Aktualno

Ante Vlahović – od voća u Kominu do milijardi u Rovinju

Preuzimanjem Croatia osiguranja, najvećeg domaćeg osiguravatelja, većinski vlasnik rovinjske Adris Grupe Ante Vlahović poprima obličje hrvatske varijante Sarika Tare ili Petra Kellnera , prema Forbesu, najbogatijih poduzetnika iz ovog dijela Europe koji ostvaruju ogromne prihode u nizu različitih gospodarskih grana.

U portfelju Adrisa otprije su duhanska industrija (Tvornica duhana Rovinj), turizam (Adria Resorts i Maistra), trgovina (iNovine), prerade ribe (Cromaris) i proizvodnja kartonske ambalaže (Istragrafika), a sada je tu i osiguravateljski biznis s nizom popratnih usluga (investicijski fondovi, reosiguranje) u financijskoj industriji.

 
Poluga razvoja


 
Kada CO uđe u sastav Adrisa, godišnji promet grupe koju kontrolira Vlahović kretat će se između šest i sedam milijardi kuna. Inače, dugogodišnja je procjena dijela analitičara domaćih poslovnih prilika da će se Vlahović i njegovi dugogodišnji partneri u vođenju rovinjske tvornice Plinio Cuccurin i Branko Zec, prije ili poslije odlučiti na prodaju TDR-a, pa prethodno šire biznis na druga područja. Kada bi se odlučio na prodaju svog suvlasništva u TDR-u, Vlahović bi u džep stavio najmanje tri milijarde kuna.

No, rovinjska tvornica ostaje glavna poluga razvoja Adris Grupe, iako se već pet godina bori s dubokom recesijom na svojim najvažnijim tržištima – domaćem te tržištima u BiH i Srbiji. Uz recesiju, TDR kuburi i sa sve većim poreznim opterećenjima u zemljama bivše Jugoslavije. Dnevno, Adris Grupa samo u hrvatski proračun uplaćuje 12 milijuna kuna s tendencijom daljnjeg rasta.

Oprezna i konzervativna razvojna politika poslovanja Adris Grupe na neki je način podudarna s karakterom i temperamentom svoga većinskog vlasnika.

Za Antu Vlahovića (63), diplomiranog ekonomista rodom iz Komina kod Metkovića, na početku društveno-političkih promjena u Hrvatskoj devedesetih godina malo tko je čuo izvan rovinjske tvornice, gdje je 1990. godine samo jedan od šest članova Upravnog odbora.

Vlahović je, uspinjući se do statusa jednog od najbogatijih ljudi u zemlji, nastojao da tako i ostane, istupajući u javnosti taman toliko koliko je potrebno da se ne posumnja tko zaista upravlja visokoprofitabilnim TDR-om.

Nikada se nije angažirao u stranačkoj politici, za razliku, primjerice, od svog kompanjona Plinija Cuccurina, klonio se ulaganja u sport i druge oblike estradne i društvene promocije. No, daleko od toga da se nije pobrinuo za političku zaštitu koja je zasigurno bila od koristi pri neuspjelim pokušajima Vlahovićeva kaznenog progona.

Rovinjska tvornica uvijek se navodila kao primjer pretvorbe i privatizacije po zakonima koje je još u Jugoslaviji donio savezni premijer Ante Marković.

Kao, tvrdilo se, Vlahović i njegovi suradnici preduhitrili su HDZ-ov privatizacijski zulum i tako se spasili. Istina je, međutim, puno složenija. I druge su tvrtke izvršile vlasničku transformaciju prema Markovićevim zakonima, no to ih nije spasilo od HDZ-ova udara.

Kada kasniji premijer Zlatko Mateša 1990. preuzima Agenciju za razvoj i restrukturiranje, preteču Hrvatskog fonda za privatizaciju, pretresaju se i pretvorbeni papiri TDR-a, no Vlahović i društvo dobivaju “zeleno svjetlo” Mateše i HDZ-a za nastavak preuzimanja kompanije.

Potpora politike
U godinama što će uslijediti nakon stavljanja TDR-a pod kontrolu Vlahovića, Cuccurina i Zeca, iskristalizirala se potpora Vlahoviću od strane HDZ-ove tehnomenadžerske struje za vrijeme dok je strankom i državom upravljao Franjo Tuđman. Nekima u HDZ-u to se ipak nije svidjelo, pa se Županijsko državno odvjetništvo u Istri tijekom 1996. godine zanima za privatizacijske odluke koje su Vlahović i društvo donosili u TDR-u, ali se sve prijave i odbacuju.

Nakon sloma Tuđmanova HDZ-a i najava procesuiranja najvažnijih privatizacija u zemlji, špekuliralo se da bi se na udaru mogao naći i TDR. No, to ne samo da se nije dogodilo, već je rovinjska tvornica, posredno i Vlahović, uživala izravnu potporu Račanove Vlade u održanju neproglašenog monopola na proizvodnju i distribuciju cigareta u zemlji. Prema svjedočenjima više članova Račanova kabineta, Britanci su se u ime BAT-a nebrojeno puta žalili na monopol TDR-a, ali bez rezultata.

Vlahović je, zauzvrat, uvijek imao sluha za državne probleme s proračunom, nikada se nije pobunio protiv dizanja trošarina i drugih nameta na proizvode TDR-a. Bolje, prosuđivali su u TDR-u, i porezna represija nego cjenovni udar velikih multinacionalki iz svijeta. I sada se odluka Vlahovića da podeblja početnu ponudu za Croatia osiguranje kako bi se nadmašila ponuda poljskog osiguravatelja PZU tumači kao pomoć Vladi da bi začepila proračunske rupe.

Pomogao i Nadanu

Dugogodišnja navada Adris Grupe i njezina većinskog vlasnika da održavaju dobre odnose s najvećim strankama i utjecajnim pojedincima koji su ulazili u politiku iskazala se i na primjeru bivšeg predsjednika Hrvatske gospodarske komore i aktualnog stanovnika zatvora u Remetincu Nadana Vidoševića. Kada se Nadan kandidirao na izborima za predsjednika Republike 2010. godine, kampanju je vodio iz prostorija TDR-a u središtu Zagreba, što je u izvješću o Vidoševićevim troškovima kampanje prikazano kao donacija rovinjske tvornice.

Rijetko u rodnom mjestu

Ante Vlahović potječe iz Komina, naselja nedaleko od Ušća Neretve. Iako je svoju poslovnu karijeru gradio daleko od rodne doline (nakon završenog studija nije se vraćao kući niti je radio u nekim ovdašnjim poduzećima) u Kominu je iznimno cijenjen i poštovan.

Potječe iz vrijedne težačke obitelji, koja je mukotrpnim radom stjecala kapital sa kojim je kasnije i Ante krenuo. Njegovi roditelji, Petar i Mara, proizvodili su pedesetih i šezdesetih godina voće i povrće i prodavali ga na tržnicama, zimi u Mostaru, a ljeti na makarskom primorju.

Otac mu je preminuo prije dvije godine, a nakon očeve smrti majku je Ante odveo sa sobom u Rovinj, pa tako danas u Kominu on nema izravne bliske rodbine.

Kako nam je rečeno u Kominu, jedan od najbogatijih Hrvata, Ante Vlahović zbog poslovnih obveza rijetko navraća u rodno mjesto.

S.SOLDO

slobodnadalmacija.hr