– Sad sam ušao u sadnju nečega što nitko nikad na ovim prostorima nije radio. Ali to će ostat moja tajna. Nanjušio sam nešto novo što po jednoj stabljici donosi 2000 eura zarade. Ja san inventan… Važno je bit prvi?! Pa ne bi sad mnom ni razgovarali da nisan taki – kroz smijeh nam šturo otkriva Ljubo Bebić (67), živopisni kandidat aktualne sezone RTL-ove “Ljubavi na selu”, neženja s teškom životnom pričom, ali nepresušnom voljom za zafrkanciju.
Oduvijek je, veli, bio takav – pionir u svemu, kao i prije tridesetak godina, kada je u bivšoj Jugoslaviji prvi uzgajao kivi i prodavao ga za 20 ondašnjih dinara po komadu, ekvivalent današnjih dva eura. Da, dobro ste pročitali, snalažljivi i za zezanciju uvijek spremni Ljubo kune se da mu je prodaja išla kao luda, pa vjeruje da će i njegov novi, tajanstveni plod izrastao u dolini Neretve donositi dobru zaradu.
– Stao bi vam mozak kad biste vidili što sam nanjušio. Posla iman prve dvi, tri godine, posli više ne moran radit ništa. Možda nekad rijetko poprskat malo, baš ne treban radit ništa. Samo berem – ne želi zucniti ni riječ viška metkovski poljoprivrednik i trgovac, vlasnik ribljeg uzgajališta i farme, prisjećajući se vremena kad mu je rodio prvi kivi, zahvaljujući sadnicama donesenima iz Italije.
Pita me: ”Pošto krumpiri?” Velim ja:”Ti si inženjer agronomije i mene pitaš pošto krumpiri”. I kažem:”20 dinara komad”. To je onda vrijedilo kao sada dva eura komad. Tako nekako… On stao šokiran: ”Pa kakav je to krumpir 20 dinara i na komade”. Kažem ja: ”Evo, ovo ti je kineski krumpir. Ako žena kupi tebi i dadne, a puno je vitamina, imat ćeš afrodizijak” – smije se Ljubo i nastavlja da se u čas oko njega okupilo mnoštvo zantiželjnog svijeta. Prodavao je kivije kao lud…
– Došla jedna udana dama šta voli seks do mene i pita: ”Ljubo, pa šta je to?” Ja joj kažen:”Ako ti ovaj jedan komad daš mužu, on će cijelu noć skakat po tebi”. Na to će ona: ”Daj odma dva kila”. Sve san rasproda… Puuuni džepi para, neman ih više di stavljat, a sve proda do komada. Bilo je skupo k’o sam vrag. Više je to moja priča prodavala, a i ljudi su radoznali. Sam sam bio, šta me briga. I za pravo reć, bolje su mušterije bile žene. Da namire muževe…
Ma jesu i muškarci, ali žene su kupovale veće količine – žustro priča Ljubo, vrteći film tri desetljeća unatrag. Čim je rasprodao kivi odjurio je u prvu mesnicu, kupio dva kilograma janjetine, odnio je doma i rekao majci: ”Evo ti na, peci ovo fino sa krumpirima pod sačurom da znaš kako se ja to snalazin u životu. Prije dva, tri sata nismo imali šta jesti, a sad ćeš blagovati pečenu janjentinu ispod sača”. Ostatak novca bacio je na kuhinjski stol, cijeli je bio prekriven dinarima…
Teško je to bilo vrijeme za mladića koji je počeo skrbiti o obitelji u 17. godini života, nakon što je kao dječak dvije godine živio i u domu za nezbrinutu djecu na splitskim Skalicama, jer su mu roditelji bili slaboga imovinskog stanja i nisu ga mogli školovati. Znao je, priča bez imalo gorčine, gladan hodati kroz polje i krasti hranu s tuđih njiva…
– Stavio bih mrvu soli u džep – unde bi iščupao malo mrkve, unde malo kupusa, unde pomidoru, papriku… Posolim i pojedem. Ali kako imam velike zube, uhvatili su me na dinjama, jer su ostali tragovi mojih velikih zuba na njima. Istina je, ne šalim se … – vedro će, opet sve bacajući na zezanciju, poljoprivrednik iz Metkovića. A mi opet o kiviju… Pa što je bilo dalje, je li posadio plantažu, zaradio novce?
– Posadio sam petsto komada, uložio velike pare, ali problem je bio što kivi ima jake površinske žile, mora bit stalno u vodi. A meni zemlja nije bila dobra za njega, nisam mogao toliko natapati. S kivijem nisam zaradio neke pare, jer su svi poslije mene krenili. Naglo mu je pala cijena, ali ja san se okrenio šljivama. Posadio sam 2500 sadnica američkih šljiva, onih crnih, okruglih, velikih, što imaju malu špicu. Prvi sam to u Hrvatskoj imao prije 25 godina, to se bralo pet do sedam vagona.
Dvije tisuće dnevnica sam godišnje davao, zapošljavao cijeli komšiluk. Prodavao sam ih pet do devet kuna kilo, jer mi je prijatelj bio u jednoj od najjačih firmi za voće u Hrvatskoj i sve mi je otkupljiva. Najvažnija van je prodaja – podučava nas snalažljivi Ljubo, koji je posao s poljoprivredom danas sveo na minimum. Ako upali zelena inovacija s početka teksta bit će super, ali nekako bi, čini nam se, više volio kada bi se Hrvatskom, zahvaljujući “Ljubavi na selu”, malo više pronio glas o njegovu komičarskom daru.
– Znam da sam talentiran, ali u ovoj državi nitko ne vodi računa o komičarima – svi se brinu za nogometaše, pjevače i košarkaše – tako na stanje stvari gleda Ljubo, koji je prvu priliku za stand up točku dobio prije devet godina u Zagrebu, i to zahvaljujući Marini Orsag iz “Studija smijeha”.
Kad je, veli, uspio “razvaliti” dvoranu od petstotinjak ljudi, znao je da je na tragu onoga što bi volio raditi. Od tada je gostovao u Makarskoj, Dubrovniku, Metkoviću, Pločama, ali…
– Ne zna me nitko. Zaludu je meni pričati, jer ako nisi na televiziji i u novinama, nema efekta. Potrošim 5000 kuna na organizaciju, plakate, dvoranu…, a ne mogu zaradit’ dvi. Nema tu nikakve računice. Nisu to kivi i šljive. To je zaj…. roba – smije se Ljubo.
