Sa Slobodnom Dalmacijom se rađaš i umireš. Pa svi smo bili u onoj rubrici “rođeni”, a sutra ćemo biti među “umrlima” na osmrtnicama. I kod nas se ne kaže zaludu da imaš falingu ako nisi između ove dvi rubrike bija u “Slobodnoj”. Kako nisi ima baš smisla ako barem jednom netko nije pisa u “Slobodnoj” o tebi.
I naljutimo se mi na vaše tekstove, no opet ti je sutra “Slobodna” prva u ruci, prije kave – u jednom dahu nam je odnos dalmatinskog čovika prema Slobodnoj Dalmaciji iznio Denis Batinović, u neretvanskom kraju poznat i pod nadimkom Pekma, pod kojim ga prepoznaju i ljudi s estrade jer on je, možemo slobodno reći, slavni tekstopisac redom dalmatinskih pisama.
A cijela priča je povodom jedne Denisove pjesme, koja se nanovo preslušava na YouTubeu, znakovitog naziva “Kupi kruv i Slobodnu”, koju je 2010. otpjevao legendarni Vinko Coce na Splitskom festivalu.
– Kada sam mu kazao tekst, samo je upitao: Kad smo u studiju? Prava je on bio dalmatinska hodajuća stina. Dalmat! – sa sjetom se u glasu Denis prisjetio trogirskog slavuja, preminulog prije dvije godine.
Stihovi ove zanimljive pjesme “Kupi kruv i Slobodnu” zapisani su 2008. godine.
– Nismo prošli dobro što se tiče nagrada, no ovo i nije stvar za žiri, već publiku. Pisma iz duše, od srca. Coce je odmah pismu prigrlio, bio je oduševljen. Autor sam i teksta i glazbe, dok je aranžman Joška Banova u čijem smo studiju i snimili pismu – osobnu kartu ovoga glazbenog djela iznio nam je Denis Batinović.
Prisjeća se tako Pekma zajedničkog rada s Vinkom Cocom, više od dvadeset pjesama imaju njih dvojica, što bi se reklo: ulovili su ruku za glazbenu zingericu!
– Neću nikada zaboraviti kada smo snimali 2009. godine, pismu “Svaka ti vridi, stari moj”, u Opuzenu, u studiju. Vinko se u pola pisme sjetio svog oca, odrišija je dušu i nastavija je pivati kroz suze. Pola je pisme plaka i piva…
Njihova suradnja bila je plodonosna, Denis kao autor tekstova, Vinko kao vrhunski izvođač, zaslužni su za mnoge dalmatinske himne. Od one Hajdukove, navijačke “Kad umrem umotan u bilo”, pa “Pod kapom dalmatinskom”, koju pjeva KUD “Filip Dević” i klapa “Žrnovnica”, pa “Ne pitaj malog s bilin šalom, di će”, koju je otpjevao veličanstveni trio: Coce, naravno, te Mladen Grdović i Tomislav Bralić iz klape “Intrade”.
– Sve vam je počelo idejom da napišem deset dalmatinskih zapovidi. To je navijanje za Hajduka, čitanje “Slobodne”, slušanje Pomorske večeri na radiju… Sve ono što čini obilježje života naših ljudi, naših predaka – zbori nam dalje ovaj 42-godišnjak, inače referent za kulturu u Pučkom otvorenom učilištu u Pločama, gdje i živi.
A sve je startalo 1998. godine, kada je “opiva” popularnu manifestaciju u dolini Neretve – Maraton lađa.
– Tako je počelo, a sada imam preko 220 tekstova objavljenih, preko 150 uglazbenih, dok ih se još tridesetak kiseli, toča i hvata patinu, dok ne izađu u javnost – i u matematiku nam se dao Denis, pojašnjavajući svoj talent ovim riječima:
– Netko je dobar stručnjak za nešto drugo, a meni dobro idu riči. Inspiracije nikada ne nedostaje, a tekstove prilagođavam pjevaču ili klapi. Kao što vam krojač šije odijelo po broju, tako ja slažem rime po mjeri izvođača. Trebam osjetiti da sam baš za tog i tog pjevača napravio baš tu i tu pjesmu.
I na kraju vam to redom budu hitovi, mnogi i nagrađeni.
– Dva puta sam bio na “Večerima dalmatinske pisme” u Kaštelima i oba puta pobrao nagrade. Prvo s pjesmom “Uvik ću te svojom zvati” u izvedbi klape “Sedam Kaštela”, a drugi put “Dalmatinska strila” u izvedbi klape “Versi”. Redovit sam gost na Splitskom i Opuzenskom festivalu, a surađujem s mnogima, od Olivera Dragojevića, Doris Dragović, Tedija Spalata do Ive Gamulina, Marije Husar, Trija “Gušt” i moja jedine, neprežaljene legende Vinka Coce.
Tako je Denis za Olivera napisao “Kad ute, nestane mi vire” na glazbu Ane Stanić, pa “Izgubljena rič” uz glazbu Mira Alduka. Voli pisati i za Doris Dragović te je na njezinu najboljem albumu “Malo mi za sriću triba” i njegova uspješnica, pjesma “Ne sudi mi pogledom”, gdje je on autor teksta, a Jure Stanić glazbe.
– Bog mi je dao da stvaram, to je moja vrijednost, ja sam dobio taj dar. Evo pišem već osamnaest godina, punoljetni sam zapisničar dalmatinskog života! – našalio se Batinović, koji među svojim pismama ne može izdvojiti najdražu.
– To je već problem! Ma tko će reći da mu je ova pisma najbolja, jedna ispred svih… Ni jedan autor, na žalost, ne može tako presić svoj rad…
No zato, dodaje Denis, svatko kome triba pisma, on ih ima. Lako složi riječ po riječ, pa je tako i ovim putem od srca uputio one najbolje riječi:
– Svima puno sriće želim u Novoj!
Piše Sandra Barčot / slobodnadalmacija.hr
