Aleksandras Rusinovas analizira esports tržišta više od petnaest godina i smatra da kompetitivni gaming zahtijeva sličan način razmišljanja kao i tradicionalni sport. Njegov pogled dodatno je oblikovan pokerom na European Poker Touru i s dvadeset isplata na World Series of Poker, gdje su procjena vjerojatnosti i pažljivo donošenje odluka sastavni dio igre. Zato posebnu pažnju posvećuje sve većem broju izvora koji prate razvoj esports tržišta.
Među njima se mogu pronaći i web stranice poput Smart Betting Guide, koje objavljuju informacije o kvotama i različitim sportskim tržištima. Kod analize pojedinog meča, međutim, važni su i drugi elementi, poput trenutne forme momčadi, prethodnih rezultata i okolnosti u kojima se susret igra.
Što zapravo čini esports kompetitivnom disciplinom
Esports označava organizirana, višeigračka natjecanja u video igrama, tipično između profesionalnih igrača ili ekipa koji se bore za nagrade i ljestvice. Ta definicija zvuči jednostavno, ali skriva složen ekosustav koji obuhvaća desetke žanrova i stotine aktivnih natjecanja diljem svijeta.
Paleta je široka. Pucačine iz prvog lica poput Counter-Strikea i Valoranta privlače jednu vrstu publike, dok višeigrački online bojni arenski naslovi poput League of Legendsa i Dota 2 grade vlastite, duboko lojalne zajednice. Uz to, borbene igre imaju vlastite kompetitivne krugove s dugom tradicijom turnira. Svaki žanr nosi drugačije taktičke zahtjeve i drugačiji stil analize.
Ono što sve te discipline spaja jest razina predanosti koju profesionalni igrači ulažu. Strukturirane trenažne sesije, pregledavanje snimki vlastitih nastupa, timske vježbe i mentalna priprema oduzimaju mnogo sati dnevno, a taj trening gotovo je usporediv s onim koji podnose sportaši u tradicionalnim disciplinama. Amaterski gaming i profesionalni esports nisu ista stvar, i ta razlika nije sitna.
Profesionalna infrastruktura koja prati ozbiljna natjecanja
Pogled na organizacijsku strukturu vodećih esports organizacija brzo razbija predrasude. Vode ih glavni treneri, uz koje rade performance analitičari, sportski psiholozi i nutricionisti. Ta podrška nije ukras, nego funkcionalni odgovor na stvarne zahtjeve visoke razine nastupa.
Kompetitivni igrači suočavaju se s fizičkim i mentalnim teretima koji dolaze s profesionalnom karijerom. Repetitivne ozljede zapešća i šaka, uzrokovane tisućama sati treninga, prateća su pojava u ovom poslu. Burnout, koji je dobro dokumentiran u profesionalnom esportsu, govori da je pritisak rezultata jednak onome koji poznaju tradicionalni atletičari.
Jedna strukturna posebnost esportsa nema izravnu paralelu u klasičnom sportu: izdavači igara funkcioniraju kao de facto upravljačka tijela unutar svojih ekosustava. Oni postavljaju pravila, oblikuju ljestvice natjecanja, licenciraju timove i kontroliraju prava prijenosa. Gdje u tradicionalnom sportu tu ulogu preuzimaju neovisne federacije, u esportsu tu vlast drži korporativni entitet koji je ujedno i vlasnik samog proizvoda oko kojeg se natječe. To čini esports strukturno drugačijim, ali ne manje organiziranim.
Milijunski nagradni fondovi i mlada, globalna publika
Esports je komercijalno sazrio. Nagradni fondovi na turnirima najvišeg ranga dostižu nekoliko milijuna dolara, što privlači elite natjecatelje iz čitavog svijeta i ozbiljne sponzore koji prepoznaju vrijednost te vidljivosti.
Ljestvice gledanosti govore isto. Veliki turniri pune arene desetcima tisuća posjetitelja, dok online gledanost pojedinog događaja broji milijune. Nisu to rubni podaci, nego potvrda da je ovaj medij dosegao kritičnu masu publike koja ga čini relevantnim za emitere i oglašivače.
Ono što tu relevantnost čini posebno privlačnom za brendove jest demografski profil esports publike. Gledatelji su prosječno znatno mlađi od publike većine tradicionalnih sportova, što esports čini jednim od rijetkih medija koji dosežu generacije nedovoljno zastupljene u konvencionalnom sportskom emitiranju. Gdje televizijska prava za klasične ligaške sportove skupo koštaju uz padajuću stopu gledanosti mlađih, esports ta mjesta popunjava prirodno.
Institucionalno prizanje koje je već stiglo
Esports nije tek obećanje budućnosti. Određeni institucionalni koraci već su napravljeni i nalaze se iza nas, ne ispred.
Uključivanje esportsa kao medaljaške discipline na Azijskim igrama nije simbol težnji, nego konkretna odluka velikog višesportskog tijela da kompetitivni gaming postavi uz bok atletici, plivanju i borilačkim sportovima. Taj korak znači nešto drugačije od internih natjecanja ili komercijalnih liga, jer dolazi od institucije čija je uloga legitimizacija, a ne zarada.
Sveučilišni sustav, posebno u Sjevernoj Americi, odavno je prepoznao što se događa. Sve veći broj institucija nudi stipendije za esports i financira natjecanje na razini sveučilišnih sportova, ugrađujući kompetitivni gaming u strukturu visokoobrazovnog sporta koja je ondje kulturno dubok pojam.
Možda najupečatljiviji signal dolazi iz samog svijeta tradicionalnog sporta. Etablirani sportski klubovi i investicijske grupe kupuju ili osnivaju esports odjele. Među njima su i nogometni klubovi koji su javno ušli u taj prostor, što znači da su nekolicina najkonzervativnijih struktura u profesionalnom sportu prepoznale vrijednost toga da u esportsu imaju ime i adresu.
Analitički pristup koji esports zaslužuje
Sve što je opisano, od profesionalne infrastrukture do institucionalne podrške, vodi prema jednom zaključku koji nije kontroверzan: esports zahtijeva istu vrstu ozbiljne analize kao i bilo koji drugi organizirani sport. Publika koja prati te discipline nije naivna, zna razlikovati razine igre, prati forme timova i čita taktičke analize jednako pomno kao i navijači koji uspoređuju statistike košarkaških momčadi.
Konvergencija esports i tradicionalnosportske publike nije trend koji se još razvija. Ona je demografska i kulturna stvarnost koja se već ogledava u gledanosti, nagradnim fondovima, sveučilišnim programima i investicijama sportskih klubova. Tko tu publiku želi razumjeti, mora je pratiti s jednakom pažnjom s kojom prati svaku drugu kompetitivnu scenu.
