Milko Peko na svojoj Facebook stranici regairao je na natpise Britanskog Telegrapha o Pločama kao najružnijem gradu na hrvatskoj obali. Njegovu objavu uz dozvolu prenosimo u cijelosti.
Ja valu svojih predaka zovem onako kako su je oni zvali – Ploča.
Žitelji grada u uvali svoj grad zovu – Ploče.
U uvali svojih predaka ja gotovo više ništa nemam – sve su nam oteli “po zakonima”. Tako je normalno i danas da našu zemlju predstavnici grada prodaju investitoru i da on, negdje nad morem sagradi zgradu, na našoj otetoj zemlji za svoju opipljivu korist, na radost vlastitu i gradsku. Sve je “po zakonu”, jebi ga!
Ipak, ja volim bivšu valu svojih predaka…
Ovdje sam završio srednju školu, ljubio i uživao u životu. Ovdje su mi i djeca završila srednje, igrali za ovdašnje klubove. Ovdje se i danas obradujem mnogim dobrim ljudima baš kao i oni meni, sve je to vidljivo u očima.
Zašto ovo pišem!? Jer osjećam da trebam!
Englezi, taj pogan i bahat narod, što je moje osobno mišljenje, u svom generalno argogantnom bezobrazluku na jednom od svojih portala objaviše kako je grad Ploča najružniji na Jadranu! Volio bih da netko napravi anketu koja li je to nacija najodvratnija na svijetu? Ali….. pustimo sad to.
Uvala mojih predaka je jako lijepa, sigurna uvala i bilo što nastalo u lijepoj uvali na može biti najružnije! Može biti nedovoljno lijepo, neuklopljeno, može biti derutno, samo ružno nije.
Koliko god subjektivan jesam, jer pišem o svojoj vali, meni ona nije ružna. Lijepa je i danas. Istina, ima ponešto što i mene nerva, čini me tužnim ili sam ljut zbog nečije nepotrebne megalomanije o kojoj sasvim lijepo piše jedan prigodan grafit na zidu igrališta: – “za tebe mora bit’, a nama kako bude!”
Ali…
Ploča je ugodan grad. Volim sjesti ispred kafića na rivi i gledat česmine kako rastu i gledat luku i ljude što prolaze….. volim sist pred “Zminjac” i gledat trajekte kako dovode i odvode ljude. Kao novinar i pisac obišao sam gotovo sva jadranska mjesta i gradove i Ploča nije sigurno među ružnima koliko god ja subjektivan bio!
Znate što još…
Ploča je zadnjih godina postala lijepše uređena, ugodna za šetnju, za predah, za mirne razgovore. Ploča dobiva nove sadržaje i zanimljiva događanja. Možda i ljudi koji tu žive sve dane u godini ne vide ali ja koji dođem ponekad vidim to jako dobro i veselim se tome.
Baš kao što sam tužan kad dođem na pust željeznički kolodvor i dotaknem ruzinom devastiranu staru lokomotivu, napuštenu na slijepom peronu. Baš kao što sam sjetan i nekako me sram kad uđem u jedini neuređeni park gdje na kamenju pišu imena ljudi, običnih i onih manje običnih, koji u svoje vrijeme živjaše dostojanstveno, ponosno i prkosno.
Ljudi iz našeg kraja zbog kojih je u ovoj uvali i niknuo najmlađi grad u lijepoj zemlji Hrvatskoj.
Ja sam svoju djecu učio da u životu imamo dva dobra, ono osobno i ovo zajedničko. Oba su važna i oba su naša!
Stoga, dragi ljudi, žitelji uvale mojih predaka, neka Englezi pišu što ih volja, a zluradi dopisuju.
Ljubite svoje što imatre i činite da vaš grad bude lijep, a to može i treba svatko i to je lako, koliko god teško izgledalo.
Voljeti svoje i nastojati ostvarivati snove svemu i svima unatoč znači onu bitnost pomicanja paradigme – kad vidiš kako česmine rastu na rivi baš kao što rastu i dječica tek prohodala pod njima!
Tekst i slika: Milko Peko
