OPG Lozo iz Dusine nije nastao iz biznis plana, već iz ljubavi. Lora i Davor danas žive ono o čemu mnogi samo sanjaju, piše Gastro Kofer.
Dok mnogi sanjaju uredski posao s fiksnim radnim vremenom i stabilnom rutinom, Lora Mihaljević svoj je bijeg iz sustava pronašla u zemlji. I to doslovno. Danas njezine ruke, koje su nekad listale knjige i držale mikrofon, beru jagode, osmišljavaju domaće delikatese i brižno slažu kutije koje putuju prema kupcima diljem Hrvatske. U vremenu kada poljoprivrednici gotovo svakodnevno vode bitke s klimom, tržištem i cijenama koje sve češće diktira uvoz, naići na primjer poput onog iz Dusine, malenog sela nedaleko od Vrgorca, pravo je i rijetko osvježenje. Priča je to o entuzijazmu, dosljednosti i nekoj tihoj, ali postojanoj vjeri da se može drugačije.
ONA JE PROFESORICA, ON ZAPOSLENIK U GRADSKOM PODUZEĆU, ALI DANAS ZAJEDNO SADE, BERU I STVARAJU NAJISKRENIJU HRANU U HRVATSKOJ
Biti poljoprivrednik u Hrvatskoj nikada nije bilo lako, ni nekad, ni danas. Potrebno je znanje, snaga, strpljenje, ali i prilična doza tvrdoglavosti. Ili, još točnije, ljubavi. Ljubavi prema zemlji koja nije uvijek zahvalna, prema plodu koji možda neće niknuti i prema načinu života koji traži sve, a ne obećava ništa. Oni koji ostaju u poljoprivredi nisu tu zbog brzog profita. Ostaju jer vjeruju da vrijedi. Da vrijedi kad vlastitim rukama ubereš plod koji si uzgojio bez kemije, kad vidiš vlastito dijete kako trčkara među stablima, kad kupac iz drugog kraja Hrvatske pošalje poruku zahvalnosti jer mu je tvoja jagoda mirisala na djetinjstvo.
U takvom sustavu, koji je često spor, nezahvalan i pun prepreka, postoje oni koji odaberu teži put. Ljudi poput Lore i Davora Mihaljevića, koji se nisu vratili zemlji jer nisu imali izbora, nego upravo zato što su ga imali. Oboje su mogli birati lakše puteve. Lora je profesorica, Davor zaposlenik u gradskom poduzeću. Umjesto klime i uredske stolice, izabrali su vjetar i motiku u ruci. Jer znali su da iza tog puta stoji nešto veće, a to su povezanost s prirodom, s vlastitim prezimenom, s naslijeđem, i s nekim drugačijim, sporijim, ali smislenijim životom.
KAD SE VRATILA S POLJA S RUKAMA PUNIM ZEMLJE, ZNALA JE DA SE VIŠE NIKAD NEĆE VRATITI STAROM ŽIVOTU
„Da, profesorica sam po struci“, započinje Lora naš razgovor uz onaj osmijeh koji sugerira da iza njezinih riječi stoji puno više od formalne titule. „Ali po onom životnom fakultetu, i po odluci u kojem smjeru želim da mi ide život, ja sam poljoprivrednica. I to ponosna.“ Nije to bila odluka donesena preko noći. Nije ni bila lagana. Ali bila je iskrena. Kad se prvi put vratila doma s polja, ruku umrljanih zemljom, kaže da joj je sve bilo i smiješno i čudno, ali i oslobađajuće. „Htjeli smo razbiti stigmu. Pokazati da raditi sa zemljom nije sramota, nego čast. Da se motika i mikrofon, knjiga i grablje, mogu spojiti. I da se od toga može stvoriti nešto jako vrijedno.“
OPG Lozo, koji vodi sa suprugom Davorom, nije nastao iz strategije i Excel tablica. Nastao je iz srca. I iz dvije volje koje su odlučile pokušati. Početak je bio sve samo ne glamurozan. Dočekale su ih stare, zapuštene ledine bez mehanizacije i bez infrastrukture. Samo oni, zemlja i ideja da se može. „Teško je bilo objasniti ljudima što zapravo pokušavamo. Čistili smo teren golim rukama, planirali nasade, sanjali. Mnogi su nas gledali s podsmijehom. Tko još uzgaja jagode na takvom terenu? Ali mi smo vjerovali. I nismo stali.“
PRIRODA IM ODREĐUJE RITAM, A NE TRŽIŠTE! I ZATO SU NJIHOVI PLODOVI DRUGAČIJI
Ta njihova „ludost“, kako bi je mnogi nazvali, danas daje stvarne plodove. Jagode koje mirišu prije nego ih zagrizete, breskve koje podsjećaju na ljeto iz djetinjstva, češnjak snažnog, domaćeg mirisa i smokve koje su svoje mjesto našle i u slasticama. No ono što nude nije samo voće i povrće, iza svake gajbe krije se filozofija života. Jer kod OPG-a Lozo, priroda ima zadnju riječ. Oni ne tjeraju biljke da rađaju više nego što žele, niti ih štite kemikalijama koje bi im naštetile. Ponekad, upravo zbog toga, pod stablima ostane više plodova nego u gajbama.
