Vidjeh jutros objavu s riječima Borisa Jokića, o Pločama kao ljetnom biseru, i bacilo me to malo u razmišljanje. Jer se generalno slažem s tim riječima, dovoljno dugo sam van grada, dovoljno sam bio na drugim destinacijama, da mogu kazati kako Ploče imaju neku ljetnu čaroliju zbog koje nekako uvijek je dobro kad se ljeti dođe doma.
Malo sam zbog toga napravio introspekciju da shvatim zašto je to tako, zašto mi Ploče pašu ljeti. Kad se stavi na stranu ona potreba za manjim gužvama, koja obično je u relaciji sa životnim godinama, mislim da je meni ipak najbitnije što me Ploče najviše po svom ljetnom ugođaju vraćaju u ono doba odrastanja. Imao sam nesreću da sam generacija koja je u formativnim pubertetskim godinama imala rat kao scenografiju života. Nije nešto lijepo, svi mi koji smo to iskusili možemo stoga reći da oni koji danas zveckaju oružjem su idioti. S druge strane, imali smo sreću da je grad ipak nakon 1992. godine imao relativno miran život. Malo napet, ali miran generalno.
Teško je to možda objasniti današnjim generacijama, da rat u državi traje, ali ti imaš do neke mjere normalno odrastanje, zato mi idu na živce oni koji sad spominju kako eto u Ukrajini ima koncerata, pa kao kakav je to rat. I ovdje se kroz Domovinski rat išlo na koncerte, radili su se albumi, režirale predstave, pisale knjige… Rat ne zaustavlja život, uz izuzetak onih mjesta uz samu bojišnicu. Čovjek je socijalno biće i ne mogu život zaustaviti granate, koliko god se trudile.
I tako, mi smo odrastali u nekom čudnom ljetnom modu, bez puno turista, to je bilo naše godišnje doba, bez škole i obveza, ali i bez gužvi kakve danas gledamo. Nije bilo autoceste jer nije bilo niti potrebe za njom. Vrh ljetnih događanja bio je nogometni turnir kvartova na Močvari, iščekivanja mitskih okršaja Dedinja i Solitera, tradicionalno najjačih ekipa grada. Bio je to hepening za sve, dolazili su i roditelji gledati, narodno veselje.
Ostatak vremena se čekalo kad ćeš doći u godine da te roditelji puste da u Gradac ideš autobusom. Ekipa bi se skupila i lagano Debeli brig, s radikalno smanjenim brojem Čeha i inih istočnoeuropljana, tek se BiH i tada spuštala vikendima na more. Moglo se picigin igrati žestoko bez da uđeš u svađu s onima kojima na plaži to smeta. B opcija je bila kaić i Otočić ili Ušće. Tanka Punta rjeđe, ipak je trebalo dosta s Tomosovom pentom od 4,5 konja do tamo.
Večeri su bile rezervirane za rivu, koja je tada imala jedan intenzivan život. Posljednjih godina vidim da to nije tako, van onih dana kad je neka pučka fešta, manje se ide na rivu. Možda je do globalnih promjena, mi zapravo nismo imali što bolje, druženje na rivi bilo je dovoljno dobro ispunjeno vrijeme. Dobro, imao sam sreću da je bilo hrpa mladih moje generacije, pet razreda je bilo u osnovnoj po generaciji, tri su bila gimnazijska, koliko znam trenutačne brojke nisu baš takve.
Unatoč toj promjeni statusa rive, Ploče su ostale nekako među ovim obalnim mjestima najsličnije toj eri kad sam odrastao. Bez suludih ljetnih gužvi, bez restorana koji vas vuku za rukav da uđete pojesti ćevape kupljene u Lidla ili Tommyja, ali za 15 eura porciju. Nekoliko događanja diže šušur, tako da ima i toga, ali u razumnim količinama. Znaš da će biti ludilo za Maraton lađa, da će još bolje ludilo biti na Ribarskoj, ali nećeš se čitavo ljeto boriti s hordama turista.
Eto, to je neka moja verzija zašto se slažem s Jokićem. Miks nostalgije i ljetnog mira s dovoljno fešte da se zadovolji i taj dio. I Borise, nemoj puno pričati, neka ostane ovako kako jeste. Ko zna, zna, ko ne zna, možda i bolje da ne zna. Naš ljetni biser, a ne za reklame Ministarstva turizma.
Autor: Danko Radaljac
