Pa ipak, stvarnost nas svake godine pljusne hladnim tušem službene statistike. Hrvatska nije samodostatna u hrani. Gledajući police trgovačkih lanaca, prosječan se građanin s pravom pita – kako je moguće da zemlja s toliko neiskorištene zemlje uvozi čak i ono što raste gotovo samo od sebe, poput češnjaka, ili ono što zahtijeva tek malo stakleničke pažnje, poput cvijeća?
Odgovor na to pitanje nije jednostavan, ali leži na sjecištu loših politika, lobija i kroničnog nedostatka vizije.
Hrvatska je samodostatna u tek nekoliko kategorija: pšenici, kukuruzu, uljaricama i donekle mesu peradi. Sve ostalo – uvozimo. No, dok je uvoz tropskog voća logičan, uvoz nekih drugih artikala graniči s bizarnim.
Bijeli luk (Češnjak): Domaći, mirisni češnjak postao je luksuz. Na policama dominira onaj iz Kine, Španjolske ili Egipta. Kineski češnjak putuje tisućama kilometara, često tretiran kemikalijama da izdrži put, samo zato što je u nabavi jeftiniji od domaćeg koji raste u svakom slavonskom vrtu.
Cvijeće: Tržište rezanog cvijeća i lončanica teži desecima milijuna eura, a Hrvatska uvozi preko 80% cvijeća, uglavnom iz Nizozemske. Dok domaći plastenici propadaju zbog visokih cijena energenata, uvozni tulipani i ruže preplavljuju tržnice, čak i za blagdane poput Sisveta, kada se tradicionalno troši najviše.
Svinjetina i teletina: Iako imamo dugu tradiciju uzgoja, uvozimo goleme količine smrznutog mesa upitne starosti iz robnih zaliha zapadnih zemalja.
Krumpir i grah: Grah tetovac stiže iz Kine, Kirgistana ili Kanade, a krumpir uvozimo čak i iz Egipta i to u jeku domaće sezone, dok međimurski proizvođači muku muče s plasmanom.
Zašto je tome tako? Tri ključna problema
Nemoguće je uprijeti prstom u samo jednog krivca. Sustavna devastacija proizvodnje rezultat je nekoliko duboko ukorijenjenih faktora:
1. Rascjepkanost zemljišta i nedostatak udruživanja
Prosječan hrvatski OPG (obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo) posjeduje tek nekoliko hektara zemlje, često razbacanih na više lokacija. S tako malim parcelama nemoguće je postići ekonomiju obujma – proizvodnja je skupa, a količine premale za velike trgovačke lance. S druge strane, hrvatski seljak povijesno pati od “sindroma zadruge” – odbija se udružiti s poljskim susjedom u proizvođačke organizacije kako bi zajedno nastupili na tržištu. Bez udruživanja, osuđeni su na propast.
2. Uvozni lobiji i diktat trgovačkih lanaca
Trgovački lanci ne traže emociju, traže kontinuitet, niske cijene i ujednačenu kvalitetu (ambalažu). Strani uvozni lobiji u stanju su ponuditi tone jeftinog, subvencioniranog povrća iz Italije ili Španjolske tijekom cijele godine. Domaći proizvođač, bez skladišta i hladnjača, svoju robu mora prodati odmah ili je baciti. Budući da nema kamo s njom, trgovački lanci ga ucjenjuju niskim otkupnim cijenama, pa se proizvodnja na kraju jednostavno ne isplati.
3. Kriva raspodjela poticaja
Poticaji u Hrvatskoj godinama su se dijelili “po hektaru”, a ne po predanoj proizvodnji. To je stvorilo sloj “vikend-poljoprivrednika” koji malčiraju (kosu) zemlju samo kako bi pokupili europski novac, bez da su proizveli ijednu glavicu kupusa ili litru mlijeka. Sredstva nisu usmjerena u kapitalne projekte –navodnjavanje, moderne staklenike i preradu – nego u krpanje socijalnog mira na selu.
Kupujemo tuđe smeće dok svoje blago gazimo
Slučaj gradnje megafarme pilića tik uz zaštićeno područje “europske Amazone” na ušću Mure u Dravu, o kojem se ovih dana žustro raspravlja, savršeno oslikava šizofreniju hrvatske agrarne politike. S jedne strane, dopuštamo ekološki riskantne industrijske gigante u osjetljivim prirodnim oazama pod egidom “smanjenja uvoza i domaće samodostatnosti”. S druge strane, ne ispunjavamo ni osnovne potrebe u kulturama koje zahtijevaju minimalne resurse, a donose visoku dodanu vrijednost.
Bizarno je, dapače sramotno, da država koja se kune u suverenitet dopušta da joj nacionalno jelo – grah s kobasicom – ovisi o uvozu graha iz Kine i svinjetine iz njemačkih hladnjača pred istekom roka trajanja. Češnjak s mirisom slavonske crnice izgubio je bitku protiv kineskog češnjaka koji je “izbjeljivan” kemikalijama kako bi izgledao savršeno na policama.
Problem Hrvatske nije nedostatak zemlje ili pameti, nego nedostatak kralježnice u provođenju poljoprivredne strategije. Poticaji moraju postati nagrada za proizvedenu tonu hrane, a ne socijalna pomoć za posjedovanje livade. Dok god država ne izgradi regionalne distributivne centre s hladnjačama – gdje će mali obiteljski proizvođač moći donijeti svojih pet gajbi rajčice ili sto kila češnjaka i dobiti pravednu cijenu – hrvatske će autoceste i dalje biti jednosmjerne trake za uvoz jeftine europske i svjetske robe sumnjive kvalitete.
Kupujemo tuđe, jer svoje nismo naučili cijeniti, organizirati i zaštititi. I dok se “Drava ne trži niti ne kupuje”, hrvatska se poljoprivreda očito odavno prodala za sitniš uvoznih lobija.
Izvor: Totalinfo.hr
