Danas smo u Udruzi Radost imali poseban i drag susret. Posjetila nas je naša draga volonterka doc .dr.sc .Andrea Gašpar , edukacijski rehabilitator koja je još kao učenica S.Š.fra Andrija Kačić Miošić Ploče zakoračila u naše prostorije, vođena željom da svoje vrijeme, pažnju i srce pokloni djeci s teškoćama i osobama s invaliditetom.
Tada vjerojatno nitko nije mogao znati koliko će upravo ti prvi volonterski koraci odrediti njezin budući životni i profesionalni put.
Kroz druženje s našim korisnicima, njihove osmijehe, izazove, male korake i velike pobjede, prepoznala je svoj životni poziv. Upisala je Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet, postala učitelj rehabilitator, nastavila se stručno i znanstveno razvijati, završila doktorat, a danas kao docentica na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu u Zagrebu svoje znanje i iskustvo prenosi budućim generacijama stručnjaka.
Zato nam je njezin današnji dolazak bio mnogo više od običnog posjeta. Bio je to povratak na mjesto na kojem je, kako sama kaže, sve počelo.
Na našu zamolbu zapisala je svoju priču:
„Tamo gdje je sve počelo“
„Sve je započelo onog trenutka kada sam prvi put zakoračila u prostore Udruge Radost. Došla sam vođena čistom radoznalošću i željom da pomognem, no već nakon prvih nekoliko tjedana volontiranja shvatila sam da to nije bio samo hobi. Kroz osmijehe i neprocjenjive pobjede djece, mladih i odraslih s kojima sam radila otkrila sam svoj životni poziv.
Put je bio jasan. Upisala sam Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet.
Kada sam konačno preuzela svoju prvu ulogu učitelja rehabilitatora, teorija se ubrzo pretvorila u praksu. Bilo je izazovnih dana, ali svaki napredak mog učenika bio je potvrda da radim točno ono za što sam rođena.
No, moja znatiželja i želja za dubljim promjenama tu nisu stale. Željela sam razumjeti sustav, unaprijediti metode i pružiti odgovore na pitanja koja su još uvijek mučila praksu pa sam upisala doktorat. Prolazila sam kroz retke stručne literature, provodila istraživanja i analizirala podatke, a u svakoj napisanoj stranici doktorata i dalje je živjela ona ista volonterka s početka priče, danas s titulom docentice.
Krug se zatvorio na najljepši mogući način, preuzimanjem kolegija na smjeru inkluzivne rehabilitacije na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu u Zagrebu koji su usmjereni na podučavanje učenika s teškoćama. Kada danas stanem pred buduće generacije rehabilitatora, neću im samo prenositi znanje iz literature već i praktično iskustvo, znanstvenu dubinu i, iznad svega, onu prvu, čistu strast s kojom sam nekad zakoračila u udrugu.
Nadam se da ću im olakšati put znanjem koje sam stekla te ih pravilno usmjeriti u izgradnju društva u kojem svako dijete dobiva svoju priliku.“
Za Udrugu Radost ova je priča posebno vrijedna. Ona nas podsjeća da volontiranje nije samo darivanje vlastitog vremena drugima. Ponekad upravo jedan susret, jedno iskustvo i jedno mjesto mogu pomoći mladoj osobi da pronađe svoj životni poziv.
Ponosni smo što je dio njezina puta započeo upravo u Radosti, a još ponosniji što znanje, iskustvo i vrijednosti koje je gradila danas prenosi novim generacijama.
Neke se priče nakon mnogo godina vrate tamo gdje su počele – i tada shvatimo koliko su daleko stigle.
