Bile su to one još ratne godine, ali iza svibnja 1992., kad su posljednji put Ploče dobile svoju porciju bombi. Igrao se onaj klasični turnir na Močvari, po kvartovima, iako je to malo iz perspektive većih gradova smiješno, zvati to kvartovima. Pravila su bila jednostavna, nastupati su mogli svi od generacije 78/79 i mlađi, a moglo se imati i dvoje starijih iz generacije 77/78. Uvijek sam bio dojma da su pravila bila takva da za Hepok mogu igrati Burđo i Stipica zajedno, bez njih dvojice bili bi ipak preslabi za druge ekipe.
Bilo je to polufinale, ali i finale prije istoga. Dedinje i Soliteri, u tim mojim formativnim godinama stalni rivalitet, pločanski El Clasico Teško je to današnjoj mladosti objasniti, da se ljeto računalo dobrim ili lošim ovisno kako si na turnirima prošao protiv Dedinja. Današnji dojam mi je da smo tih godina uspijevali biti bolji, no sjećanja su varljiva i romantizirana, lako moguće da je moj mozak zaključio da tako mora biti.
Gubimo 2:1. Imaš terensku inicijativu. Ali blizu je kraj. Zapravo čitavo vrijeme čekamo Dragu da dođe, on je naš iz kontigenta 77/78, sad od tih igraju Musa i Gašo, ali nisu oni taj rang. Dolazi Drago, skida se, Gašo nastoji još koji tren ostati u igri, Denis i ja s onog podesta uz teren urličemo da izlazi van. Drago ulazi, nekako dolazimo do 2:2, penali, situacija napeta, na tribinama ima roditelja i drugih nogometnih kibica, današnji mediji bi napisali „Gledatelja: 100“. Više nego Lokomotiva, uglavnom. Nama penale brani Zulaf, Mućko junior, tko je njima na golu sjećanje više ne pamti. Al+ znam da im je Moka fulao. Zadnji penal, nama gol znači pobjedu, Drago zabija, uz graju na terenu i tribinama sjeda na bicikl i odlazi doma.
Jedna mala slika iz memorije, jedna od uspomena koje su uokvirile moj odnos prema Močvari, jednoj fokusnoj točki jednog sretnog djetinjstva, koliko god bilo izubijano ratnim epizodama. Taj kompleks uz more bio je nešto više od sportskih terena, kad bi te roditelji odlučili samostalno pustiti tamo bio je znak da više nisi baš malo dijete, postao si momčić. Čudo je što to nabijanje lopte znači u životima. Kako je možda najveći gušt bo kad se skupilo više ekipe, pa imaš tri ili četiri ekipe, pobjednik stalno ostaje na terenu, a igra se na 1:0.
Bilo bi nepravedno prema Močvari svesti je samo u te loptaške aktivnosti. Neće današnji svit znati, ali tih godina ta je lokacija bila glavna i za sve one ljetne koncerte, koji su sada pomaknuti kojih 200 metara istočno. Pa tako, koliko me sjećanje služi, prvi pravi koncert sam gledao tamo, došli su bili Neno Belan i tada još relativno mlada splitska grupa Daleka Obala. U sklopu Močvare bio je Lončar otvorio i Jokera, možda i najbitniju videoteku u Pločama, u vrijeme dok su se videorekorderi još uvijek tek popularizirali, glavni izvor filmova je bila. Atlantis je došao prije, koliko se sjećam, ali Joker je na kraju bio glavni. Na Močvaru si išao i po novog Terminatora. Dobra su to vremena bila, danas kao kakav zatupljeni zombi znam izgubiti i 20 minuta ispred Netflixa gledajući što ću uključiti. Tad je bilo da uzmeš dva filma, jer Lončar nije dao da pusudiš više, i onda ih pogledaš, čak i ako su lošnjikavi. Jer, em si ih platio, em baš i nemaš neki drugi izbor. Djeluje suludo možda, ali nekako su mi draža ta vremena.
Služila je Močvara i za tjelesni odgoj u školi, znao nas je profesor Medo odvesti tamo da malo se rastrčimo, pa da udarimo na nogomet. Još uvijek se prisjećam onih zagrijavanja, dva razreda muških trče jadni iza drugih, na čelu kolone momak koji je danas visoko u obavještajnim službama, kreće pjevanje „lijeva desna, jedan dva, mi smo vojska Medina“… Ludio je nastavnik na to, al mu je još luđe bilo kad bi krenulo „Čupaj grožđe, beri travu“. I onda tako znojan idi nazad u učionicu.
Dojma sam da se Močvara nekako promijenila, nije više okupljalište djece, nije da odeš tamo znajući da će netko biti i da će se moći kakva partija nogometa baciti. Djeca generalno kao da su manje vani, nogomet se više igra na ekranu nego na terenu. Koliko vidim, donji teren je postao parking, gore je lijepo sređeno, ali više služi za neke događaje, nego za svakodnevnu igru djece. Možda su jednostavno prošla ona vremena i u svojoj nostalgiji pomiriti se time moram.
Autor: Danko Radaljac / Foto: Močvara, 1977.
