Svakih nekoliko godina pojavi se neka anketa ili članak koji neki grad proglasi “najružnijim” i u pravilu izazove isti učinak: stanovnici se uvrijede, ostali prihvate ocjenu zdravo za gotovo, a etiketa ostane živjeti mnogo dulje od same ankete.
No postoji jedno pitanje koje se rijetko postavlja. Može li ljepota grada uopće biti objektivna? Jer ako vrijedi stara izreka da je ljepota u oku promatrača, onda vrijedi i za gradove. Ono što će netko nazvati sivim i hladnim, drugi će doživjeti kao autentičnim. Ono što je jednima “obična betonska zgrada”, drugima je vrijedna arhitektura jednog vremena. Mnogi stilovi koji su desetljećima bili ismijavani danas su zaštićena kulturna baština i razlog zbog kojeg ljudi putuju tisućama kilometara.
Povijest je prepuna primjera mjesta koja su godinama bila predmet podsmijeha, a danas su prepoznata kao posebna.
Liverpool je desetljećima nosio etiketu sivog industrijskog grada, a danas ga milijuni ljudi posjećuju zbog njegove glazbene baštine. Manchester je bio simbol propale industrije, a postao je jedan od najutjecajnijih glazbenih gradova Europe. Seattle se često navodi među američkim gradovima s izraženim problemima mentalnog zdravlja, a upravo je ondje nastao grunge, glazbeni pravac koji je promijenio svjetsku rock-scenu. Teškoće same po sebi nisu vrijednost, ali ljudi imaju nevjerojatnu sposobnost iz njih stvoriti nešto veliko.
A gdje su u toj priči Ploče?
Ploče nisu grad star tisuću godina. Nemaju kamene palače ni srednjovjekovne trgove. Ali imaju nešto što se ne može izgraditi preko noći. Imaju priču.
Priču o gradu koji je nastao iz kamena i močvare. I ono što je posebno, ta priča nije toliko davna da je poznajemo samo iz knjiga. Među nama još uvijek žive ljudi koji su svojim rukama sudjelovali u stvaranju grada. Ljudi koji pamte prve ulice, prve zgrade, prve brodove u luci i prve godine života grada.
Ploče nisu nastajale modernim strojevima. Nastajale su krampom i mašklinom, znojem i upornošću ljudi koji su vjerovali da se na tom komadu kamena i močvare može izgraditi grad. Malo koji hrvatski grad još uvijek ima privilegiju da među svojim stanovnicima ima žive svjedoke vlastitog nastanka.
To možda nije povijest uklesana u renesansne palače, ali jest povijest koju pričaju ulice, zgrade i ljudi koji u njima žive.
A onda dolazimo do prirode.
Kako grad koji je s tri strane okružen šumom i planinom, a s četvrte morem, može biti proglašen ružnijim od bilo kojeg grada koji nema nijednu od tih prirodnih vrijednosti?
U sastavu grada nalaze se Baćinska jezera, jedan od najljepših prirodnih bisera Hrvatske, a u njegovu zaleđu i ušće Neretve, jedinstveni krajolik u kojem se susreću rijeka i more, poznat po svojoj iznimnoj bioraznolikosti i ljepoti.
Koliko gradova može reći da u istom pogledu obuhvaća more, planinu, šumu, jezera i jednu od najljepših riječnih delta Europe?
Naravno, svatko ima pravo reći da mu se neki grad sviđa ili ne sviđa. Ukus je osobna stvar. Ali proglasiti neki grad objektivno “najružnijim” znači zanemariti činjenicu da grad nije samo pročelje zgrade ili pogled s glavne ceste.
Grad čine ljudi. Njegova povijest. Njegove uspomene. Djeca koja odrastaju na njegovim ulicama. Sportski uspjesi. Glazba. Pogled na more. Šetnja na rivi. Priče koje se prenose s generacije na generaciju. To se ne može izmjeriti anketom.
Možda zato nije pravo pitanje jesu li Ploče lijep grad.
Pravo pitanje glasi: što uopće znači ljepota jednog grada? Jer kada se odmaknemo od stereotipa i površnog prvog dojma, često otkrijemo da su upravo mjesta koja se najlakše podcjenjuju ona koja imaju najviše karaktera.
A Ploče ga, bez ikakve sumnje, imaju!
Foto: Life and Ventures
