Aktualno

Direktor Luke Ploče: Termoelektrana će Hrvatskoj u 10 godina uštedjeti 3,5 milijarde eura

Investicija kakva je izgradnja termoelektrane na ugljen u Pločama povijesna je prilika koja se za gospodarski napredak pruža ovome gradu i neretvanskom kraju, ali i cijeloj Hrvatskoj. Uz to, za izgradnju TE pravi je trenutak, i to po više osnova.

Tvrdi to Ivan Pavlović, direktor Luke Ploče d.d., tvrtke u okviru čije bi se zone TE gradila. Ideja koja postoji već niz godina – da dolina Neretve bude mjesto za izgradnju TE na ugljen, revitalizirana je na inicijativu Luke Ploče, točnije njezine tvrtke-kćeri Luke Ploče energija, prije godinu dana osnovane upravo radi plana za gradnju elektrane.

Nasuprot inicijatorima i zagovarateljima gradnje, veliki dio stanovnika Ploča i cijele neretvanske doline, ekologisti i ‘zelene udruge’, odbijaju ideju da se TE gradi i dolina Neretve tako izloži zagađenju, opasnostima za zdravlje ljudi, kao i riziku od negativnog djelovanja na poljoprivrednu i turističku djelatnost.


O svemu tome razgovarali smo upravo s Ivanom Pavlovićem, dugogodišnjim čelnikom Luke Ploče, najvećeg privrednog subjekta po broju zaposlenih na području Županije dubrovačko-neretvanske.

Zašto termoelektrana u zoni Luke Ploče?

– Postoji puno razloga. Odavno se barata činjenicom da je najbolja lokacija za TE upravo Luka Ploče, no Luka, koja još uvijek zapošljava više od 650 djelatnika, dobrim dijelom zavisi od tržišta Bosne i Hercegovine, na koje se odnosi više od 90 posto prometa, a tamo gospodarska aktivnost pada, propadaju poduzeća, željeznica, nema autoceste… To je vrlo nezgodna situacija za jednu luku. Ako bi ovakvo stanje potrajalo, vjerojatno bismo morali smanjiti broj zaposlenih, a budućnost Luke Ploče bila bi vrlo upitna.

Što bi gradnja TE značila za Luku Ploče?

– Ideja da u Luci bude termoelektrana rodila se radi interesa samog poduzeća – takav projekt generirao bi nova radna mjesta, prihod, nezavisnost u odnosu na zbivanja u zaleđu, ali to je i najbolja moguća investicija koja se može dogoditi cijelom tom kraju.

Čime to argumentirate?

– Gradnja TE od 800 megavata investicija je od milijardu i dvjesto do milijardu i pol eura. Angažirali smo jednu od najboljih konzultantskih kuća u Europi za elektroenergetske objekte, njemačku tvrtku Fichtner. Njihove studije pokazale su da je projekt isplativ, čemu znatno pridonosi upravo lokacija. TE bi u velikoj mjeri bila rješenje energetskog pitanja u Hrvatskoj.

Budući da će do 2020. godine sve termoelektrane na mazut izaći iz pogona zbog starosti i dotrajalosti, ostat ćemo bez 65 posto ukupnih proizvodnih kapaciteta. Moramo, dakle, zamijeniti postojeće kapacitete s ovakvim jednim objektom, ovakve veličine i ovakve snage. U ovom trenutku uvozimo oko 30 posto električne energije, što znači da oko 300 milijuna eura godišnje odlazi na uvoz energije. U vrijeme loše hidrologije uvozi se i više od 50 posto. Uza sve, s ovom elektranom Dalmacija bi dobila jedini stabilni izvor energije.

Tko je investitor projekta?

– Razgovaramo s nekim investicijskim bankama i fondovima. Ne mogu još govoriti o imenima, još je za to prerano. Sve kompanije s kojima smo razgovarali ocijenile su da je investicija dobra. Ovo je, zapravo, jedna od rijetkih investicija u energetskom sektoru za koju uopće ima interesa. Mislim stoga da ćemo naći investitora.

Luka Ploče danas investira u ‘papire’, i to ne male novce, ali imamo svoj interes, primjerice, povećanje prometa. Prihod od povećanja prometa godišnje bi iznosio deset milijuna eura, a vrijednost proizvedene energije iz elektrane iznosila bi više od tri milijarde kuna, odnosno 300 do 400 milijuna eura.

Ideja o gradnji TE nije dobro dočekana u većem dijelu stanovništva, protivi joj se dio lokalnih političara, ekoudruge. Oni iznose svoje podatke, svoje projekcije o štetnom djelovanju emisija iz TE i nespojivosti ovakvog proizvođača energije s poljoprivredom i turizmom.

– Opatija se nalazi između dvije termoelektrane. Nedaleko od Plomina je turistički Rabac, zelena Istra i dalje proizvodi ekološku hranu – a TE Plomin postoji 20 godina. Mi smo zasad samo pokrenuli inicijativu kako bismo mogli početi raditi ‘papire’ i studije, nije donesena odluka o gradnji, a svi su digli graju.