„Mi ne koristimo kemiju. Ne tretiramo biljke kada im nije potrebno. Znate što to znači? To znači da više plodova završi pod stablom nego u gajbi. Ipak, ne odustajemo. Jer znamo što jedemo i želimo to isto ponuditi drugima.” U svijetu gdje je riječ „eko“ često samo marketinški trik, Lora i Davor svakodnevno dokazuju da postoji i drugačiji put, onaj iskren, zahtjevan i dugoročan. Onaj u kojem nije profit jedina mjera uspjeha. „Meni je najvažnije kad netko kaže da osjeti razliku. Kad zagrize moju jagodu i osjeti da je to nešto što ne može kupiti u dućanu. Nema veće nagrade.“
NISU SANJALI VIKENDICU U PRIRODI, NEGO ŽIVOT U PUNOM SMISLU TE RIJEČI
Kad mi je Lora spomenila Dusinu, maleno selo u kojem danas žive i moja baka i djed, činilo se kao da govori o svemu, samo ne o običnoj zemlji. To mjesto za njih ima gotovo mitsku dimenziju. Tamo odlaze svakodnevno, 25 kilometara dalje od svog doma u Pločama, ali to nije vožnja iz nužde. To je zapravo odlazak doma. „U Pločama živimo, ali Dusina je nešto drugo. Kad završimo poslove, sjednemo u auto i idemo jer tamo počinje pravi mir. Umor nas čeka, znoj, visoke temperature, ali sve ima smisla jer znamo da iz tog rada raste nešto stvarno. Zvuči nevjerojatno, ali baš taj umor nas puni.”
Lora i Davor obrađuju zemlju u kraju koji možda na turističkoj karti Hrvatske turistima svakodnevno ne iskače, ali za njih nema dragocjenijeg mjesta. Njihovi hektari zemlje djelići su obiteljske povijesti. Svaka parcela ima svoju svrhu, ali i svoju priču. Ime, uspomenu, neki mali trenutak kojeg se rado sjećaju. „Volimo ta naša mjesta, i Dusinu i Umčane… Ja ih zovem mjestima inatnih i vrijednih ljudi. Svaka naša mala zemljica ima dušu. Nije to samo tlo koje obrađuješ. To je nasljeđe. To su ljudi prije nas. To je neka tiha obaveza koju ne želimo iznevjeriti.“
JAGODE ZA NEPCE, PRALINE ZA DUŠU
Svi koji su čuli za OPG Lozo, čuli su i za njihovu jagodu, moglo bi se reći i njihov zaštitni znak. Uzgojena bez kemije, zrela, mirisna i ubrana rukom, a ne strojem, postala je prepoznatljiva upravo po toj svojoj autentičnosti. „Naše jagode nisu kao one iz dućana. Ne beremo ih dok ne sazriju. Ne prskamo ih ničim što bi ih sačuvalo na policama. One idu ravno s polja kupcima. I kad ljudi to osjete, više ne žele natrag na uvozno. Kad jednom kušate stvarnu jagodu, teško je zaboraviti taj okus,” kaže Lora.
Uz jagode, u njihovim nasadima rastu i breskve, nektarine, smokve i češnjak. Ali možda najposebniji proizvod, onaj zbog kojeg joj sjaji u očima dok govori o njemu, jesu praline. Ne industrijske, već „Lorine praline” nastale iz ideje da se starinska smokva pretvori u modernu deliciju. „Praline su moje četvrto dijete,“ dodaje Lora. „Nastale su iz potrebe, iz inata i iz ljubavi. Suha smokva, jagoda, orašidi, malo čokolade, bez aditiva i šećera. Svaka kutija je priča. Ne želim ih masovno proizvoditi jer bi tad izgubile dušu. A meni je upravo to najvažnije, da svaka nosi nešto moje.”
