Aktualno

Miroslav Mimo Barbir (nekada golman pionira ONK Jadran Ploče i nećak utemeljitelja kluba) predsjedniku Kluba Hrvoju Vejiću

Najprije moram reći da se pomalo osjećam kao Rafo prije par godina kada smo se (kako je na kraju ispalo) don Petar i ja ustvari porječkali oko toga tko više voli legendarnog Dropulića – dakle, između dvije vatre. Sjećam se da je tada Rafo rekao za jedne novine kako mu nije jasno… „obojicu poznajem, obojica su odlični ljudi“ – rekao je. Neskromno s moje strane, ali bio je u pravu.

Tko je i što je Jurica Vukojević za Ploče bespredmetno je uopće govoriti. Nagrada Grada Ploča za doprinos sportu i sportskom novinarstvu u 2006. godini samo je jedan pokazatelj. Drago mi je i da me Hrvoje Vejić, još jedna pločanska legenda, smatra prijateljem. Ja njega također. Zato me žalosti da se jedna (ne)odluka gradonačelnika Krešimira Vejića vezana za mene (koja je, reći ću otvoreno, ugrozila moju i egzistenciju moje obitelji, a sumnjam da je pomogla RPP-u) koristi kao izgovor za diskriminiranje jednog novinara (što po profesionalnim novinarskim kodeksima jest) i, još gore, za sukob dvojice mojih prijatelja. Isto tako moram reći da u životu (a 51 mi je godina, i u profesionalnom i privatnom životu vidio sam svega i svačega) nisam sreo osobu osjetljiviju na nepravdu i omalovažavanje od Jurice Vukojevića. Nas dvojica smo bili u ekipi koja je 1992. zajedno s ostalim entuzijastima na čelu s Petrom Cvitanovićem pokrenula Radio postaju Ploče. Zajedno smo je podigli iz pepela 2005. godine i doveli (bome neću biti lažno skroman) među najcjenjenije lokalne radiopostaje u Hrvatskoj. Ne govorim to ja, to govore brojke, struka i, ono najvažnije, slušatelji. Jedini koji to nije prepoznao je onaj koji je prema Aktu o osnivačkoj izjavi Društva njena Skupština i koji donosi odluke. Ili ih jednostavno ne donese.

Ali, zbog čega je, kako sam kaže, Hrvoje prekinuo poslovne i privatne odnose s Juricom? Zbog spominjanja moje smjene s mjesta direktora RPP-a od strane gradonačelnika koji je slučajno njegov brat? Kakve to veze ima s izborom čelnog čovjeka Zajednice športskih udruga grada Ploča? Možda nikakve, a možda i ne, ja to ne mogu znati, ali doista treba biti naivan pa pritiske kojima je Jurica Vukojević (a koliko znam ne samo on) bio izložen prije glasovanja na Zajednici tumačiti na taj način. Ono što znam je da je upravo Hrvoje uvijek bio na dispoziciji RPP-u kao kapetan prvaka Hrvatske Hajduka, kao reprezentativac kada nam se s Kranjčarom i ostalim vatrenima javljao izravno u program iz reprezentativnog autobusa nakon pobjede nad Njemačkom u Austriji 2008. godine, nebrojenim gostovanjima u studiju na poziv Jurice Vukojevića kada smo uživali u njegovim sportskim komentarima. Koji se radio time može pohvaliti?


Neću spominjati ostale stvari koje je Hrvoje napravio za RPP jer znam da mu to ne bi bilo drago, ali znaju to mnogi. Njegov je reprezentativni dres godinama bio na počasnom mjestu na RPP-u. Mislim da ga više nema tamo. Upravo smo Jurica Vukojević i ja nakon Evropskog nogometnog prvenstva predložili Hrvoja Vejića za Osobnu nagradu Grada Ploča, što, nažalost, na Gradskom vijeću 2009. godine nije prošlo. I u dobru i u zlu: upravo je Jurica Vukojević bio najglasniji kad su čelnici Hajduka odbili produžiti ugovor Hrvoju Vejiću i doslovce vrištao u eter negodujući zbog takvog ponašanja ondašnjih Hajdukovih čelnika. Jer Jurica ne podnosi nepravdu i omalovažavanje. I u dobru i u zlu: upravo je Jurica Vukojević bio taj koji je, kad je gradonačelnik Ploča (koji je slučajno Hrvojev brat) bez obrazloženja odbio produljiti četverogodišnji ugovor meni kao direktoru RPP-a, nego ponuditi još jedan – drugi po redu (nepotreban i omalovažavajući) – jednomjesečni ugovor, doslovce vrištao u sebi zbog takvog ponašanja pločanskoga gradonačelnika. Jer Jurica ne podnosi nepravdu i omalovažavanje. I to je u jednom trenutku usmjerio prema osobi koja doista s time nema ništa. Ali svi imamo pravo na grešku: i Jurica, i ja, i Hrvoje Vejić. I njegov brat također. Razlika je u posljedicama: netko je ostao bez intervjua, netko je ostao zakinut za adekvatan tretman u medijima, a netko je ostao bez posla i završio na burzi rada.

A Jurica Vukojević ne podnosi nepravdu i omalovažavanje, kao i Hrvoje Vejić, koliko ga ja poznajem. I onda svatko povrijeđen krene iz greške u grešku i dobijemo to što imamo: silenzio stampa od strane kluba (kojeg je utemeljio moj pokojni stric Zvonimir) prema čovjeku i lokalnom sportskom novinaru kakvog, odgovorno tvrdim, nema nijedan hrvatski grad poput Ploča. I kojemu je mana što ne podnosi nepravdu i omalovažavanje, pa onda to usmjeri na krivog Vejića. Apeliram na Vejića (Hrvoja, naravno) da prekine s besmislenom (poslovno, a još više privatno) tišinom prema Jurici Vukojeviću jer ona nikomu ne koristi, samo šteti, a najviše klubu kojeg svi volimo onako kako Pekma kaže u pjesmi: Ka mali san te voli, volin te i sad… Jer Jurica je ipak jedan, jedini i neponovljivi. Ni meni, kao i onda Rafi, nije jasno – „obojicu poznajem, obojica su odlični ljudi.“

Inače, još uvijek nisam siguran tko je bio sretniji na Rafinom vjenčanju: don Petar ili ja.

 

Mimo