 186 cm visoki sportski as redom je osvajao zlatne medalje i postajao amaterski prvak Evrope 1971. godine u Madridu i 1973. godine u Beogradu, Olimpijsku zlatnu medalju 1972. godine u Munchenu, te svjetsko zlato u Havani 1974. godine. Profesionalni europski prvak postaje 1976. godine, a profesionalni svjetski prvak ovaj velikan je postao 7.1.1978. godine kada je u borbi za titulu nokautirao Argentinca Miguel Angela Cuella. Osvojivši sve što se u svijetu sporta moglo osvojiti, Mate Parlov je bio prvi boksač kojemu je to uspjelo – osvojiti sve evropske i svjetske amaterske i profesionalne titule. Stoga je još za života proglašen najvećim hrvatskim sportašem dvadesetog stoljeća.
O Bože, Bože, sjeti se
svih obećanja blistavih
što si ih meni zadao.
O Bože, Bože, sjeti se
i ljubavi, i pobjede
i lovora i darova.
Mate Parlov je bio prvi boksač iz socijalističkih zemalja koji je osvojio profesionalnu titulu, što također potvrđuje činjenicu da je jugoslavenski sport bio inkorporiran u svjetski profesionalni sport, za razliku od sporta u komunističkim zemljama čiji sportaši često nisu dobijali dopuštenje za nastupe u profesionalnoj konkurenciji.
Interesantan je detalj iz njegove karijere koji najbolje oslikava ovog, kako su mnogi rekli „najboljeg boksača i čovjeka sa ovih prostora“. Kada Jugoslavenska Radio Televizija nije imala novca za prijenos jednog meča, Mate je zapitao „koliko ?“ i uplatio potrebni iznos. To je uradio zbog običnih ljudi s kojima se najviše volio družiti nakon što je završio boksačku karijeru. U svom kafiću „Mate“ u centru Pule „držao“ je drugu smjenu kako bi bio bliži običnim ljudima, uvijek nastojeći pomoći čovjeku savjetom, rječju ili na drugi način, djeleći s njima dane i sudbinu, isto kao što je to činio njegov obožavani pjesnik Tin u Konobi „Blato“ u središtu Zagreba, jer prijatelj je prijatelj u svako vrijeme. Korijeni Imotskoga su njih dvojicu povezivali nevidljivom pupčanom vrpcom.
S deset godina Mate se doselio u Pulu, te isto onako kao što je Istra prigrlila njega i Mate je obljubio i prigrlio Istru ističući da mu je mentalitet Pule bliži jer je manje žestok. „Svijet se divio mojim rezultatima i svi su me svugdje prihvatili kao svoga, bijeli i crni, svejedno. Kao što kaže Tin – Svijete ja sam tvoje potomstvo; tako se i sam smatram potomkom svijeta iako ne bih dao nase i na svoje“.
Mate Parlov kao da je i danas s nama , kao da i danas taj autor najčuvenije rečenice koju je ikada izrekao , izgovorio ili napisao neki hrvatski sportaš, pomaže ovom narodu i pruža mu nadu da će se izvući iz gliba i blata u koji ga guraju. A ta rečenica koja „zvoni“, koju je izrekao najveći hrvatski i jugoslavenski sportaš svih vremena, koja je po ideji umjetnika Marka Markovića uklesana na zid Doma Mladih u Splitu, zavazda obilježavajući Matu Parlova svjetskog šampiona u boksu ali i svjetskog prvaka humanosti, mira i ljubavi, pruža, gaji i daje nadu međusobnom razumijevanju.
„Kako ja mogu biti nacionalist, ako sam svjetski prvak!“
Tom rečenicom Mate je Parlov digao najveći spomenik koji nikada nitko neće moći srušiti.
U Pločama, 29.7.2017.
Vedran Sršen
(mišljenja iznesena u kolumni su mišljenja potpisnika i ne odražavaju nužno i mišljenje administratora portala)