I KAD SE SVE SRUŠI, ONI SE PONOVNO DIGNU
Romantiziranje života na selu najčešće dolazi od onih koji ga nikada nisu živjeli. Jer tko stvarno uzgaja, zna da dan počinje prije svitanja i često ne završava ni kad padne mrak. Tako i na njihovom OPG-u ne postoji radno vrijeme, postoji samo ono što taj dan zemlja traži. „Prosječan dan kod nas? Ne postoji. Kreneš plijeviti jagode, a završiš kod smokava. Sve ovisi o tome gdje nas zemlja najviše zove. Jagoda je proljeće, ljeto su breskve, a jesen i zima pripadaju pralinama i preradama. Nema praznog hoda. Samo kratak predah između sorti, kako mi kažemo – udah.“
Na svom putu nisu bili pošteđeni nedaća. Poplave su im znale uništiti sve posađeno, a tržište ih često znalo razočarati još i više. Unatoč svemu, Lora i Davor nisu posustali. Ne iz inata, nego iz uvjerenja. Ne iz prkosa, već iz ljubavi prema onome što grade. „Kad sve propadne, ne ostane ti ništa osim ljubavi prema onome što radiš. I mi to imamo. Nismo najposebniji OPG, ali možda jesmo čudni jer ne odustajemo. Ni u trenucima kad bi to možda bilo najlogičnije.“
I SVOJE DIJETE UČE OD MALIH NOGU DA RAD S LJUBAVLJU STVARA NAJVEĆU VRIJEDNOST
U svijetu OPG-a Lozo, granice između poslova odavno su se izbrisale. Lora i Davor nisu samo poljoprivrednici. Oni su i dostavljači, i proizvođači, i komunikatori, i ljudi s idejom koja stalno raste, baš poput njihovih nasada. U sve to, sasvim prirodno, uključila se i njihova kći. Ove godine imala je i svoj mali štand s jagodama ispred kuće. „Naša Ani poznaje sve kupce, već pomaže oko dostava. Trčkara po polju, ubere jagodu… i to je to. To je djetinjstvo koje smo joj htjeli dati.“
Iako ih nećete pronaći na tržnici, proizvodi OPG-a Lozo bez problema pronalaze svoj put do kupaca. Ponekad ih osobno dostavljaju, ponekad putuju poštom, a najčešće ih prati poruka, pozdrav ili poznato lice. Njihova web stranica i društvene mreže postale su produžetak onoga što rade na polju: nepretenciozan, iskren i stvaran prikaz svijeta u kojem sve ima svoje vrijeme i svoju vrijednost.
PODSJETNIK DA SE SMISAO ŽIVOTA NALAZI TAMO GDJE GA DRUGI VIŠE NE TRAŽE
„Najponosniji na sve što smo pokrenuli je naš dida Joze. Sa svekrvom je nekad obrađivao ovu istu zemlju, a danas je sretan što vidi da Mihaljevića loza nastavlja tamo gdje je on stao. Meni posebno puno znači što je moje selo Umčani tik preko puta Dusine, i što je tu i moja obitelj, koja uvijek uskoči kad god može“, dodaje Lora.
Na kraju dana, OPG Lozo je ogledalo u kojem se vidi da hrana može imati priču, okus, miris, karakter. I da selo nije ostatak prošlosti, već prostor gdje se, uz puno odricanja, može živjeti budućnost koja ima smisla. “Mi ovo ne radimo da bismo se obogatili. Da smo gledali papir i troškovnik, odavno bismo odustali. Ali nas drži nešto drugo. Drži nas ideja da ono što uzgojimo stvarno vrijedi. I da nije sve u novcu.”
Oni koji ih upoznaju, više ih ne zovu samo poljoprivrednicima. Zovu ih prijateljima. Jer OPG Lozo je domaćinstvo koje živi pošteno, osluškuje prirodu i ne odustaje, ni kad bi im svijet rekao da je možda lakše stati. Zato, kad sljedeći put pomislite da je teško, sjetite se male Dusine. Sjetite se Lore koja iz smokve stvara pralinicu. Sjetite se jagode napojene rijekom Maticom. Sjetite se da u Hrvatskoj još postoje ljudi koji vjeruju u vlastite ruke i u zemlju iz koje sve kreće. I možda vas put jednom i nanese do njih. Na neko polje u Dusini, gdje ćete uz kavu iz termosice, razgovor i pogled na nasade, doživjeti ono što u ovom užurbanom svijetu postaje prava rijetkost. Mir i smisao.
OPG Lozo potražite na njihovim službenim web stranicama i na Facebook profilu.
