Da li za žrtve pod Topolom postoji ijedan ljubitelj istine, pravde i pomirenja?
Poštovani biskupe, za njih nitko ne pita, glas im nitko ne čuje, za njih nema ni ljubavi, ni sjećanja, ni potrebe.
Preuzvišeni, sedamdeset i pet godina nitko im nije očenaša izmolio, sedamdeset i pet godina nitko nije ni cvijet na to tužno mjesto spustio, gotovo nitko sedamdeset i pet godina suze tu pustio nije niti svijeće za njihove ranjene duše zapalio, niti riječi utjehe izrekao. A njih oko tri stotine, ni broja se ne zna, je tu zatučeno, ubijeno, a neki su i u vodu bačeni.
I njihove su kosti razbacane i nepokopane, rane im nema tko previti, njihova su srca ubijena i ruke su im vezane i noge slomljene, a duša im je zgažena. I nitko krik njihov sedamdeset i pet godina ne čuje. Pa zar je moguće da takvo mjesto postoji? Zar nema nikoga da u njihov spomen govor održi ili jednu jedinu riječ izusti? Da, takvo mjesto postoji, postoji pod Topolom ispod Opuzena na Neretvi.
Foto: wikiwand.com
I kada slušam riječi biskupa Komarice sa Bleiburga ove godine, riječi kršćanske koje umiruju i ohrabruju, jer on kaže:
„Od svih nas ovdje okupljenih, svih ljubitelja istine, pravde, pomirenja i mira, s pravom se smije očekivati da se odbaci pritisak višedesetljetne javne šutnje. U godini Božjeg milosrđa ne smije se dopustiti da razbacane nepokopane kosti ne nađu svoj spokoj nakon 7 desetljeća zabrana, prijezira i nemara. Učinimo svi zajedno djelo milosrđa, pokopajmo konačno naše mrtve. Kršćanska vjera nalaže da je pokop sveta dužnost.“
Pitam se, biskupe, da li i za one pod Topolom ispod Opuzena postoji i jedan jedini ljubitelj istine, ljubitelj pomirenja, ljubitelj pravde, i jedan jedini ljubitelj mira? Da li i šutnju koja vlada za njima i nad njima također treba odbaciti?
O Bože, čuje li se biskupova riječ i pod Topolom ispod Opuzena u godini Božjeg milosrđa? I tamo su kosti i razbacane i nepokopane. O Bože, Bože, pa na Bleiburgu se tvoja riječ čuje svake godine, a ovdje pod Topolom vlada sedamdesetpetogodišnji muk, zabrana, prijezir i nemar. Tu se biskupe bližnji nemaju gdje pomoliti, ni dobru riječ izabrati, ni svijeću zapaliti pa ni u ovoj godini Božjeg milosrđa.
Brate biskupe, i oni su bili kršćani, kršćani pravoslavne vjere, i za njih bi trebalo vrijediti kao što kršćanska vjera nalaže, da je pokop sveta dužnost.
A što se pod Topolom dogodilo najbolje govore dokumenti te 1941. godine:
Cjelokupni izvorni tekst dokumenta možete pogledati u prilogu:
Izvor: Dokumenti iz narodnooslobodilačkog rata, Općinski odbor SUBNOR-a Metković, Zagreb, 1977.
Biskupe i ovi ljudi i ove žrtve trebaju toplu riječ i utjehu, oni trebaju ljubav, mir i nježnost. A 75 godina biskupe tu se nitko ne moli, a vapaj njihov se ne čuje. I ne samo da ih nitko ne čuje i ne vidi, događa se i nešto puno gore, želi ih se izbrisati iz sjećanja, njih se želi zaboraviti. I ne samo to, uzvišeni biskupe, ne samo da ih ne žale, već se njihovoj nesreći i rugaju. Imate problem biskupe, to vam rade „veliki i pravi katolici i domoljubi“, pa Thompson je kao što smo imali prilike vidjeti u Latinici 2004. godine opjevao njihovu tragediju:
U Čapljini klaonica bila,
Puno Srba Neretva nosila.
O Neretvo teci niza stranu
Nosi Srbe plavome Jadranu.
(Izvor: You Tube Latinica 2004. g.)
Neugoda me prolazi dok ove stihove i prepisujem. Thompson i njegovi stihovi su sramota, a sramoti ne bi trebalo biti mjesta u učionici na vjeronauci. Kako je moguće biskupe da onaj koji ove zločine opjeva bude dovođen učenicima u šibensku Katoličku Osnovnu školu? Spada li to u ljubljenje pravde, istine, pomirenja i mira? Pa kako je moguće, oče biskupe, da vi koji ljubite istinu promovirate Sedlarov lažni film o Jasenovcu, sa lažnim „Vjesnikom“ od 15.5.1945. kojeg je autor nabavio u beogradskom podzemlju kao „vjerodostojnom“ izvoru, promovirate ga dakle u splitsko-makarskim biskupskim dvorima, te tako ponovno preko vjeronauka škole u Sisku ulazi u naš školski sustav podrivajući naš Ustav kojeg vi kao istinski domoljub ljubite. A cijela Hrvatska šuti.
O Bože, Bože, oni pod Topolom najviše su nade polagali u riječi biskupa Dubrovačkog Mata Uzinića, izrečene prije dvije godine 17.5.2014. na Bleiburgu: „Nemoguće je imati ispravan odnos prema svojoj sadašnjosti i budućnosti nemamo li ga prema prošlosti, a to se ne može ne budemo li sposobni vidjeti ne samo svoje žrtve i tuđe zločine, nego i SVOJE ZLOČINE, A TUĐE ŽRTVE.“
I poslije tih riječi koje su odzvanjale Hrvatskom i sa odobravanjem svih bile dočekane, te riječi koje su objedinjavale a ne dijelile, koje su sa puno nade i pod Topolom prihvaćene i dočekane. No, iako se ništa promijenilo nije, oni i dalje vjeruju, jer im samo vjera i preostaje i to vjera u ekumenizam koji promiču biskup Uzinić i episkop Grigorije.
O Bože, u koga da se oni uzdaju? Njih su svi izdali – ustaški zločinci koji su ih likvidirali, komunisti koji ih 45 godina nisu primjećivali, a današnji „ljubitelji istine“ bi ih najradije zaboravili te time počinili i veći zločin od zločina samog, jer to čine promišljeno, svjesno i sa namjerom.
O Bože, Bože, pa na Bleiburgu među rijekom nevinih su i oni koji su ovaj zločin pod Topolom počinili. Ima li pravde kod vas ljubitelja istine i pomirenja ako i u ovoj godini Božjeg milosrđa zločinac dobija vašu ljubav, a žrtva njegova nema ni ljubavi, ni riječi, ni očenaša, ni pravde, ni mira, ni istine.
Zar ni nakon sedamdeset i pet godina ne želimo vidjeti svoje zločine, a tuđe žrtve?
Vedran Sršen, predsjednik HDZ Ploče 1990. – 1992.
Zastupnik u Saboru RH 1992. – 1995.