Pozivamo sve one koji ne vjeruju da će TE raditi uz vrhunsku tehnologiju, bez štetnih emisija, što mi tehnički možemo dokazati, da odu s nama gdje god hoće u Europu i vide kako suvremene termoelektrane funkcioniraju, bez dima i bez zagađenja, usred gradova i parkova prirode. Neka to vide, pa neka se onda bune, ako i dalje budu imali razloga.

Njihove reakcije ne možete zanemariti. Da bi projekt startao, treba krenuti od inicijative Gradskog vijeća Ploča za promjenu prostornog plana…

– Tužno bi, zapravo, užasavajuće bilo da se radi protivljenja bez argumenata propusti prilika koja bi svima bila od koristi. Cjelokupna industrija u Dalmaciji dobila bi zamah. Dvije tisuće ljudi četiri godine bi radilo na izgradnji. U samoj elektrani radilo bi 300 do 350 ljudi, od toga 100 do 150 inženjera. Dva milijuna tona ugljena bila bi godišnja potrošnja za potrebe elektrane, tri zajedno s Plominom. S tim kapacitetom mogli bi se sklapati ugovori s hrvatskim brodarima na minimalno 25 godina, njima bi trebali novi brodovi, a ako su naša brodogradilišta konkurentna, u njima bi se mogli graditi.

Narasla bi potražnja za stanovima, izgradilo bi ih se nekoliko stotina novih, narasla bi vrijednost nekretnina, profitirali bi hotelijeri. Grad bi imao godišnje energetske rente od 50 milijuna kuna. Danas Grad Ploče ima proračun od 20 milijuna kuna, što znači da bi se, zajedno s dohocima i svime ostalim, proračun gotovo utrostručio. Kod ovakve investicije oko 200 do 300 milijuna vrijedni su samo građevinski radovi, a Hrvatska je u tom segmentu vrlo konkurentna. Zamislite šta bi to bilo za građevinske tvrtke u Dalmaciji. Bar bi polovina od milijardu i dvjesto milijuna eura investicije išla domaćim tvrtkama.

Svake godine bi na domaće firme otpadalo 150 milijuna eura, a to je strašan poticaj BDP-u Hrvatske, digao bi se na račun te investicije jedan do dva posto. Uza sve, ovo je privatna investicija bez ikakvog rizika za državni proračun – rizik ide privatnom investitoru, u ovom trenutku Luci Ploče, a sutra nekom od velikih investicijskih fondova. Podršku i zeleno svjetlo dobili smo od svih institucija RH kojima smo se obratili, od europskog povjerenika za energetiku Günthera Oettingera. Problem imamo jedino na lokalnoj razini.

Kako mislite taj problem riješiti?

– Mi nećemo odustati. Napravit ćemo informativni punkt u Pločama gdje će stručnjaci ljudima objašnjavati sve što ih zanima, odgovoriti na svako pitanje. Saznat će, primjerice, da su emisije objekta koji namjeravamo graditi zagarantirane do vrijednosti 50 posto onih dopuštenih na razini EU-a.

Jedino se edukacijom možemo boriti protiv neznanja i neinformiranosti. Sve ćemo podatke i studije staviti na web-stranice, o svemu će se moći javno raspravljati. Ova inicijativa utemeljena je na energetskoj strategiji Hrvatske i doista vjerujem da će se ona ostvariti, prije ili poslije. U suprotnom – ne vidim gdje će nam u budućnosti djeca raditi.

 

LIDIJA GNJIDIĆ

Cemex kupuje sve ostatke

S Cemexom je dogovoreno da sve što ostane – pepeo, troska, gips – ide njima, za njihovu proizvodnju. Neće, dakle, biti nikakvog ostatka, nikakvog otpadnog materijala koji bi se morao sanirati uz elektranu, sve bi kupio Cemex, kaže Pavlović.

Zašto ne na plin?

– Ni jedna plinska elektrana u Europi ne radi već godinama jer je plin preskup energent. Elektrane na ugljen danas su tehnološki potpuno jednake elektranama na plin u smislu efikasnosti, promjene opterećenja i zagađenja, osim količine ugljičnog dioksida, koja je 30 do 35 posto veća, ali to nema utjecaja na neposredni okoliš, samo ulazi u sveukupni globalni utjecaj.

Procvjetala bi poljoprivreda

O strahu od utjecaja TE na poljoprivredu u dolini Neretve Ivan Pavlović kaže kako je u Europi u blizini postrojenja vidio plastenike, rasadnike, proizvodnju cvijeća, voća…

– Čak se i ugljični dioksid koristi za proizvodnju humusa. Vjerujem da bi se na osnovu energije i topline iz elektrane podigla kompletna proizvodnja hrane u dolini te da bi Neretljani bili prvi proizvođači hrane u Hrvatskoj, posebno voća i povrća.

 

slobodnadalmacija.hr