Do kraja godine izaći će posljednja sezona Stranger Things, fenomenalne serije koju ja subjektivno, iz svog kuta, nekako stalno držim jednim fascinantnim hommageu osamdesetima, desetljeća koje se danas pokazuje zlatnim dobom zapadne civilizacije. A ja sam imao sreću da odrastam u Pločama u tom razdoblju, nismo možda bili zapad, ali nam je bilo lijepo. Stoga Stranger Things djeluju kao nekakve Proustove madlene, te mrvice koje podsjećaju na neka druga vremena. Dođeš u te neke godine kad te nostalgija zna udariti kao aperkat, stvoriti tu bol za tim prošlim vremenima koja se neće ponoviti, ali i ugodu svih onih memorija koje su ostale. Zaista mozak voli brisati loše, a pamtiti dobro.
U Ploče smo se doselili tamo negdje 1984. godine, iako smo iz Pline porijeklom, nekako smo po mom rođenju bili završili dvadesetak kilometara dalje, iako je stari od svojih učeničkih dana radio u Luki. Dakle, dolazimo te 1984., antiorvelovske iz ovog kuta gledanja, u friško izgrađen SO3, onaj najistočniji soliter. Iz pozicije diteta koje dolazi iz sela od stotinjak stanovnika, Ploče su meni tada djelovale kao kakav velegrad, dok je onaj betonirani prostor ispred zadnjeg solitera bio moj mikrokozmos.
Ali kakav mikrokozmos. Bila su to neka druga vremena, zgrada sa svoja tri ulaza je bila prepuna mladih parova, djece rođene između 1978. i 1980. je bilo hrpu. Teško bi današnjoj djeci bilo objasniti da mi nismo mogli niti ovisiti o ekranima, imao si dva prokleta programa koji bi jednom dnevno emitirali crtiće, puno lakše si mogao naletjeti na kakav politički magazin nego emisiju za djecu. Danas bi nas možda zvali i uličarima, više smo bili tu ispred zgrade nego doma. I roditeljima je to bilo normalno, danas se djecu puno više drži pod staklenim zvonima i stalnim nadzorom, a opet ne ispadaju bolja. Mi smo obično imali samo jedno pravilo, doma moraš biti na ručku i večeri, te je postojala ura s padom mraka kad se moraš nacrtati materi. Ta ura se, doduše, razlikovala od slučaja do slučaja.
Samo u mom ulazu su od te generacije bili uz mene i Drago, Zdeno, Adi, Iva, Purko i Marin, ulaz do su tu još bili Igor i Ogi, Nikola, Mate, Glorija, Veža, Dodig, Gašo… Denis u trećem, a bio je tu s nama i Dane, 2-3 godine mlađi, ali nekako je stalno bio s nama. Ogromna količina djece koja je morala imati neku maštu za zabaviti se, nije tada u startu bilo niti videorekordera, kamoli nečeg sofisticiranijeg.
Meni su do danas najviše u sjećanju ostale partije nogometa na tom platou pred zgradom. Teren koji nije pravilan četverokut, stakla tadašnjeg Diskonta, današnjeg Studenca, kao glavna šponda, one štange prema cesti kao manja matinela, kamenje kao druga stativa. Prva su bili stupovi sa svjetlima. I toliko smo znali ratovati sa susjedima da bi danas od toga vjerojatno nastao skandal. Krešo je bio jedan od onih koji je pritiskao da ne smetamo lupanjem, a baba Jela je bila najdirektnija u borbi, eh, koliko smo lopti ostavili kod nje na terasi. Jednom me gađala grožđem, ja sam onda nju trzao kamenjem odozdo, ali nekako je to sve na kraju ostalo nevino. Dvadesetak godina poslije kad je ona bila završila na onkologiji Rebra sam uredno išao u posjete, bilo je nekako milo i nostalgično.
Sa šefovima Diskonta smo imali najbolji odnos, iako su oni objektivno trpili najviše terora zbog našeg nogometa. Ali su bili pametni, znali su nas imati na svojoj strani, čak plaćati turnire, bio je tu stric od Sanje Vištice, prije njega još jedan šef čije sam ime zaboravio pod naletima vremena. Zbog tog dobrog odnosa smo znali i prekidati igre kad je njima trebalo, čudo učtivi smo bili kad si imao dobar odnos.
Na mjestu današnjeg Tommya bio je Brodokomerc, firma za koju do danas nisam siguran što su radili, valjda neka špedicija, iako se onako rubno sjećam da je jedno vrijeme bio i neki prodajni prostor na zapadu zgrade. Nakon propasti firme postat će taj prostor svojevrsni glazbeni skvot za Pegu, moga brata i tu neku generaciju, koja je bila više naklonjena instrumentima nego lopti. I to su bila lipa vremena, ali to je iz neke druge priče.
Pijaca je pak nudila poligon za igranje nečeg što najviše nalikuje skvošu, nabijala bi se teniska loptica u zid i igrao taj neki oblik tenisa, bilo je to tamo pri kraju pijace, gdje je sad dućan domaće hrane, nema više terena za neke nove klince. A ionako je pitanje bi li igrali. Tenis nikad nisam volio, nije mi bio napet i po guštu, a i bio sam očajan igrač. Jasno, zbog ekipe bi svejedno igrao, to je jednostavno bilo tako, dinamika je bila da nije bilo sramota biti kanta za napucavanje u nekom sportu. Zanimljivo, unatoč tim aktivnostima nitko nije napravio neku sportsku karijeru, hajde, nekako najbliže tome je bio Dane koji je došao gotovo do ranga legende u okvirima Jadrana.
Danas kad dođem doma (da, još zovem tako), nekako me uhvati nostalgična tuga. Jer mislim da više nikad neće biti djece koja se tako igraju ispred zgrade, naprosto su drugačija vremena. A i shvatiš tu prolaznost vremena, da je to nešto što se tebi više nikad neće ponoviti. I neću lagati, zna to nekad biti bolno, dokučio sam kako zna boliti što ne shvaćaš neke stvari u trenutku dok se događaju.
Danas od sviju nas u SO3 živi Mate, ne znam doduše i jel Nidžo živi na tom drugom ulazu. Još jedan pokazatelj prolaznosti i starenja. Većina je nekim svojim putevima završila u Zagrebu, lakše bih nekog iz zgrade našao na Špici nego isprid zgrade preko puta Pijace. Dakle, ostaju nam samo sijećanja.
Kako u tim mojim madlenama iz Stranger Thinga veliku ulogu igra glazba, završit ću ovaj tekst jednom od pjesmi koja se često orila sa zvučnika iz stanova solitera. Veliki Pink Floydi, indoktrinacija od malih nogu je to bila.
Piše: Danko Radaljac / Foto: Tomislav Marcijuš
